TOMISLAVGRAD:

ŽIVJETI RADOST I ŠIRITI NADU U SUMORNOM SVIJETU

Svaki čovjek po svojoj prirodi cijeni zdravlje i želi biti zdrav, što neki podrazumijevaju da tako mora biti samo po sebi. Ljudima je na osobit način teško prihvatiti kad se susretnu s nekim nedostatkom, križem i bolešću, radi čega nemali broj nerado odlazi liječniku tek kad nema drugoga izlaza. Čovjek je u strahu da mu se ne pronađe zdravstveni problem napose neizlječivi, radi čega mnogi upadaju u depresiju i životni besmisao.

Velika posjećenost bolničkog laboratorija

1U Domu zdravlja Tomislavgrad na čelu s ravnateljem dr. Ivanom Bagarićem uposleno je 115 djelatnika, dok s voditeljicom laboratorija ing. Valentinom Šimunović djeluju: Davorka Radoš, Stana Madunić, Dragica Ančić, Katica Perić, Višnja Radoš i Ana Bagarić. Od liječničkih nalaza moguće je obaviti pedesetak različitih pretraga, poput: kompletne krvne slike, sedimentacije, tumorskih markera, biokemijskih pretraga (glukoza, urea, kreatinin, ac. uricum, bilirubin, kolesterol, trigliceridi i dr.), hormoni (štitnjače, spolni), koagulacija, profil šećera… Obavljaju se i neke pretrage poput eritropoetina, što se ne čini niti u Kliničkoj bolnici u Mostaru.

Djelatnice Ana i Višnja ističu da tijekom dvadesetogodišnjega rada imaju pozitivna iskustva i dobro se slažu sa svojim pacijentima, unatoč nekim iznimkama. Uglavnom ih pacijenti vole i hvale ističući da ih treba svima pokazati i izvući iz sobice u kojoj uzimaju uzorke nalaza. Posjećenost je velika s oko 80 pacijenata po danu, u sezoni po 110, dok su u zimskom vremenu najveće gužve kad ljudi drže da imaju gripu pa kad je i nema. Tako nekom zgodom jedna osoba reče: „Kod vas se slio vas duvanjski puk!“ Svi pacijenti su im uglavnom dobro poznati, jer su ih Višnja i Ana kroz dugogodišnji rad upoznale bolje nego „kućnu čeljad“ dok se s djecom rado sprijatelje.

Unatoč dvadesetogodišnjem radnom stažu, mladoliko izgledaju na čemu im mogu zavidjeti i dvadesetogodišnjakinje. Ističu da su im draga i važna zajednička druženja kod stanki u opuštenom ozračju koje su redovito ispunjene šalom i radošću. Djelatnice ističu da su zadovoljne svojim poslom, kao i pacijenti njima. Najviše vole kad imaju puno posla jer im tada vrijeme brzo prolazi, a kad ga nemaju prilično im je dosadno.

Posebni odnos s djecom

Sa svojim malim pacijentima lako se sprijatelje, koji im rado donose i svoje crteže. Kažu da u radu s djecom imaju jednu izmišljenu macu Mici, pa kad djeca započnu plakati utješe ih riječima: „Eno Mici na prozoru, sad će pobjeći!“, pri čemu djeca gledaju u prozor. Dok djeca shvate da nigdje nema Mici, sve već brzo prođe i obave potrebno. Zanimljivo je istaknuti da je jedno dijete priznalo, kako je i vidjelo zamišljenu macu da maše repom. U slučajevima kad djeca počnu jako plakati, znaju im reći: „Ispasti će ti zubi!“, nakon čega djeca brzo zatvore usta.

Ističu da im je u radu uglavnom veselo, a vole ih i roditelji djece pacijenata. Djecu zapričaju tako da oni i ne primijete kad im uzmu potrebne uzorke za laboratorijske nalaze. Djeci u tim prigodama još znaju reći: „Kako jako plačeš, diže se krov na zgradi!“, „Evo sad sam se naljutila!“, „Sve ćeš suze potrošiti pa kad padneš nećeš ni s čim imati plakati!“. Na taj se način djeca redovito zbune pa i ne reagiraju kad ih bocnu iglom. Djevojčice znaju zaokupiti lakom za nokte s riječima: „Vidi našla teta lak!“, „Isti lak kao u tete!“, „Hoćemo li lakirati nokte?“, radi čega djeca budu sretna. Jednoj djevojčici su lak morale i dati, kojim je poslije na zaprepaštenje roditelja mazala inventar po kući.

