Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju (26, 20-29):
Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali reče: “Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.” Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: “Da nisam ja, Gospodine?” On odgovori: “Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.” A Juda, izdajnik, prihvati i reče: “Da nisam ja, učitelju?” Reče mu: “Ti kaza.”
I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov, pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!” I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: “Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha. A kažem vam: ne, neću od sada piti od
ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.”
Kada dođemo u neki, nama novi grad, našu pozornost uvijek će privući određeni spomenici. Oni stoje u parkovima, na trgovima ili nekim drugim javnim mjestima i tiho svjedoče o povijesti toga grada. Bilo da se radi o ljudima bilo o događajima, spomenici se grade da se povijest ne zaboravi.
Uživimo se sada u događaje o kojima govori biblijski tekst koji smo maloprije pročitali. Za samo nekoliko sati Krist će stradati. Božji sin će umrijeti za ovaj grešni svijet. On će umrijeti da bismo ti i ja mogli živjeti. To je toliko značajan događaj u povijesti čovječanstva da se nikako ne smije zaboraviti!
Meni je zanimljiv način kako Krist želi postaviti spomenik tom, toliko značajnom, događaju. Neće to biti nikakva statua, neće čak biti ni raspelo ili križ – bit će to obred koji pisci svetih evanđelja nazivaju Večera Gospodnja ili Posljednja večera. Taj obred nazivamo i Euharistija, što ima slično značenje.
Dok čitamo retke svetog Evanđelja o Kristovoj Posljednjoj večeri, pokušajmo u mašti oživjeti taj događaj, i pokušajmo sebe sagledati u ulozi nekog od Njegovih učenika. Zamislimo relativno prostranu prostoriju. Na sredini prostorije je onizak stol a oko stola su niske ležaljke. Gost koji bi sjedio za stolom, zapravo je bio u poluležećem položaju oslonjen o lijevu ruku, dok bi se desnom služio hranom koja je bila postavljena na stolu. Noge bi bile odozada i običaj je bio da, kada gosti dođu, sluga uzme lavor s vodom i svakom gostu opere noge. Bilo bi to uistinu ugodno osvježenje. Za sve Židove to je vrijeme bilo izuzetno važno jer je počinjao najveći židovski blagdan – Pasha. Bio je to praznik kad bi se sjećali kako ih je Bog nekada davno, na poseban i čudesan način, izveo iz Egipta.
Učenici su u prazničnom raspoloženju posjedali (ili bolje reći legli) oko stola i čekali tko će biti taj sluga i oprati im noge. Njihova omiljena rasprava vrtjela se oko toga „tko je među njima najveći“. Nitko nije smatrao da bi baš on trebao biti taj koji će oprati drugima noge. Svatko je u svojoj „poniznosti“ sebe vidio, ako ne baš prvog, onda barem drugog ili trećeg, ali nikako posljednjeg. I ovaj put ta tema je bila nezaobilazna. Isus je sjedio za stolom i čekao ne komentirajući njihove mudrosti o tome tko je najveći. Shvativši da se nitko neće prvi toliko poniziti i oprati noge svojoj braći, učinio je presedan. Ustao je od stola, uzeo lavor, nalio u njega vodu, dohvatio ručnik i počeo redom prati učenicima noge. Na licima učenika mogao se zamijetiti osjećaj nelagode. Najednom je zavladao tajac. Nitko nije protestirao. Petar je bio ljut i posramljen; ne ljut na sebe što nije uzeo lavor, već ljut na sve druge oko sebe, jer svatko od njih je trebao preuzeti tu dužnost i oprati noge, svatko osim Petra. Kada je došao red na njega da mu Isus opere noge, javno je protestirao: „Ne možeš ti, Gospodine, meni prati noge.“ Iako to nije rekao, zasigurno je mislio: To je posao Ivana, on je najmlađi ili možda Andrije, on je šutljiv i ništa ne govori. U obzir je došlo svih jedanaest apostola, jedino sebe nije vidio u toj službi.
