Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju (4, 12-17):
A čuvši da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Otada je Isus počeo propovijedati: “Obratite se jer približilo kraljevstvo nebesko!”
Sveto evanđelje po Marku (1, 14. 15):
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!”
Htio bih vas sada malo u mašti povesti u vrijeme u kojem je Isus počeo djelovati. Tekst evanđelista povezuje Isusov početak rada s uhićenjem Ivana Krstitelja. Ivan Krstitelj, silan prorok koji je svojom pojavom privukao tisuće ljudi, propovijedao je o dolasku obećanog Mesije. Ljudi su se uzbudili. Svi su očekivali kako će obećani Mesija srediti političku situaciju u njihovoj zemlji i vratiti slavu kakvu su kao nacija imali u vrijeme kralja Salamuna i Davida. Mislili su kako će tada svi njihovi problemi bili riješeni. Rimljani, kao njihovi porobljivači, bili bi poraženi, a njihova država s njihovim kraljem na čelu, bila bi prosperitetna zemlja. Ali sada, Ivan Krstitelj, silan prorok, ušutkan je upravo od njihovog porobljivača, rimskog kralja Heroda. Umjesto da organizira revoluciju i ustanak protiv Rimljana, a zatim oslobodi Ivana Krstitelja, Isus se povlači daleko na sjever. Koliko li je samo bilo razočarenje pojedinih ljudi koji su jako dobro čuli Ivana kako je potvrdio Isusovo mesijanstvo, jer On, umjesto da se ponaša prema njihovim očekivanjima, povlači se! Radi li se tu o Njegovoj strateškoj taktici ili o strahu od Rimljana: vjerojatno su se pitali.
Isus se nije bojao Rimljana, a ovim potezom želio je pokazati i poručiti nešto drugo. Izraelskom narodu htio je reći da je njihova vizija kraljevstva preuska i svedena na samo jedan narod, na njih same. Takvo kraljevstvo se gotovo ničim ne bi razlikovalo od postojećeg rimskog, osim što bi umjesto rimskog na prijestolju bio neki hebrejski kralj. Sve ostalo bilo bi isto. Siromah bi i dalje bio siromah, bolesnik bi i dalje bio bolesnik… problemi se ne bi riješili izraelskim kraljevstvom.
Čitajući Sveto pismo, primijetio sam da Bog nije nikada mijenjao društveno-političke sustave. On ih je uvažavao onakve kakvi su bili. Nikada nije mijenjao kulturu nekog naroda, već je akceptirao, prihvaćao kulturološko razumijevanje stvari, i upravo tu kulturu i to razumijevanje, koristio je da se objavi svakom naraštaju. Ono što je Bog mijenjao, bio je čovjek, individua. Od Boga promijenjeni čovjek, mijenjao je društveni sustav i kulturu.
Isus je imao daleko širu viziju kraljevstva. Upravo zbog toga nazvao ga je Kraljevstvo nebesko. Ono je trebalo prvo početi u srcima ljudi i moglo je pripadati svakome tko Isusa, obećanog Mesiju, prizna za Kralja. Cijelo vrijeme svoje službe Isus je nagovještavao kraljevsko nebesko i njegov karakter. Ono se dijametralno razlikovalo od kraljevstva kakvo su zamišljali njegovi sugrađani. Najljepši opis tog kraljevstva Isus je iznio u svojoj Propovijedi na gori koju su po toj propovijedi nazvali Gora blagoslova. Dok je službeno učenje farizeja i tadašnje intelektualne elite bilo da su siromašni prokleti, Isus navještava: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Matej 5, 3-10)
Kako li je to djelovalo šokantno na slušatelje! Kraljevstvo o kojem Isus propovijeda je potpuno različito od onog kakvo su oni željeli. Ono se suštinski razlikuje od kraljevstva o kome su govorili pismoznanci i učitelji Zakona.