Djeca im obećaju da će nešto nacrtati, a sve radove postavljaju na zid. Ana priznaje da djecu zna malo i provocirati, radi čega ju je jedan dječak i „upucao“ plastičnom puškom kada su došli po nalaze. Na crtežu znaju napisati poruke s brojevima telefona, dok je spomenuti ljutiti dječak napisao: „Tete vi ste zločeste!“

Dječji crteži znak zahvalnosti

Prisjećaju se da im je crteže prva počela donositi njihova mala pacijentica i velika prijateljica Kristina Jurić iz Stipanića. Razboljela se još u djetinjoj dobi pa je često morala dolaziti na kontrolu nalaza. Crtala je njihove portrete što su ove dvije djelatnice stavljale na vrata, a uskoro su počela crtati i druga djeca. Uzajamno su se darivale, dok su se sprijateljile i s njenom mamom. Djeca su sretna kada kod narednog dolaska vide svoj crtež na zidu među ostalima. Neka od djece nakon nekog vremena, mijenjala su stari crtež novim. Tako se jedna djevojčica smijala svom crtežu od prije pet godina.

Priznaju da se vežu uz pacijente i zanimaju za njih, rastuže se kada netko od njih premine, a ima nekih među njima i zločestih. Nedostaje im razglas u bolničkoj čekaonici, ali ističu da imaju jako grlo za prozivanje pacijenata te kako je važno da su one na dobrom glasu. Bez obzira na postojeći skučen prostor u kome rade dobro se snalaze, nadaju se skorom proširenju radnog prostora i planiraju sve dječje crteže prenijeti, te ih postaviti na pano i sačuvati.

Zanimljive i šaljive anegdote2

Djeca su s djelatnicama otvorena pa im znaju na slobodan način, komentirati njihove nove frizure i boju kose. Tako je Ani jedan dječak komentirao novu boju kose riječima: „Što si to od sebe učinila? Najbolja ti je ona žuta boja kose. Nije ti to dobro!“ Višnja i Ana imaju svoje obitelji s djecom, a kad im muževe upitaju što im supruge rade oni šaljivo odgovaraju: „U bolnici vade krv, a kod kuće živce!“ U radu s pacijentima doživljavaju zanimljive i šaljive anegdote od kojih neke rado i spominju.

Tako je nekom zgodom djelatnica Davorka od neke bake upitala za participaciju pet konvertibilnih maraka. Na to baka proviri kroz prozorčić šaltera s upitom: „Je li ja tebi ili ti meni?!“ Drugom zgodom jedna nena pružila ruku preko šaltera djelatnici Valentini, a ona misleći da prosi pruži joj nekoliko maraka. Na to nena reče: „Nalaze mi bona daj!“ Navode i nekog djeda iz Brišnika čija je baka prilično bolesna. Znajući da imaju i starijega sina neženju pa na upit je li mu se sin oženio, djed odgovara: „Valjda vidi nesklad između mene i babe, pa mu se ne mili!“

Ima i s djecom različitih zanimljivih zgoda radi čega su djelatnice otvorile bilježnicu u koju one najbolje zapisuju da ih ne zaborave. Tako je neki pacijent tvrdio da mu je tlak sišao u nožni prst, štitnjaču neki nazivaju – skitnjača, glikolizirani hemoglobin – alkoholizirani hemoglobin, markeri – marketi, protrombinsko vrijeme – troblonsko, protivvremensko. Jednu su djevojku djelatnice pitale: „Imate li fax da vam pošaljemo nalaze?“ Ona na to odgovara: „Nemam! Još studiram!“ Druga opet pacijentica jednom zgodom reče: „Neću uzeti lijek dok se ne konzumiram (umjesto konzultiram) s liječnikom!“ Nekom zgodom neka je baka djelatnicu Stanu pitala o visini svoga šećera i kamo sad treba ići. Ona joj reče: „Pa gdje ste bili?!“, misleći na liječnika. Na to će baka: „Pa kod zaove!“

