Čitanje svetoga Evanđelja po Ivanu (2, 1-12):
Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegov učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: “Vina nemaju.” Kaže joj Isus: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” Nato će njegova mati poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite!”
A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isu s poslužiteljima: “Napunite posude vodom!” I napune ih do vrha. Tada im reče: “Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.” Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje za-
grabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.”
Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu, te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.
Razmišljam o ovom događaju na početku Isusove službe. S Njim je bilo tada i nekoliko njegovih učenika. Sa svojom majkom Marijom bio je pozvan kao gost na svadbu u Kani Galilejskoj.
U to doba je bio običaj da svadbe traju po nekoliko dana. Vjenčanje je bio toliko značajan događaj: zato su ga tako dugo slavili. Pripreme za svadbu su bile prilično velike. Trebalo je znati koliko će ljudi doći, i za sve njih pripremiti dovoljno hrane i pića.
Domaćin koji je priređivao svadbu trebao je brinuti o svim detaljima da se ne osramoti prilikom trajanja te svečanosti. Možda nam se čini da je to bio velik problem za siromašne jer oni nisu imali toliko hrane koju bi mogli dati uzvanicima. Ali u sklopu njihove kulture i taj problem je bio rješiv.
Sjećam se, dok sam još bio dijete, svatova koji su se organizirali u selu u kojem sam se rodio. Trajali bi minimalno dva dana. Jedan dan kod mlade – jedan dan kod mladoženje. Prije nego što bi se svatovi održali, susjedi i prijatelji donosili bi roditeljima mladenke ili mladoženje raznorazne potrepštine kako im ne bi ništa nedostajalo i kako bi mogli pripremiti sve za svadbu. Bilo je tu očišćenih kokoši, gusaka ili pura, brašna, šećera, ulja, jaja .. . Žene bi se aktivno uključile u pomaganje oko pripreme hrane. Bio je to lijep običaj i on je poticao zajedništvo ljudi koji su živjeli u mom selu.
Vjerujem da je nešto slično bio slučaj i u ovom događaju koji opisuje Evanđelje. Marija je očito bila ta koja je za svadbu pripremila i donijela neki svoj skroman prilog u određenim namirnicama, a zatim se aktivno uključila i pomagala prilikom priprema hrane za svadbene goste. Biblijsko izvješće ne piše koliko je svadba trajala. Izgleda da se već odvijala nekoliko dana, ali raspoloženje gostiju je još uvijek bilo izuzetno visoko, i nitko nije smatrao da je vrijeme da konačno ode kući. Hrane je bilo dovoljno, a i vina nije nedostajalo. Međutim, poslužitelji su jednog trenutka ipak došli domaćinu i obavijestili ga da su potrošili vino i iz posljednje posude. Bio je to strašno velik problem. Ukoliko bi se svadba morala dovršiti zbog nedostatka vina, domaćina i njegovu obitelj očekivala je velika sramota. Bila bi to svadba koja bi se pamtila po tome što je nestalo vina u vrijeme najboljeg raspoloženja i kako su se zbog toga svi morali razići. Ljudska sklonost je nažalost takva da duže pamtimo ono negativno, a pozitivno brzo zaboravljamo.
O tom problemu znali su samo poslužitelji, domaćin i žene koje su pripremale hranu. Bio je to ovog trenutka zaista veliki problem, posebno za domaćina, jer je trebalo u kratkom roku naći vina. On je dobro znao da će svatko, koga bi pitao da mu sad proda vina, znatno podići cijenu, znajući kako mu je vino nužno potrebno. Možda je čovjek-domaćin u pripremi vina pogriješio i zato što nije imao dovoljno novca. Kupovanje s odgodom plaćanja je dodatno otežavalo stvar i problem stvarao još većim.
Pokušavam se uživjeti u tu situaciju i razmišljam kako bih reagirao da sam gost na svadbi i znam za taj problem. Možda bih čovjeku samo iskazao sažaljenje i rekao: ˝ Što se tu može, doveden si pred zid: ili se nepovoljno zaduži, ili trpi sramotu.˝ Možda bi mi na pamet pala još koja misao kao: O tome se trebalo ranije misliti i planirati. Možda bih, opet, s druge strane, pokušao pomoći tako što bih se sjetio nekih poznatih vinara od kojih bi se dalo kupiti vina i preporučivao rješenja koja zasigurno domaćinu ne bi bila povoljna jer nema novaca. A možda bih samo bio pasivan smatrajući da to nije moj problem i što bih se onda miješao.