Tijekom svoje misije, koja je trajala oko tri i pol godine, Isus je govorio samo o kraljevstvu nebeskom. Njegova poruka je bila: ˝Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.˝ (Matej 6, 33) Nas muče mnogi problemi danas: od nezaposlenosti i neimaštine, preko bolesti i nevjere bračnog druga, sve do dužničkog ropstva, a ima ih još, nažalost. Iz njih se pokušavamo izvući na razne načine, praveći sve moguće kombinacije. Za razliku od nas i naših rješenja, kojih je koliko i problema, Isus nudi jedno univerzalno rješenje: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu. Kada bi svi ljudi svoje probleme rješavali na ovaj način, vjerujem da bi već na ovoj zemlji osjetili onaj predukus raja. Koliko ljudi se muči u pokušaju rješavanja svojih problema, a sve što treba je: vjerovati Kristu na riječ. Ako je Krist tako obećao, onda je to sigurno.
Bitan korak da postaneš građanin Kraljevstva nebeskog je obraćenje. Što zapravo znači obraćenje? Sada ću objasniti: Ako smo išli u jednom smjeru, okrenemo se i vraćamo natrag. Zašto se moramo vraćati natrag?
Već duže vrijeme radim sa zatvorenicima u zatvorima. Mnogi su, proučavajući Sveto pismo, doživjeli obraćenje i promjenu života. Kada oni pričaju svoja iskustva, tada uistinu pričaju o bježanju od Boga. Tvrde kako su željeli živjeti brzo. Željeli su puno toga napraviti, vidjeti, osjetiti i proživjeti. Tek sada shvaćaju da to nije bilo ništa drugo, nego intenzivno bježanje od Boga. Kako bi se vratili Bogu, moraju se okrenuti ili obratiti, moraju krenuti prema Bogu.
Mi možda nemamo tako dramatična iskustva bježanja od Boga kao zatvorenici, međutim, kao ljudi griješimo. Biblija kaže: ˝…nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice
njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.˝ (Izaija 59, 2) Naši nas grijesi odvajaju od Boga, a upravo to je bježanje od Njega. Mnogi kršćani danas svećeniku ispovijedaju svoje grijehe i smatraju se zbog toga pravednima. Nema nikakve žalosti zbog učinjenog grijeha, nema nikakvog kajanja. Za njih je važna forma ispovijedi i misle da su time učinili sve. Jedino Krist oprašta grijehe, i ako kršćanin već ispovijeda svoje grijehe pred svećenikom, to bi samo trebao biti vanjski znak njegovog pokajanja.
Na kraju, svaki od nas sudjelovao je u najvećem zločinu počinjenom u svemiru. Svaki od nas sudjelovao je u razapinjanju Sina Božjeg. Zbog mog i tvog grijeha Krist je morao umrijeti. Ukoliko svojim pokajanjem ne iskažemo žalost zbog učinjenog grijeha, jer naš grijeh je uzrokovao stradanje Božjeg Sina, tada to nije iskreno pokajanje. Nije toliko važno postaviti si pitanje što sam učinio, koliko je važno pitati se kakav sam ja to čovjek. Građanin Kraljevstva nebeskog je čovjek koji je svojim karakterom sličan svome Kralju, Isusu Kristu.
Ono što je za mene izuzetno značajno, to je da Kristovo kraljevstvo posjeduje jednu važnu karakteristiku. Sva kraljevstva ovog svijeta karakterizira nekakav njegov zakon, i on uvijek dominira. Nije važno voli li netko to kraljevstvo ili ga mrzi, dok boravi na njegovom području, on mora poštivati taj zakon.
U Kristovom kraljevstvu također postoji Zakon, međutim, od građana tog kraljevstva se očekuje da taj Zakon provode iz ljubavi prema Kristu i ljubavi prema ostalim građanima Kraljevstva. Kao i u drugim kraljevstvima, dominira zakon, ali to je Zakon ljubavi. Sam Kralj, time što je umro i uskrsnuo, omogućio je da svi koji žele postati građani Kraljevstva, mogu dobiti milost. Tu milost koju su dobili, trebaju nesebično dijeliti drugima i na taj način postaju i sami kanali Kristove milosti. U tom kraljevstvu toliko dominira milost da ga ljudi s pravom nazivaju Kraljevstvo milosti.