Bojim se da puno puta razmišljamo o poniznosti, ali uvijek kada bi poniznost trebao pokazivati netko drugi. Mi znamo i kako bi drugi trebao biti ponizan, a zaboravljamo da upravo mi trebamo pokazivati zajedništvo koje će biti prepoznatljivo po davanju časti drugima. Ipak nam je lakše, nažalost, druge ponižavati. Budući da se sami svojim postignućima ne možemo previše izdići, ponižavanjem drugih ostvarujemo mogućnost da budemo iznad (a tada zapravo stršimo), istina ne visoko, ali bitno je da su svi drugi dolje, negdje ispod nas.
Isus je objasnio Petru zašto mu baš On mora oprati noge, nakon čega Petar opet reagira burno i drugom krajnošću, te Mu kaže neka ga onda pere cijelog. Vrlo nježno Isus objašnjava Petru i ostalim učenicima: “´ Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!´ Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao:´ Niste svi čisti.´˝ (Ivan 13, 10.11) Ono što je za mene tu najčudnije, to je da je Isus znao kako će ga Juda izdati. Uvijek si postavljam pitanje: Kako bih ja postupio u takvom trenutku? Ukoliko bih znao da u mojem poduzeću postoji radnik koji me potkrada, izbacio bih ga van; a ako bih znao da je takav po prirodi, zasigurno ga ne bih ni primio na posao. Međutim, Isus pozna Judu i zna njegov završetak od prvog dana, pa ipak ga prima za učenika. Juda je bio manipulator koji je vjerovao da cilj opravdava sredstvo, ali takvo ponašanje više nije pobožnost i religija, već politika.
Često se i u naše vrijeme pojavljuju raznorazni mislioci i reformatori društva koji pokušavaju riješiti problem brzinskim smjenama određenih ljudi. Nude kojekakva rješenja iza kojih se kriju političke manipulacije, i mnogo puta su upravo zbog toga popularni. Ali, jedino rješenje za ovaj svijet je evanđelje! Evanđelje nije jedna od mogućnosti koja bi riješila problem. Evanđelje je jedino rješenje bez alternative.
Isus je i Judu pokušao spasiti. Cijelo vrijeme ga je pokušavao upozoriti da je to što radi vrlo opasno. Imam dojam da je Isus Judu stalno nastojao držati kraj sebe upravo zbog njegovog spasenja. Isus se nadao da će, ukoliko bude s Njim, možda jednom doživjeti obraćenje. Spasitelj je bio svjestan štete koju će Judin postupak učiniti Njegovoj mladoj crkvi, međutim, radi spasenja jednog čovjeka, šteta je bila mizerija.
Na Posljednjoj večeri Isus je pokušao Judu još jednom upozoriti na opasnost u kojoj se nalazi. To je učinio toliko obazrivo i s ljubavlju čuvajući njegovo dostojanstvo! Nažalost, Juda je bio uporan u zlu. U svojoj glavi stvorio je scenarij i postao njegov rob. Nikakva sila, pa čak ni sila Svetog Duha nije ga od toga mogla odvratiti. Odbivši jedinu silu koja ga je mogla spasiti – Svetog Duha, njime je zavladala Sotonina sila koja ga je odvela u potpunu propast.
Bez obzira na sve što je Isus znao, bez obzira što je javno čak i rekao tko je njegov izdajnik (ali ga nitko nije razumio), Isus je Judi oprao noge i omogućio mu zajedništvo u kruhu i vinu. Iz tog zaključujem samo jedno: Nitko nema pravo bilo kome braniti pristup Euharistiji bez obzira koliki bio grešnik. Sveti Pavao je kasnije dao jasne upute tko može sudjelovati u Euharistiji: ˝Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.˝ (1. Korinćanima 11, 29). Pristupanje Euharistiji spada u osobnu odgovornost pred Bogom.