U ovom događaju me iznenađuje Marija. Od nje kao žene se nije očekivala bilo kakva reakcija u rješavanju tog problema. To su rješavali muškarci. Međutim, ona je odjednom vidjela rješenje tog problema na način kako ga nitko drugi nije vidio. Jedino je ona znala tajnu božanstva svog Sina. Znala je da je na svadbi nazočan sam Božji Sin, i da On jedini može nešto svrhovito poduzeti. Vjerovala je da jedino Bog može riješiti problem do kraja i na način koji će problem riješiti u potpunosti. Poznavala je Boga koji je zainteresiran za nas, naše probleme, pa i našu čast. Mnogo kasnije sveti Petar pisao je: ˝Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.˝ (1. Petrova 5, 7) Marija je poznavala Boga koji je zainteresiran sačuvati nam čak i našu čast. Očito se sjećala Božjih obećanja onima koji Mu ostanu vjerni: ˝Gospod će te učiniti glavom a ne repom, Ti ćeš samo biti gore a nikada dolje, ako slušaš zapovijedi Gospoda, Boga svojega, što ti ih dajem danas, i točno ih izvršuješ.˝ (Ponovljeni zakon 28, 13)
U vezi s Isusovim djelovanjem na svadbi u Kani nameću mi se mnoga pitanja. Kao prvo: Otkud je Marija znala da Isus može nešto učiniti kad do tada nije učinio nikakvo čudo? Ona je čula o fenomenu Božjeg priznanja Isusa za Njegovog sina prilikom krštenja, ali nije znala koja Mu je istinska misija. Meni se nameće samo jedan odgovor: Kad god nam se u životu pojavi nekakav problem, jedino rješenje je u Bogu. Sve drugo će biti izbor između dva zla, a u slučaju gdje je nestalo vina: preveliko zaduženje koje će rezultirati teškim životom obitelji dugo vremena ili sramotom koju će doživjeti domaćin ukoliko ne riješi taj problem. Očigledno je Marijina velika ljudskost, empatija prema obitelji domaćina, bila toliko velika da je smatrala kako Isus kao Božji Sin treba djelovati i riješiti taj problem. Upravo zbog toga došla je Isusu i iznijela mu problem: “Vina nemaju.”
Možda nam Isusova reakcija koja se očitovala u njegovom odgovoru izgleda čudno: “Ženo, što jaimam s tobom? Još nije došao moj čas!” Ovdje na prvi pogled izgleda kao da je Isus neljubazan prema svojoj majci, kao da ju hoće odbiti. Razmišljam što bi ovaj Isusov izraz uopće mogao značiti. Isus zasigurno nije bio neljubazan i Njegova majka to tako nije ni doživjela. Naprotiv, promatrajući to kroz kulturološku prizmu onog vremena, mišljenja sam da je taj tekst mogao značiti i riječi pohvale i ohrabrenja. Za vino su se uvijek brinuli muškarci, a ne žene. Isus kao da ovdje želi ukoriti muškarce koji su bili oko nje i reći im da nije u redu da tu brigu prepuštaju jednoj ženi. Nije u redu da jedna žena, pored toliko muškaraca, brine o potrebi za koju su trebali brinuti muškarci. Na taj način Isus odaje čast i priznanje svojoj majci, i kao da joj kaže: Istina, to tebe ne bi trebalo brinuti, ali ti se ipak brineš za ljude. To potvrđuje i njena reakcija: ˝Nato će njegova mati poslužiteljima:´ Što god vam rekne, učinite!´”
Drugi razlog takve Njegove izjave mogao bi biti u tome što Isus želi naglasiti važnost mudrog predstavljanja i dokazivanja svog mesijanstva. Budući da je učinio tako veličanstveno djelo pred tolikim ljudima, mnogi bi mogli prihvatiti Mesiju kao čarobnjaka koji rješava njihove materijalne probleme, umjesto da Ga drže svojim Spasiteljem od grijeha. Isus je taj problem, po svemu sudeći, imao cijelo vrijeme svoje službe. Zato je kasnije i pitao svoje učenike: „Što ljudi govore tko sam ja?“ Petar je tada dao onu čuvenu izjavu „Ti si Krist…“