U Svetom pismu nalazimo nekoliko kraljevstava. Postoji tako kraljevstvo tame u kojem je kralj neprijatelj čovječanstva – Sotona. Također, Isus govori o Kraljevstvu nebeskom ili Kraljevstvu Božjem koje ima svoje dvije faze. Prva je faza Kraljevstvo milosti, a tek poslije dolazi Kraljevstvo slave. Isus je upozoravao da ne možemo biti neutralni. Ukoliko nismo pripadnici Kraljevstva nebeskog, tada smo pripadnici kraljevstva tame.
Kristovi učenici imali su velik problem. Oni su željeli najprije Kraljevstvo slave. U toj svojoj želji za slavom, Krista su cijelo vrijeme doživljavali na način da će jednog dana ovdje na Zemlji osnovati Kraljevstvo slave gdje će On biti kralj, a oni će biti visoki dužnosnici toga kraljevstva. Međutim, Krist im govori o Kraljevstvu milosti. Kraljevstvo slave nastat će tek kada milost obavi svoj posao i pripremi građane za taj čas. Isus je zato i govorio: ˝Niti će se moći kazati: Evo ga ovdje! ili: Eno ga ondje! Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!˝ (Luka 17, 21)
Razmišljam ponekad o našoj realnosti. Sjećam se onih slavnih devedesetih godina prošlog stoljeća kada smo kao narod čeznuli da nakon devet stoljeća imamo svoju državu i budemo ˝svoj na svome˝. I pored svih patnji i muka koje je donio rat, Bog nam je dao priliku da to i ostvarimo, da povijesti pokažemo da smo toga vrijedni. Nažalost, za samo dvadeset godina kao narod doslovno smo uništili svoju domovinu prodavši je u bescjenje nekome tko je ničim nije zaslužio. Iskorištavanje i obespravljenost radnika, seljaka i siromašnih građana postala je veća nego u doba komunističkog totalitarizma.
Domoljublje je, izgleda, osobina koju je Bog usadio u nas. Voljeti svoju domovinu i svoj narod, odlika je koju je i Krist imao. On je volio svoju domovinu i narod i za njim je plakao. Međutim, sam Krist nas poziva da svoje domoljublje proširimo. Da nam vizija kraljevstva bude veća i šira. Neka ona obuhvati cijeli svijet! Svakog čovjeka koji živi na ovoj Zemlji! Ukoliko kraljevstvo nebesko ne bude među nama, ono neće funkcionirati ni vani. Ničim se neće razlikovati od drugih kraljevstava koja tlače i iskorištavaju svoje građane.
Druga opasnost i za nas je da, umjesto Kraljevstva milosti, želimo u prvom redu Kraljevstvo slave. Nije pogrešno željeti Kraljevstvo slave. Međutim, opasno je zaboraviti da se u Kraljevstvo slave može doći jedino putem Kraljevstva milosti.
Mi sada živimo u vremenu Kraljevstva milosti. Dominira li u našem životu ta milost koja se očituje u ljubavi prema Bogu, a samim time i prema bližnjima? Prolazeći kroz život, često se srećemo s ljudima koji nam prave neugodnosti. Krist nam kaže da i njima trebamo iskazati ljubav: “Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima.˝ (Luka 6, 27) U svijetu ne smije postojati nijedan čovjek za kojeg bih volio da ne bude u Kraljevstvu nebeskom.
