Propovijed povodom 6. uskrsne nedjelje
Današnje Evanđelje nam opisuje događanja nakon Isusovog uskrsnuća, u kojima su apostoli, čuvši vijesti o uskrsnuću, iskazali svoju nevjeru. Njegovi najbliži suradnici, njegovi učenici, od kojih je sama Kristova Crkva kojoj i sami pripadamo, počela svoje javno djelovanje po svijetu, su iskazali svoju nevjeru u najveće čudo svog Učitelja, koje im je i sam najavljivao – u uskrsnuće, u pobjedu života nad smrti, u pobjedu vječnog nad prolaznim.
Tko je, odmah na početku, pokazao svoju vjeru? Marija Magdalena. Marija, koja je vijest o Gospodinovom uskursnuću prihvatila kao nepobitnu činjenicu, bez sumnje i zadrške, i koja je tu radosnu vijest, koja je okosnica kršćanske vjere, htjela podijeliti s apostolima, Isusovim učenicima. Marija, koju je Gospodin naš Isus Krist oslobađao od mnogih zloduha, a koja je i od svjetine bila osuđena kao bludnica, a koju je Isus odrješio grijeha nakon što se ona pokajala i obratila. Od svih, baš ona, nekoć velika grešnica a kasnije velika obraćenica, je prigrlila uskrslog Krista bez ustezanja, za razliku od apostola, od kojih se to, po nekoj ljudskoj logici, prvih očekivalo.
Stoga se zapitajmo: koliku vjeru mi, kao kršćani, kao klerici i vjernici naše Crkve, imamo? Kakva je ta naša vjera? Što vjera koju imamo, i ako je imamo, podrazumijeva? Svake nedjelje, ili što je god češće moguće, s radošću posjećujemo našu crkvu, želeći prisustvovati službama u kojima osjećamo Kristovu prisutnost u sebi. Svatko u Crkvi ima svoj opseg djelovanja: klerici vrše obrede i udjeljuju sakramente, a vjernici posjetom službama i ostalim aktivnostima sudjeluju u sakramentalnom životu Crkve. Takav princip djelovanja održava život Crkve u praktičnom smislu riječi, no činimo li to iz navike, zbog socijalizacije, prihvaćajući Crkvu i njeno poslanje „zdravo za gotovo“, ili zaista osjećamo i susrećemo se s Kristom u sakramentu svete euharistije?
Marija Magdalena je prošla izazovnu životnu školu. Od osobe koja je bila na moralnom i životnom dnu, od bludnice koja je svojim postupcima degradirala sebe kao osobu, je, obrativši se, pokajavši se iskreno za svoje propuste, postala jedna od najbližih Isusovih sljedbenica. Na svom putu obraćenja, odbacivši tamu grijeha i stari život te prihvativši Krista kao svog uzora na putu duhovnog rasta, spoznala je pravu Božju ljubav, koja joj je usadila nepobitnu vjeru u uskrsnuće i vječnost, kojoj svi težimo. Njeno obraćenje, njena spoznaja i prihvaćanje Božje ljubavi u svom životu, je njeno svojevrsno uskrsnuće. Zahvaljujući svojem uskrsnuću, prihvatila je odmah i Kristovo tako dugo najavljivano uskrsnuće, prepoznavši sebe i svoj život u njemu.
Pogledajmo svoje živote, sve što smo prošli i sve što prolazimo. Životi svih nas su sastavljeni od „uspona“ i „padova“. Da nije tako, život bi bio bezličan, kao ravna crta. Prisjetimo kako smo se nosili s teškim životnim trenucima, kad su nam okolnosti izgledale beznadne, kad smo mislili da je sve izgubljeno, da ništa ne može ispraviti trenutnu situaciju. Ipak, nije bilo tako. S mnogim životnim izazovima, na razne načine, smo se uspješno izborili. Svladali smo više ili manje uspješno životne lekcije. Od ništavila smo prešli u pobjedu. Iz muke i ništavila smo prihvatili pobjedu nad situacijom i naše svojevrsno uskrsnuće. Zar to nije dovoljno da ne povjerujemo do kraja, istinski, u našeg Gospodina Krista i u njegovu konačnu pobjedu? Zar nam Isusov primjer nije dovoljan poticaj da stremimo konačnoj pobjedi, konačnom svladavanju svake životne lekcije, bez zadrške i kalkulacija? Ne zaboravimo: u svim izazovnim životnim situacijama, Krist je s nama. Obratimo mu se u našim molitvama i meditacijama za savjet, i naše uskrsnuće je neupitno.
Amen.