Jednom sam prilikom posjetio neku prilično veliku katoličku crkvu u Zagrebu i pratio misu koja se u njoj odvijala. Misa je završila Euharistijom. Svećenik je počeo dijeliti hostiju dok su vjernici za to vrijeme pjevali prigodnu pjesmu. Stajao sam straga, blizu vrata, kao gost i gledao što se dešava. Jedna žena šetala se sa psom po gradu pored crkve. Čuvši prigodnu pjesmu, ostavila je psa ispred crkve, ušla u crkvu, progurala se u prvi red, primila hostiju, zatim došla do vrata crkve, prekrižila se i izašla van ne sačekavši čak ni kraj mise. Pitao sam se tada je li ova žena svjesna što je uradila. Nije tu bilo gotovo nikakve duhovnosti, nikakve pobožnosti. Bila je bitna forma i gospođa je smatrala da je tim postupkom sve riješila. Kada bi joj netko rekao da je loša vjernica, gotovo sam siguran da bi se uvrijedila. Je li ona svjesna da takvim pristupom Euharistiji jede i pije sebi sud? To je samo jedan primjer, a vjerojatno ih ima više.
Zanimljivo je da te Posljednje večere Isus u naš kršćanski život unosi jedan novi obred. Pasha više ne vrijedi. Janje, koje su jeli za Pashu, više nije aktualno jer je „Božji jaganjac“ žrtvovan za grijehe svijeta. Taj se novi trenutak ne smije zaboraviti! Upravo taj obred bit će podsjetnik onoga što je Krist učinio tih dana za čovječanstvo. Sveti Pavao to predivno objašnjava: ˝Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: ´Ovo je tijelo moje za vas. Ovo činite meni na spomen.´ Tako i čašu po večeri govoreći: ´Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen. Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.´˝ (1. Korinćanima 11, 23-26) Kao što sam rekao, spomenici u gradu podsjećaju na ljude i događaje iz povijesti. Oni se uglavnom grade da bi se odala čast ljudima koji su u određenom povijesnom trenutku učinili neko veliko djelo za svoju zajednicu. Gospodnja večera ili Euharistija je također spomenik koji ima isti zadatak. Međutim, njen zadatak je daleko širi. Kao što je rekao sveti Pavao: ˝Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.˝ Sudjelovanjem u Euharistiji, mi se sjećamo Kristove smrti i navješćujemo ju.
Kada prolazite kroz Rakovicu pored spomenika Eugena Kvaternika, vi se sjetite Rakovičke bune iz 1871. godine. No, što to za vas znači? U svakom slučaju slažem se s tim da treba dati čast onome kome čast pripada. Ali, ukoliko i ne znam što se dogodilo 1871.g., što sam time izgubio? Vjerujem da puno Hrvata ne zna za taj događaj bez obzira na zapise u povijesti i spomenike koji postoje.
Međutim, sjećati se Isusove žrtve je pitanje života i smrti. Zahvaljujući Isusovoj žrtvi na križu Golgote, možemo Mu zahvaliti za sadašnji život koji živimo. Ali nije dovoljno samo znati to. Krist je želio da svi mi budemo dionici te povijesti. On želi da kroz kruh i vino (hostiju) imamo zajedništvo: prvo s Njim, a onda jedan s drugim. Uzimanje euharistije bi trebalo značiti da u duhovnom smislu Krist ulazi u naše tijelo. Naša bi molitva tada trebala biti: „Gospodine Isuse, uzimanjem kruha i vina prisjećamo se Tvog tijela koje je bilo slomljeno za mene, i Tvoje presvete krvi koja je zbog mene bila prolivena, sjećam se onoga što si za mene učinio da bih mogao živjeti. A sve to učinio si kako bih ja mogao biti u zajednici i jedinstvu s Tobom. Molim te stoga, kao što će ovaj kruh i ovo vino postati dio mog tijela, neka istinski Tvoje tijelo i Tvoja presveta krv budu dio mog duhovnog bića da bi ljudi koji me gledaju mogli u meni vidjeti Tvoju dobrotu. Amen.˝
Na taj način Euharistija će biti radost, slavlje zbog prevelike Božje ljubavi i milosti koja nam je darovana kroz Krista. Hoće li će Kristov duh zaista biti u jedinstvu s našim duhom pokazat će jedan test, a to su naši međuljudski odnosi. Ukoliko su naši međusobni odnosi nesređeni, tada ni euharistija nema nekog većeg djelovanja. Kroz taj svečani obred mi postajemo dionici s Kristom, a ako smo s Kristom u jedinstvu, tada smo u jedinstvu i jedan s drugim. Ukoliko bilo koga mrzim, mrzim nekoga za koga je Krist umro, i na taj način postajem nedostojan za primanje tijela i krvi Gospodnje. Ako tada ipak sudjelujem u Euharistiji, tada jedem i pijem sebi sud. Upravo zbog toga Krist nam je ostavio ovaj obred, da u našim međuljudskim odnosima ne budemo nemarni. On nas želi sabrati i ujediniti kao što je rekao kada je plakao za Jeruzalemom: ˝… Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila …˝ (Luka 13, 34) Kristova zajednica, ma kako se nazivala, bit će prepoznatljiva samo po ljubavi.
