Nisam bio neposlušan nebeskom viđenju. – Djela 26:19
Ukoliko izgubimo „nebesku viziju“ koju nam je Bog dao, samo smo mi odgovorni, a ne Bog. Viziju gubimo zbog nedostatka vlastitog duhovnog rasta. Ako svoja vjerovanja o Bogu ne primijenimo na pitanja svakodnevnog života, vizija koju nam je Bog dao nikada se neće ostvariti. Jedini način kako biti poslušni „nebeskoj viziji“ jest da damo sve od sebe za Njegovo najviše, naše najbolje za Njegovu slavu. To se može postići samo kada odlučimo neprekidno imati Božju viziju u mislima. No pravi lakmus test je poslušnost viziji u pojedinostima našeg svakodnevnog života i to šezdeset sekundi svake minute i šezdeset minuta svakog sata, a ne samo u vrijeme osobne molitve ili javnih sastanaka.
“Ako se čini da kasni, ti samo čekaj…” (Habakuk 2: 3). Vlastitim naporima ne možemo ostvariti viziju, već moramo živjeti pod njezinim nadahnućem dok se ne obistini. Mi toliko nastojimo biti praktični, da zaboravimo na viziju. Na samom početku vidjeli smo viziju, no nismo ju (pri)čekali. Odjurili smo izvršavati svoj praktični posao, a kad se vizija ostvarila, više je nismo mogli ni nazrijeti. Čekanje na viziju koja se „čini da kasni“, istinski je test naše vjernosti Bogu. Rizik dobrobiti naše duše je da se ulovimo u praktični posao, samo kako bi u konačnici propustili ispunjenje vizije.
Pazite se Božjih oluja. Jedini način na koji Bog sadi vlastite sadnice svetog života u nama je kroz vihor svojih oluja. Hoćete li se pokazati praznom mahunom u kojoj nema sjemenki? To će ovisiti o tome živite li zapravo u svjetlu vizije koju ste vidjeli. Neka vas Bog pošalje kroz svoju oluju, ali ne idite dok On to ne učini. Ukoliko sami odaberete mjesto svoje sadnje, pokazat ćete se neproduktivnom, praznom mahunom. Međutim, ako dopustite da vas Bog posadi, „donijet ćete mnogo ploda“ (Ivan 15: 8).
Presudno je da živimo i “hodimo u svjetlu” Božje vizije za nas (1. Ivanova 1,7).
– Oswald Chambers – kapelan britanske vojske
