Propovijed povodom 2. nedjelje po Bogojavljenju
Danas obilježavamo 2. nedjelju po Bogojavljenju, koja je posvećena zajedništvu.
U današnjem evanđelju imali smo priliku svjedočiti vjeri jednog satnika, koji je, inače formalno privrženog službenoj rimskoj vlasti, također pokazao privrženost i svom slugi koji je bolestan ležao u postelji, a kojeg je ozdravila očita satnikova vjera i pouzdanje u Krista. Također, satnik je uz svoju neupitnu vjeru, pokazao i svoju poniznost, smatrajući da je nedostojan Isusovog posjeta svojoj kući, no bez obzira na to, uzdao se u njegov zagovor, u koji je neupitno vjerovao, i koji je naposlijetku ozdravio njegovog slugu.
Ako bolje promotrimo današnje evanđelje, primijetit ćemo detalj koji možda isprve nije upadljiv, no ključan je za razumijevanje prirode djelovanja u službi vjere u Krista i dobra općenito – u sudionicima opisanima u današnjem evanđelju. Razne osobe koje je satnik poslao da prenesu poruku Isusu, a koji su u datom trenutku imali, kao i svi mi u svakodnevnom životu – izbor: ili prenijeti satnikove poruke Isusu vjerodostojno, i time ispuniti ono što je bilo potrebno te time svrstati svoju ulogu na strani dobra, ili su mogli satnikove poruke prenijeti iskrivljeno ili ih uopće ne prenijeti, te time, izigravši njegovo povjerenje, svrstati sebe na stranu destrukcije i osobnog pada.
Satnik je imao svoju neupitnu vjeru u Krista, i zatraživši svoju pomoć a pritom smatrajući da nije dostojan posjeta Kristovog njegovom domu, je pokazao i svoju skromnost i poniznost. No, dokaz njegove čvrste vjere kao i Kristovog djelovanja u tim trenucima ne bi bio do kraja moguć da nije bilo ostalih sudionika, od raznih starješina i prijatelja čija imena ni ne znamo, a koji su, u zajedništvu, prema Kristu djelovali istovjetno kao i spomenuti ponizni satnik sa svojom čvrstom vjerom. Ozdravljenje satnikovog sluge ne bi bilo moguće bez djelovanja svih „karika u lancu priče“, odnosno bez zajedništva svih sudionika.
Krist nam je prilikom Posljednje večere ostavio u nasljeđe najveći od svih sakramenata – svetu euharistiju. Ostavio nam je trajni sakramentalni biljeg njegovog sjedinjenja s njim, pod prilikom kruha (Tijela Kristova) i vina (Krvi Kristove). Prilikom služenja svake svete mise, mi se danas na istovjetan način, kao i apostoli prije 2000 godina na Posljednjoj večeri, združujemo s Kristom u Jedno, a temeljna odrednica svake misne žrtve je zajedništvo. Bez izraženog zajedništva, bez volje i želje skupine ljudi, bez obzira na njenu veličinu, da slijede Krista i da u svetoj euharistiji budu s njim Jedno, opstojnost kršćanstva ne bi bila moguća. Bez zajedništva ljudi u kojem spremno služe na strani dobra, opstojnost Božjeg plana i nas u njemu ne bi bila moguća. Nitko nije izolirana jedinka u svojoj biti, i samo i isključivo zajedničkim predanim djelovanjem, kojim definiramo zajednički cilj, možemo postići rezultat kojim svijet oko nas činimo boljim mjestom.
Današnje evanđelje se prigodno čita kod svetih misa na nakanu za ozdravljenje, ne samo iz razloga što je u fokusu današnjeg evanđelja ozdravljenje satnikovog sluge, kojeg je isključivo vjera spasila, nego i zajedništvo svih uključenih ljudskih aktera u postizanju zajedničkog cilja. Uzimamo li u svakodnevnom životu u obzir snagu zajedničke molitve i meditacije za postizanje nekog višeg cilja? Imamo li naviku i rutinu provedbu aktivnosti zajedničke molitve usmjerene na ozdravljenje duše i tijela nas i naših bližnjih te svih onih za koje molimo? Ako nemamo takvu naviku, jesmo li spremni zanemariti sve poznate rezultate takvih koordiniranih zajedničkih akcija, a koje su dovele do neobjašnjivih izlječenja na svim razinama?
Svoju vjeru i pouzdanje u Krista često najrevnije pokazujemo u teškim životnim trenucima, kada se ili povlačimo, ili se udružujemo u zajednice koje imaju isti definirani cilj. Stoga, budimo svi zajedno jedno s Kristom, sada i zauvijek.
Amen.
