Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju (17, 1-13):
Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.
A Petar prihvati i reče Isusu: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.”
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: “Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.”
Upitaše ga učenici: “Što, dakle, pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?” On im odgovori: “Ilija će, doduše, doći i sve obnoviti. No, velim vam: Ilija je već došao, ali ga ne upoznaše, već učiniše s njim što im se prohtjelo. Tako je i Sinu Čovječjemu trpjeti od njih.” Tada razumješe učenici da im to reče o Ivanu Krstitelju.
Vidjeti Božju slavu? Kakav je to doživljaj? Mnogi vjerni Božji ljudi željeli su je vidjeti. Mojsije je još davno zapisao svoju molitvu Bogu: ˝´Pokaži mi svoju slavu´, zamoli Mojsije.˝ (Izlazak 33, 18) I Bog mu ju je pokazao. Božju slavu vidio je također i prorok Izaija kao i prorok Ezekiel.
Zamišljam Isusa kako je jednog popodneva pozvao svoja tri učenika: Petra, Jakova i Ivana da pođu s Njim u goru kako bi se molili. Učenici su već očigledno bili umorni od silnog pješačenja po neravnim i prašnjavim putovima. Vjerojatno su za taj put s Isusom upotrijebili posljednje atome snage. Konačno, došli su do jedne nevelike čistine gdje je Isus rekao da će se tu, odvojeni od silnog svijeta i gradske vreve, moliti Bogu. On sam pronašao je zgodno mjesto za molitvu, a tri učenika su sjela da se malo odmore od iscrpljujućeg puta. Zamišljam ih kako su se naslonila na jedan poveći kamen, i čim su sjeli, san ih je svladao u potpunosti. Tada, najednom, probudila ih je nekakva jarka svjetlost. Probudili su se uplašeni i prizor koji su vidjeli, prestrašio ih je. Vidjeli su Isusa kako proslavljen stoji pred njima. Izvještaj evanđelja to opisuje vrlo sažeto: ˝I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.˝
Učenici, s pomiješanim emocijama, u strahu i divljenju, gledaju nevjerojatan prizor. Imam osjećaj da evanđelistu kod opisa ovog događaja nedostaju riječi. On nam pokušava objasniti što vidi: ˝I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.˝ Prizor je bio neizreciv, i neusporediv s bilo čime što su dotad vidjeli. Odjednom im se prikazuju Mojsije i Ilija kako razgovaraju s Isusom.
Pitam se koje su misli prolazile njihovom glavom dok su promatrali ovaj veličanstveni događaj. Gledajući slavu koja se odražavala na Isusu, shvatili su da je to Kristovo kraljevstvo daleko ljepše, slavnije i bolje od onog što su si oni mogli predstaviti. Jedini problem je bio taj što su to kraljevstvo u kojem je Isus Kralj previše povezivali s ovozemaljskim vrijednostima. Još uvijek su vjerovali da će On biti kralj Izraela. Vidjevši Iliju i Mojsija, palo im je na um da su njih dvojica sišli s neba pomoći Isusu u osnivanju tog kraljevstva.
Međutim, karakter Isusovog kraljevstva je bio duhovne prirode. Isus je bio jako blizu svog stradanja, pa je i sama pomisao da će ga to odvojiti od Oca, za Njega bilo veliko iskušenje. Mojsije, koji je okusio vlastitu smrt i doživio uskrsnuće te uznesen na nebo, kao svjedok toga, mogao Ga je hrabriti svojim iskustvom. Štoviše, tu milost koju je Mojsije dobio, bila je dobivena zahvaljujući onome što će Isus uskoro učiniti. To se odnosi i na Iliju koji je živ uznesen na nebo i nikada nije okusio smrti. Ova dva vjerna Božja čovjeka, koja su za vrijeme svog života na zemlji prošla iskustvo straha, sumnje, nepovjerenja i sveg ostalog što jedan život čini životom, mogla su sada Isusa hrabriti jer su očito s Njim bili u vrlo prisnom i bliskom odnosu. Oni su u potpunosti razumjeli plan spasenja i nije im bio problem Isusa tješiti i hrabriti u činu koji je bio pred Njim.
