Marija Magdalena

456

Čemu toliko rasipanje?

Želio bi s vama podijeliti razmišljanje o poznatom događaju zapisanom u evanđeljima. Događaj o kojem želimo razmišljati, je zapisao evanđelist Luka, i apostol Ivan. Obojica su to opisali iz svog ugla, i vrlo je značajno radi širine i harmonije cjelokupnog događaja pročitati oba zapisa, i tako si stvoriti objektivniju sliku tog događaja, iz koga možemo izvući velike i duboke, kako duhovne, tako i životne pouke.

Čitajmo zajedno

Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.

Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: “Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica. A Isus, da mu odgovori, reče: “Šimune, imam ti nešto reći.” A on će: “Učitelju, reci!” A on: “Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti? Šimun odgovori: “Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.” Reče mu Isus: “Pravo si prosudio.

I okrenut ženi reče Šimunu: “Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi. A ženi reče: “Oprošteni su ti grijesi. Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: “Tko je ovaj da i grijehe oprašta? A on reče ženi: “Vjera te tvoja spasila! Idi u miru! Luka 7. 36-50

 

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.

Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: “Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima? To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: “Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek. Ivan 12. 1-8

Da bi bolje razumjeli ovaj događaj moramo ga pokušati u našim mislima vratiti u kulturni kontekst onog vremena. Šimun koji je bio farizej, jednog trenutka obolio je od tada neizlječive bolesti-gube. Sreo se s Isusom, i Isus ga je izliječio. Za Šimuna je to bilo višestruko značajno, jer, ne samo što ga je Isus izliječio od teške bolesti, već mu je omogućio povratak u društvo, u kojem je nekad bio. Po razumijevanju životnih prilika, posebno među farizejima, guba je bila znak prokletstva i posebne Božje kazne zbog grijeha koje bi taj dotični počinio, ili zbog grijeha njegovih predaka. Izlječenjem Šimuna, Isus mu je pored zdravlja vratio i to dostojanstvo, skinuvši s njega i to strašno prokletstvo grijeha. Tim povodom Šimun organizira svečanu večeru u čast Isusa Krista svog iscjelitelja. Trebala je to biti večera o kojoj će se dugo pričati, koju će popratiti javni mediji. Na večeru pored Isusa i njegovih učenika, bili su pozvani o ostali uglednici i poznati ljudi onog kraja. Među ostalima, bio je pozvan i Lazar koji je prije nekoliko dana bio ustao iz mrtvih. Hranu za tu gozbu pripremale su najpoznatije kuharice u Betaniji, a Marta ih je predvodila. Možete samo zamisliti kako je sve bilo priređeno. Svatko je znao što radi, i svatko je radio svoj posao. Sve je bilo organizirano po najstrožim pravilima organizacijskog meneđmenta. Na vratima su stajali čuvari koji su pazili da u kuću ne bi zašli neki nepozvani gosti koji bi svojom prisutnošću narušili nivo samog druženja. Možete samo zamisliti tu svečanu idilu. Gosti su sjedili, ili bolje reći ležali oko stola punog raznih domaćih i uvoznih delicija, dok su konobari pazili da bi čaše uvijek bile pune slatkog kvalitetnog vina. Razgovor je bio otvoren. Očito je pored Isusa, glavni gost bio Lazar, koji je bio zasipan s pitanjima kao npr. „Kako je to biti u grobu?“ „dali si bio u raju ili paklu?“ nakon čega bi počela „znanstvena rasprava“ o postojanju raja ili pakla. Sve u svemu, bila je to vrlo zabavna i zanimljiva večer koja se trebala pamtiti po izuzetno dobroj organizaciji.

I tada, događa se nešto nepredviđeno. Nešto šokantno. Bez najave, bez dopuštenja vratara, na način koji nije nikome poznat u prostoriju ulazi jedna žena. Kada bi to bila žena nekog uglednika, tada bi možda još i nekako to progutali kao nekakav lapsus u organizaciji, ali u sobu ulazi gradska prostitutka. Samo njena prisutnost, kod mnogih je stvarala jednu vrstu nelagode, što zbog njenih usluga, koje je pružala pojedincima, a što zbog zgražanja nad poslom koji je radila. Samo njena pojava u toj sobi stvorila je posebno napetu atmosferu, ali to nije kraj šoka koji su proživjeli ovdje prisutni. Ta žena – Marija, dolazi do glavnog gosta, do Isusa, otvara alabastrenu posudicu sa skupocjenim miomirisnim uljem, te to istresa na Isusovu glavu, i na Isusove noge. Istina svjetlo u prostoriji je bilo prigušeno, ali miris, veoma jak miomiris počeo se širiti prostorijom. Svatko ga je osjetio. Sav razgovor odjednom je utihnuo, a u sobi se čula samo tišina koju su prekidali Marijini jecaji. Svi su bili šokirani. Od silnog šoka nisu znali što reći.

