Čistom srijedom ili Pepelnicom započinje korizmeno razdoblje koje traje 40 dana, odnosno do Velikog četvrtka navečer, kada započinje vazmeno trodnevlje.
Pepelnica, kao dan kojim započinje korizmeno razdoblje, ima višestruku simboliku. Ona predstavlja spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti, na način da su se veliki sveci i pokornici Starog zavjeta običavali obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah kao simbolom svoje grešnosti, s nakanom da žele popraviti svoj život. Zašto je korišten pepeo? Jer on predstavlja prolaznost. „Sjeti se čovječe da si prah, i da ćeš se u prah vratiti“. Riječi su to koje se izgovaraju na današnji dan kod obreda pepeljenja, i koje nas podsjećaju da je čovjek sa ispraznim životom koji u fokusu ima isključivo izraženu materijalnu i hedonističku dimenziju bez rasta u Bogu, samo obični prah, ništavilo. Riječi su to koje nas podsjećaju da ovozemaljsko, materijalno je samo po sebi ograničeno u svakom pogledu, da je raspadljivo. Da je naša materijalna dimenzija, s kojom se tako rado i tako lako identificiramo, ništa drugo nego raspadljiv prah. Pepeo koji smo na današnji dan primili na svoje čelo, nas podsjeća da je grčevito vezanje za ovozemaljsko, materijalno, od početka osuđeno na propast.
Korizma, kao razdoblje u godini, među ostalim predstavlja uspomenu na četrdesetodnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju. Znači li to da je korizma, kao razdoblje u godini koje započinje današnjim danom, obilježeno pokorom i svojevrsnom žalošću? Upravo suprotno. Makar korizmeno razdoblje počinje Pepelnicom i obredom pepeljenja, u kojem osvještavamo svoju prolaznost, ranjivost, potrebu za nevezivanjem za materijalno i isprazno, tako ono završava uoči zalaska Sunca na Veliki četvrtak, uoči trenutka kad se prisjećamo posljednje večere i ustanovljenja svete euharistije, svete misne žrtve koja je žarište kršćanskog sakramentalnog života. Po završetku korizme slijedi najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Slijedi blagdan konačne pobjede života nad smrću. Konačne pobjede trajnog, vječnog, nad prolaznim, ispraznim.
Korizma je jedinstveno vrijeme u crkvenoj godini kad imamo priliku osvijestiti sebe kao osobu. Preispitati sebe, svoj život, odnos prema samom sebi i naš odnos prema drugim ljudima te cjelokupnoj prirodi koja nas okružuje. Vrijeme je to unutarnje kontemplacije, svojevrsnog godišnjeg čišćenja, samoobnavljanja, povlačenja u svoju nutrinu. Razdoblje je to boljeg upoznavanja sebe. Vrijeme je to kad se pripremajući svatko na svoj jedinstven način, osnažujemo za konačni dolazak Svjetla svijeta.
Kao što se u uskršnje vrijeme na sjevernoj hemisferi budi priroda dolaskom proljeća, tako se i dolaskom uskrslog Krista budi život u nama. Budimo se mi, kao nove, obnovljene osobe. No, ta probuđenost ne može doći bez uloženog truda. Čak je i Gospodin naš Isus Krist prolazio svoju osobnu korizmu, prolazeći razne kušnje boraveći u pustinji 40 dana, koje ga, kako god teške bile, nisu slomile. Na kraju je svojim uskrsnućem pobijedio ništavilo, i proslavio život, a time i Boga u nama svima. Ako je sve to Krist prolazio, tako je i na nama, ako prihvaćamo put života i Božjeg svjetla, da prihvatimo našu osobnu korizmu, naše osobnu katarzu, ne samo u crkveno razdoblje koje nazivamo korizmom, nego i inače, i da time, prije ili kasnije, uskrsne Krist u svima nama.
Amen