Kristovi učenici, koliko god bili otvoreni, njihove predrasude i njihov obrazac ponašanja bili su kočnica da Isusu budu bolji utješitelji. Njihov sustav vrijednosti bio je poremećen: Kada ih Isus povede da s Njime mole, oni spavaju; kada vide proslavljenog Isusa, oni razmišljaju o zemaljskom kraljevstvu. Petar, za razliku od Jakova i Ivana, bio je otvoreniji. On je svoju ideju iznio Isusu vjerujući kako je to dobar prijedlog. Kako bi nekako smjestio ova tri Božja čovjeka, Petar predlaže da napravi tri sjenice: za svakog po jednu. Petar ovdje ne pokazuje sebičnost, bar što se tiče Isusa, Mojsija i Ilije. Međutim, njegov je problem bio uskogrudna vizija. Kraljevstvo nebesko po Petrovom mišljenju treba obuhvaćati samo izraelski narod.
Isusova vizija je, jasno, šira. On želi da se Njegovo kraljevstvo proširi po cijelom svijetu i obuhvati sve narode. Nakon svog uskrsnuća i prije uznesenja dao je jedan veliki nalog svojim učenicima: ˝Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.˝ (Matej 28, 19.20) Ovo je bila Kristova vizija: svi narodi – ne samo poneki; svako pleme i jezik, a ne samo ono kojem ja pripadam.
Htio bih ovdje postaviti pitanje svima nama. Koliko je široka naša vizija? Vidimo li mi brata za kojeg je Krist umro? Čak i u pripadniku nekog drugog naroda koji se prema nama odnosi neprijateljski? Krist je rekao: ˝…učinite mojim učenicima sve narode…˝ bez obzira na njihovu kulturu i povijesnu pozadinu. Bez obzira na njihov ispravan ili pogrešan svjetonazor. Isus želi da svima budem brat, jer On svakog ljubi, i za svakog je umro da bi ga spasio.
Vratimo se nazad na goru preobraženja. Kroz glave učenika struje svakakve misli. Oni prave sve moguće kombinacije. Najednom, očito uz pojačavanje svjetlosti, oblak zasjeni Isusa, Mojsija i Iliju, a zatim iz oblaka čuju glas, jasan i nedvosmislen: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” Sam Otac ponovno potvrđuje Kristovo božanstvo na izuzetno spektakularan način. Učenici su se prestrašili: pali su na zemlju i rukama pokrili svoje lice smatrajući se nedostojnima takve slave. Vrlo jasno su razumjeli glas i znali su da im to sam Bog govori. U tom položaju ostali su sve dok ih Isus nije dotakao i ohrabrio: “Ustanite, ne bojte se!”
Razmišljam ponekad o tome jesmo li mi uopće svjesni što znači biti u Božjoj prisutnosti. Božja prisutnost uvijek izaziva strah. Jedini, koji je u stanju utješiti nas, jest Isus Krist koji je stao između nas i Boga. On je jedini koji nas može zastupati pred Bogom, jer naša je pravda kao prljava haljina. Jedan pisac je lijepo opisao taj odnos između nas i Krista: „ S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo onako kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ´Njegove nas rane iscijeliše´.“(The Desire of Ages, str.25) Samo uz Krista možemo ostati u Božjoj blizini. Samo pozivanje na Njegovu pravdu može nas osposobiti da smo blizu Boga.
Nakon Isusovog preobraženja stvari su se vratile u svakodnevnicu. Kako li je samo jadno izgledao svijet nakon proživljene slave kojoj su učenici bili svjedoci! Taj trenutak Kristove slave ostao im je cijeli život u sjećanju. Bio je to čas koji ih se toliko dojmio, da su i Petar i Ivan poslije Kristovog uznesenja o njemu pričali kao o nečemu za što vrijedi živjeti. Ovozemaljska realnost postala im je bezvrijedna uspoređujući ju sa slavom koju Krist priprema. Doživjeli su u potpunosti predukus neba, neba koje im njihov Gospodin Isus sprema.