Povjerljivi odnos pacijenata prema djelatnicama

U radu im je najteže kad se susretnu s djecom i mlađima koji su oboljeli od teških bolesti, poput karcinoma. Vežu se uz takve pacijente, prate ih i izlaze im u susret. Višnja i Ana kažu kako u dobrom odnosu prema pacijentima, toliko opuste ove ljude da im se oni često puta izjadaju pa dosta toga od njih saznaju s kim se slažu a s kim i ne baš. Ljudi im povjere različite osobne informacije i probleme pa u isto vrijeme, na neki način pružaju im i psihološku terapiju. Nikad im nije dosadno, a znaju malo i „zaoštriti“ ozračje kako bi vidjele reakciju ljudi.

Tako Ana pripovijeda zgodu s jednim djedom kojega je baka namještala. Ana na to zapazi: „Skloni se, oči ćeš mu iskopati!“ na što djed hirovito kod bake reagira: „Dašto si pošla, nisam ja mutav?! Što ćeš mi ti, samo mi u oči skačeš?!“ Pridobili su naklonost pacijenata koji ih brane ako im netko počne prigovarati ili ih napadati: „Nigdje nema ovakvih žena!“ Vodi ih misao da osmijeh otvara sva vrata. Ove dvije djelatnice iznose zanimljivost da ih pacijenti neprestano zamjenjuju i velika većina ne znaju koje je od njih Ana a koja Višnja. Ima nekih pacijenata koji i ne vole šalu, što djelatnice zapaze pa s tim prestanu.

Zajedničke životne poveznice

Kroz cijeli život dvije djelatnice Anu i Višnju mnogo je toga vezalo: zajednički boravak u rodilištu, ista Osnovna škola, zajedničko radno mjesto već dvadeset godina. Vezane su i udajom za rođake, svakodnevnim druženjem, kumovanjem – čime su im se životi isprepleli pa priznaju kako jedna bez druge ne mogu možda više od tjedan dana. Uza sve to dosta su i slične radi čega ih ljudi počesto ne raspoznaju, jer drže da su sestre.

Tako jednom zgodom među bolničkim spremačicama došlo je i do nesporazuma, jer su držale da su njih dvije rođene sestre. Ana je već petnaest godina članica župnog zbora u Bukovici, dok je tri godine djelovala u HKUD-u „Fra Mije Čuića“. Višnja je uz bolničku djelatnost usmjerena i na spravljanje kolača, torti i slastica. Rado se prisjećaju svojih preminulih pacijenata – poput Slavomira Matića iz Grabovice koji ih je redovito pohađao, dok popriličan broj poznaju onih koji počivaju po grobljima.

Zahvalnost starijim kolegama

Sa zahvalnošću se spominju svoga strpljivog instruktora i starijega kolege Mustafe Kokanovića „Babe“, te starijih kolegica Mire Pranjić i Berislave Drmić koji su u mirovini. Tako se prigodom prvog „bodenja vene“, Ani ustao instruktor napominjući: „Evo, kolegica će!“ Pacijent je bio njen poznanik iz Roškog Polja, koji je znajući da joj je to prvi put popratio riječima: „Gdje je meni uvali?!“ Od njih su naučile sve što se tiče posla kojega obavljaju i života, kada su kao osamnaestogodišnjakinje nakon Srednje Medicinske škole započele s radom u Domu zdravlja. Ističu da su ih oni prihvatili kao svoju djecu te da su to ljudi, koji se ne mogu zaboraviti uz koje su se vezale a i sada ih posjete. Najčešće ih s procvjetalim ružama posjeti kolega Mustafa, pri čemu im se u razgovoru malo zna izjadati i požaliti.

Lijep i poticajan primjer zdravog, povjerljivog i bliskog odnosa prema prijateljima, radnim kolegama i pacijentima. Jer se ljubav, radost i sreća umnažaju dijeleći ih s drugim ljudima s kojima se susrećemo i živimo svakodnevicu – ponajprije radnim kolegama.

fra Mate Tadić, OFM

PODIJELI