Htio bih ovu situaciju prenijeti na nas. Tu mi se nameće mnoštvo pitanja. Jedno od njih je: Kako mi reagiramo na probleme drugih ljudi? Mislimo li da nas se njihovi problemi ne tiču? Imamo dovoljno svojih problema, pa ne moram voditi tuđu brigu. Istina je da u većini slučajeva nismo u stanju riješiti tuđe probleme. Ali ono što možemo, to je ukazati na mjesto gdje se ti problemi mogu riješiti. To mjesto je Isus Krist. On je taj koji ih može riješiti. Bog nas poziva da se molimo Bogu jedni za druge. ˝Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova.˝ (Jakov 5, 16) Međutim, nije samo molitva dovoljna. Potrebno je učiniti i drugi korak koji je Marija vrlo kratko i jasno definirala: “Što god vam rekne, učinite!” Mislim da je tu osnova, ključ našeg uspjeha u duhovnom životu. Koliko li je samo danas ljudi koji se predstavljaju kršćanima, koji štuju Blaženu Djevicu Mariju, a ne provode ovaj njen savjet: “Što god vam rekne, učinite!” Puno toga je Isus rekao, a mi ne činimo.
Štoviše, negiramo i odbacujemo Isusove naloge, jer nam se čini tako ljepšim. Jedini način, kako bi Bog mogao čuti naše molitve i uslišati ih, jest da poslušamo što nam On savjetuje.
Mislim da je naš problem u tome što mi baš i ne želimo promjene. Na grijeh smo navikli, i sasvim se solidno snalazimo u njemu. Sjećam se vremena „bratstva i jedinstva“ i trocifrenih postotaka inflacije, kada je bilo poželjno kavu koju naručiš odmah platiti jer se moglo dogoditi da, kad ju popiješ, poskupi. Nakon što je Vlada sanirala taj problem, jedan moj prijatelj rekao mi je da mu je u principu žao što je to vrijeme prošlo, jer se on u takvim uvjetima sasvim solidno snalazio.
Krist nam nudi spasenje od grijeha, a mnogi bi željeli spasenje u grijehu. Ljudi se ne žele mijenjati. Oni samo žele Božje blagoslove, ali ne žele Krista. I tu vidim problem.
Nakon Marijina savjeta poslužitelji su čekali Isusov nalog: ˝A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: ´Napunite posude vodom!´” Isus vidi mjesto gdje će problem riješiti. Ono što je ovdje fascinantno je da poslužitelji ništa ne pitaju. Nitko nije došao Isusu i rekao: „Znaš, Isuse, ove posude nisu adekvatne za tako nešto. One su namijenjene za obredno pranje ruku.˝ Poslužitelji, ma kako im se ta ideja činila nepromišljenom da u posude za pranje ruku sipaju vodu, ništa ne pitaju, već izvršavaju ono što im Isus nalaže. Napuniti te posude tolikom vodom nije baš bilo jednostavno. Radilo se o količini između 500 i 600 litara vode. Izvori vode nisu bili blizu kuća. Bio je to uistinu velik posao. Koliko li su puta pojedinačno morali otići do izvora i donijeti vode kako bi te posude napunili?
Međutim, drugi Isusov nalog bio je još čudniji. “Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.” Umjesto vina ravnatelju stola trebaju odnijeti vodu koju su upravo nalili u posude! To je bio velik rizik. Ukoliko ravnatelj stola okusi vodu umjesto vina, bit će to velika uvreda za njega. Moglo bi se činiti kao da mu se poslužitelji rugaju!