Isus im je naložio da nikome ne kazuju što su vidjeli sve dok ne završi misiju koju je imao proći na Golgoti. Pitam se zašto je to Isus zabranio učenicima. Vjerojatno zbog toga što nisu bili u stanju objasniti što su zapravo vidjeli.
Čitao sam jednu priču o plemenskom poglavici iz prašuma Nove Gvineje koji je bio pozvan na sjednicu UN-a u New Yorku. Vrativši se kući, u svoje malo planinsko selo, pokušao je svojim suplemenicima koji nikada nigdje nisu putovali, ispričati što je vidio i doživio na putovanju. Pa je tako počeo: „Otišao sam u neko veliko selo iza naše prašume, a zatim ušao u veliki kanu koji je letio poput ptice. Ispod nas je bila voda šira od tisuću rijeka, ali to smo sve prešli u jednom danu bez veslanja. Došli smo do jednog sela s bezbroj koliba. Tu žive razni ljudi. Neki su ružičasti, neki žuti, a ima ih i normalne boje kakve smo mi. Tamo sam se vozio u nekoj pokretnoj kolibi po nekom putu od crnog kamena. Došli smo do jedne kolibe koja sliči kao da je naslagano sto koliba jedna na drugu. Tu je bila i neka mala koliba koja se penjala po zidovima tih koliba kao gušter i nosila nas prema gore. Na vrhu sam mogao gledati iznad planina. Tu sam sjedio s poglavicama plemena iz cijelog svijeta…˝
Njegovi suplemenici nisu mogli više izdržati to slušati. Počeli su negodovati i optuživati ga da laže i da je lud. Nakon njegovih daljnjih pokušaja da ih u to uvjeri, ljudi su ga jednostavno istukli jer nisu mogli zamisliti da tako nešto u svijetu postoji.
Da su učenici, dakle, i htjeli pokušati objasniti što su vidjeli, nisu bili u stanju. Teško je nešto objasniti ako to nemate s čime usporediti. Sličan problem imali su i pisci biblijskih knjiga kada su trebali objasniti nebeske stvarnosti. Njihov opis neprestano sadrži riječi: „kao“, „slično“, „poput“… Oni osjećaju siromaštvo svog rječnika kada opisuju nebeske veličine.
Sveti Pavao, apostol, kada je pisao o nebeskim vrednotama, bio je izuzetno iskren. Po milosti Božjoj Krist mu je omogućio da vidi te Božje veličine. Opisujući detalje koje je vidio, on kaže: ˝Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti.˝ (2. Korinćanima 12, 2-4) Kojom li samo poniznošću on opisuje taj događaj! Sveti je Pavao bio svjestan da ničim nije zaslužio takvu milost. On se time ne hvali. To je nešto što jača njegovu vjeru. Nakon tog viđenja njemu je sve zemaljsko bilo bezvrijedno. Opisujući nebesku realnost, on kaže: ˝Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.˝ (1. Korinćanima 2, 9) Njegov zaključak je: ˝Jer sve držim za štetu prema prevažnoj spoznaji Isusa Krista, Gospodina svojega, zbog kojega sve izgubih i smatram za blato, da Krista stečem…˝ (Filipljanima 3, 8)
Možda nam ovo iskustvo susreta s Božjom slavom izgleda nekako imaginarno, nestvarno i kao da je bio privilegij samo posebnih Božjih ljudi. Međutim, Sveto pismo nam kazuje da se i sami moramo pripremati da tu slavu doživimo i s njom se sretnemo. Sveti Pavao pisao je: ˝A mi svi, koji otkrivenim licem gledamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u istu sliku iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha.˝
(2. Korinćanima 3,18) Ovim tekstom Pavao nam želi reći da ni mi nismo izuzeti od privilegija gledanja slave Gospodinove. Čitajući Božju objavu u Njegovoj riječi, možemo doživjeti tu milost. Prednost takvog gledanja je da nam ona neće nauditi ma koliko grešni bili. Gledanjem Gospodnje slave preobražavamo se u Kristovo obličje. Naš karakter postaje sličan Njegovom. Gledajući Krista i Njegovu slavu, mi se pripremamo da u skoroj budućnosti možemo gledati Gospodina u svom bogatstvu Njegove slave.