Euharistija ima još jednu poruku. Sveti Pavao ističe: ˝Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.˝ (1. Korinćanima 11,26) Dok je Isus rekao: ˝A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.” (Matej 26, 29) Euharistija ili Večera Gospodnja snažno upućuje na Isusov ponovni dolazak. To je predslika zajedništva kada će Krist sam služiti sve koji su spašeni. Dozvolite mi da u svojoj mašti predstavim taj prizor. Istina, taj prizor nije ni izbliza tako lijep kako će biti lijepa ona realnost koja nas očekuje. Zamišljam, tako, dugačak stol od nekoliko kilometara, a za stolom sjede svi spašeni. Na povišenom mjestu sjedi Krist te ih pozdravlja. Podiže čašu vina i nazdravlja onima koji će sada za svu vječnost s Njime biti u zajedništvu. Nazdravlja riječima: Ovo je vino koje sam obećao s vama piti na prvoj večeri. Ono je znak da je posao spašavanja završen.
Zanimljivo je da je vinom Krist počeo svoju službu kada je učinio svoje prvo čudo. Na Posljednjoj večeri je vino proglasio simbolom svoje krvi i na kraju vinom proglašava završetak misije spašavanja čovječanstva.
Jedan duhovni pisac opisuje to ovako: „Veliki sukob je završen. Grijeha i grešnika više nema. Cijeli je svemir čist. Bilo neizmjerna svemira kuca istim otkucajem sklada i radosti. Od njega koji je sve stvorio teče život, svjetlost, i radost kroz prostranstva beskrajnog svemira. Od najmanjeg atoma do najvećeg svijeta, sve živo i neživo, u svojoj nepomućenoj ljepoti i savršenoj radosti objavljuje da je Bog ljubav.“ (Velika borba, 446. str.)
Prvi kršćani, slaveći euharistiju, uvijek su se sjećali Kristove patnje, ali i slave koju će dobiti kao dar kada se Krist vrati. Čak i u svakodnevnom obroku oni su gledali Božju milost koju su dobili zahvaljujući Kristovoj žrtvi. Lomljenje kruha na tim obrocima asociralo ih je na lomljenje Kristova tijela. Oni su bili svjesni da samo zahvaljujući lomljenju Kristovog tijela, mogu dobiti hranu. Hrana je život, a život je jedino po Kristu.
Pozivam sve vas da, kada god sudjelujete u slavlju Euharistije, sjetite se te čudesne Božje ljubavi koju još nismo u mogućnosti potpuno spoznati našim ograničenim osjetilima. Sjetimo se da život kojim danas živimo jest dar koji smo dobili zahvaljujući Kristovoj žrtvi.
Zvonko Presečan
Radosna otajstva Krunice – Razmatranje
Molitva kao ugodni miris Gospodinu i kao dinamit
Izgubljeni sin – biti ili imati
Bogatom čovjeku rodi njiva – Pohlepa
Razmatranja:
8. Kaži drugima što ti je Bog učinio
7. Imaj povjerenja u Prijatelja
5. Pobjeđivati u kršćanskom životu
3. Kako nastaviti s procesom obraćenja?