Najvažnija karakteristika Kristovog kraljevstva je ljubav. Čak i Zakon tog kraljevstva je utemeljen na ljubavi. Kada govorimo o grijehu, mislimo na grešna djela koja su prekršaj Božjeg Zakona. Međutim, u Kraljevstvu nebeskom postoji samo jedan grijeh. Kao kršćani vjerujemo da smo pripadnici Kraljevstva nebeskog. Po čemu smo onda prepoznati? Mnogo puta raspravljamo je li ovo ili ono djelo grijeh. Poznati kršćanski pisac Douglas Cooper pisao je što je najveći grijeh: „Za mnoge je grijeh ne vjerovati u ono u što treba vjerovati, ili ne poslušati ono što se doista treba poslušati. Takvi misle da se grijeh čini samo kad se krši Deset zapovijedi. Ali takvo ograničavanje znači nepravilno shvaćanje grijeha. Ono je potpuni promašaj u razumijevanju njegove bîti i zloćudnosti.˝
U knjizi proroka Izaije piše: “Poput ovaca svi smo lutali…” (Izaija 53, 6) Ove riječi govore da je svako ljudsko biće grešno. Ali prorok se ne zadržava samo na tom osnovnom nadahnutom zapažanju. On u nastavku daje dojmljiv biblijski opis grijeha: “… I svaki svojim putem je hodio.˝ Ovo je odgovor na pitanje što je grijeh! Grijeh je staviti sebe samoga na prvo, a Boga i ostale ljude na drugo mjesto. Grijeh je hoditi vlastitim putem bez obzira na to koliko on bio “prav”, “dobar” ili “moralan”, a zanemarivati ili odbacivati put kojim Bog želi da idemo.
Prema riječima Gospodina Isusa, Božji put, bît kršćanstva jest voljeti Boga i voljeti ljude svim svojim srcem, dušom, pa i mišlju. Logično je onda da je suprotnost kršćanstvu, dakle bît grijeha – ne voljeti.
Zapravo, događa se ovako: mi činimo grijeh ne pokazujući ljubav jer smo zaokupljeni vlastitim potrebama te tako zanemarujemo potrebe drugih ljudskih bića. To je “upravljanje po vlastitom putu.”
Malo dalje zatim spomenuti pisac upućuje poziv: „Danas Crkva ima stručne propovjednike, svećenike i ostale službenike čija rječitost i sposobnost čine savršenu cjelinu koja im omogućava da uspješno objave istinu i ohrabrujuću vjeru.
Crkva ima stručne administratore, ljude čije upravljanje i poslovanje po vrijednosti ne zaostaje za onima koje ostvaruju rukovoditelji najuglednijih poduzeća i ustanova.
Sve to dobro je i umjesno. Dakako, sve to uglavnom je i nužno. Ali, recite mi: Gdje su u crkvi stručnjaci za pokazivanje božanske ljubavi? … Gdje su stručnjaci koji mogu, kao što je to mogao Isus, pretočiti Božju ljubav u riječi; riječi koje su mogli razumjeti ogrubjeli ribari ili nepismene prostitutke?
Gdje su osobe koje će moći odmah objaviti Božju ljubav izrazom svojega lica i tonom svojega glasa? Gdje, gdje su stručnjaci za ljubav? Čovječanstvo koje se nalazi na putu propasti već dugo čeka njihov zakašnjeli izlazak na scenu najdubljih ljudskih potreba.
Svijetu ništa nije toliko potrebno kao ljudska bića koja su spremna otkriti Spasiteljevu ljubav. Cijelo Nebo čeka na muškarce i žene čijom nesebičnom pomoći Bog može otkriti ovu nezadrživu silu kršćanstva.“ ( Živjeti Božju ljubav, str. 16 i 17)
Kristovo kraljevstvo prepoznatljivo je po istinskoj Kristovoj ljubavi. Očituje li se ta ljubav u životu svakog od nas? Može li netko, tko nas gleda sa strane, u nama prepoznati Krista? Na ta, i još mnoga druga pitanja, trebalo bi pozitivno odgovoriti, jer građani Kristovog kraljevstva nisu prepoznati po pripadnosti bilo kojoj vjerskoj denominaciji ili zajednici, već samo po onome što je Krist rekao: ˝Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.˝ (Ivan 13, 35) Bog je ljubav. A ti?