Razmišljajući o tome, nameću mi se neka pitanja. Što je poslužitelje navelo da Isusa slušaju sve do zadnje riječi? Oni nisu Isusa tako dobro poznavali da su mogli vjerovati kako je Sin Božji. Možda su poznavali Mariju, i znali su da se ona s njima ne bi šalila. Očito su vjerovali kako Marija ima samo pozitivna iskustva s Isusom i zna što radi. Možda su neki od tih poslužitelja mislili: Ukoliko Isus želi pretvoriti vodu u vino, treba obaviti neki obred nad tom vodom; izgovoriti neku čarobnu formulu ili slično. No, ništa od toga Isus nije uradio. Bila je dovoljna samo riječ.
I mi danas, kada trebamo Božju pomoć u nekim našim životnim situacijama, često mislimo na neku nadnaravnu manifestaciju rješavanja vlastitog problema. Smatramo da to ne može proći bez nekih obreda, mora imati neku posebnu duhovnu formu i sl. Međutim, Isus ništa od toga ne radi. Njegova je riječ dovoljna. Možemo li se onda i mi osloniti na Njegovu riječ? Njegova riječ je zapisana i objavljena u Svetom pismu te je namijenjena upravo nama Koliko pouzdanje u nju imamo?
Ponekad razmišljam o našim molitvama za oproštenje grijeha koje smo počinili. Molimo Boga da nam oprosti, a onda bismo rado doživjeli neki spektakularan znak, neku potvrdu da nam je oprostio ili nešto slično. Međutim, umjesto toga imamo Božje obećanje: ˝Tko je Bog kao ti, koji oprašta grijehe i ostatku ba-
štine svoje otpušta opačine, koji ne drži dovijeka gnjeva svojega, nego radost ima na milosti? On će se nama opet smilovati, pogazit će opačine naše i baciti u dubinu morsku sve grijehe naše.˝ (Mihej 7, 18. 19) Mi nećemo dobiti nikakav vanjski znak oprosta svojih grijeha. Božje obećanje nam je dovoljno. Nakon molitve za oprost, slobodno možemo biti sigurni da nam je On oprostio, jer je to obećao. Jednako tako Bog nam uslišava i ostale molitve. On želi da vjerujemo Njegovoj riječi.
Upravo zbog svoje vjere poslužitelji su imali prekrasno iskustvo s Bogom. Nakon donošenja vina poslužitelju stola, ovaj je bio ugodno iznenađen. Njegova reakcija je bila potpuna pohvala: ˝Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: ´Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.´”
Ovdje ravnatelj stola iznosi fantastičnu pohvalu. On kao da je rekao: Vino koje smo do sada pili bilo je veoma dobro, ali ovo vino je najbolje koje sam u životu pio. Ti očito nisi na vinu štedio jer si za kraj pripremio nešto fantastično. No ravnatelj stola, kao ni zaručnik, nisu znali porijeklo tog vina. Iz tog izvlačim samo jedan zaključak: Ono što nam Bog daje, to je uvijek savršeno i fantastično. Tako, umjesto sramote, nastavlja se radost.
Čudo u Kani bilo je prvo koje je Isus učinio, a njime je pokazao nekoliko bitnih momenata. Poslužitelji vina su tom prilikom shvatili da je Isus obećani Mesija. Zahvaljujući svojoj vjeri u Njega, poslušali su Ga i doživjeli fantastično iskustvo. Rješavanjem velikog problema na svadbi, Isus je, osim svega, pokazao koliko cijeni zajednicu braka, jer On je taj koji je „vjenčao“ i blagoslovio prvi bračni par – Adama i Evu, nakon stvaranja.
Ovim čudom Isus je učinio da, umjesto sramote, domaćin doživi takvu čast kakvu još nitko nije doživio u tom kraju. Bila je to svadba koja se pamtila po tome što se u njoj obilato pilo najbolje vino koje je ikada itko pio, i to na kraju svadbe. Ovim čudom Isus je pokazao da je On Emanuel ili „Bog s nama“ i da je samo On obećani Mesija.
Na kraju bih ovo razmišljanje želio završiti jednom veoma važnom činjenicom. Izvješće svetog Evanđelja kaže da su Isus, Njegovi učenici i Njegova majka otišli iz Kane u Kafarnaum. Ono što me posebno ovdje dotaklo je to što Ga je pratila Njegova majka Marija. I ona je sada postala Njegovom učenicom.