Sveti Ivan, gledanje Kristovog lica u Njegovoj slavi, smatrao je svojom najvećom prednošću. Gledanje lica našega Gospodina Isusa Krista smatrao je najvećim duhovnim dostignućem. Kako bi ohrabrio braću koja su bila u nevolji, pisao je: ˝I neće više biti nikakva prokletstva. I prijestolje će Božje i Jaganjčevo biti u gradu i sluge će mu se njegove klanjati i gledati lice njegovo, a ime će im njegovo biti na čelima.˝ (Otkrivenje 22, 3. 4) Na gori blagoslova Isus je rekao: ˝Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!˝ (Matej 5, 8) Gledati Božju slavu može samo onaj koji ima čisto srce. Kakvo je naše srce danas? Je li toliko čisto da možemo doživjeti tu čast? Mi nismo u stanju očistiti svoje srce. To jedino Krist može učiniti. Točnije, srce se čak i ne može očistiti u pravom smislu te riječi. Ono se mora zamijeniti, ˝transplantirati˝. U Bibliji piše: ˝Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.˝ (Ezekiel 36, 26) Promjena srca koju Bog provodi, jedini je način da nam srce bude čisto.
Isus Krist uskoro će doći. Svi znakovi o kojima Sveto pismo govori ukazuju da je Krist pred vratima. Pripremamo li se da možemo gledati Krista u svoj Njegovoj slavi? Isus je jasno izrekao: “Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca.˝ (Matej 25, 31.32) Krist ponovno dolazi u svojoj slavi!! Jesmo li svjesni da ćemo morati gledati Krista u Njegovoj slavi?! Hoćemo li Ga moći gledati? Da, moći ćemo Ga gledati, ali samo ako Ga već danas gledamo očima vjere i dozvoljavamo da On uđe u naše srce i da ga čisti.
Trenutak susreta s Kristom izuzetno je lijepo opisao prorok Izaija. Oni koji već danas jedva čekaju Njegov dolazak, oni koji već danas dozvoljavaju Kristu da ih čisti, samo ti će tada moći radosno uskliknuti: ˝…gle, ovo je Bog naš, njega čekasmo, i spašće nas; ovo je Gospod, njega čekasmo; radovat ćemo se i veselit ćemo se za spasenje njegovo.˝ (Izaija 25, 9; DK) Apostol Ivan opisivao je u knjizi Otkrivenje stanje onih koji se nisu pripravili za susret s Kristom: ˝Nebo iščeznu kao savijena knjiga, a sve se planine i otoci pokrenuše s mjesta. Kraljevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i mogućnici, rob i slobodnjak – svi se sakriše u spilje i pećine gorske govoreći gorama i pećinama:´ Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve.´˝ (Otkrivenje 6, 14-16) Na nama je da danas odlučimo hoćemo li se spremiti za taj važan susret. Isus je označio način kako to učiniti: ˝Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.˝
(Otkrivenje 3, 20) Dopustimo li Kristu da uđe u naše srce, mi se pripremamo za osobni susret s Njim u slavi. U drugom slučaju, umjesto radosti susreta, mi ćemo zazivati gore i pećine da padnu na nas i sakriju od Onog koji ide u slavi. Izbor je na nama. Mi odlučujemo o svojoj budućnosti. Kao kršćane, Božji narod, pozivam sve nas da odgovorimo na Božji poziv: „…pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!” (Amos 4, 12)