Ovdje su se kršile sve norme lijepog ponašanja i kulturnog ophođenja. Zalijevanje mirisnim uljem po glavi, bio je običaj samo kod mladenaca i to mladenaca višeg imovinskog statusa. Mladenka bi prigodom vjenčanja zalila uljem glavu svog ženika. Bio je to čin koji bi pokazivao društveni status mladenaca, a simbolično bi poručivao želju da ovaj brak miriše kao što miriše ovo ulje.

Da stvar bude gora, ova žena, Marija, je raspustila kosu, i svojom kosom počela brisati Isusove noge. Cijelo vrijeme ljubila mu je noge, i zalijevala ih suzama. Raspuštena kosa je bila znak prostitutke. Prostitutke su prilikom traženja mušterija raspuštale kosu, i tako otkrivale svoje namjere.

Kako bi ovu situaciju mogli nazvati jednom riječju. Skandal. I to skandal nad skandalom. Nitko nije govorio, jer šok je bio prevelik. U svojim glavama svima su se nametala razna pitanja, od ljutnje do čuđenja. Mnogi su posumnjali da Isus slučajno nema nešto s tom poznatom bludnicom Marijom. Nitko nije imao pravu riječ da prekine tu tešku i neugodnu tišinu.

U ovom događaju dominiraju pored Isusa tri ličnosti, i želio bi s vama razmotriti sve tri ličnosti, te pronaći pouke za nas. Bili su to Juda, Šimun i Marija.

 

1. JUDA

Prvi se iz tog šoka osvijestio Juda. Juda je bio izuzetno inteligentan i nadaren čovjek. Odmah je uočio priliku kako bi „spasio stvar“, izvukao Isusa iz neugodne situacije, prekinuo tu neugodnu šutnju, a s druge strane da pokaže ovako javno pred svim ovim uglednicima svoju veliku humanost i brigu. Jednostavno govoreći, bio je izuzetno sposoban.

4. stih „ Tada reče jedan od njegovih učenika, Juda Iskariotski , koji ga je imao izdati: Zašto se ova pomast nije prodala za 300 denara, te to dalo siromasima. To ne reče što bi mu bilo stalo do siromaha, već jer bijaše lopov koji je držao kesu i krao što se u nju stavljalo.“

Ivan odmah navodi razloge Judine reakcije. Međutim moramo imati na umu da je Ivan to pisao nekoliko desetljeća poslije, a poslije bitke lako je biti general. Zar Isus nije pričao o potrebi i brizi za siromašne. Nije bilo uvijek prilike za siromašne dobiti neka sredstva. Bio je to za većinu veoma mudar savjet. Bila je to odlična prigoda za Judu da pokaže svoju izuzetnu „osjetljivost“ za siromašne. Možete samo zamisliti kako su svi s odobravanjem klimali glavama i potvrđivali svoju suglasnost s Judinom izjavom. Pokušajte to staviti u današnji kontekst. Kada bi netko došao i ovdje razlio mirisno ulje vrijedno nekih 50 tisuća kuna, i k tome još na neki način osramotio bilo koga od nas ovdje, jer tim činom ljude dovodimo u dvoumicu o moralnom poštenju, dali bi bili zbog toga sretni. Juda je pokazao pred ovim uglednicima kako Isus može biti sretan zbog njegove pripadnosti njegovim učenicima. Isus ima učenika koji je vrlo dobro informiran o cijenama, koji bi znao oprihodovati tu stvar, koji je izuzetno socijalno osjetljiv, istina uvijek s tuđim novcem. Možda bi površnom slušaču izgledalo stvarno ispravan Judin stav, ali nemojmo zaboraviti kako Mojsije savjetuje pomoć siromašnima. Siromašnima se pomagalo uvijek na način da si sami pomognu. U jesen im se omogućilo pabirčenje po njivi, vinogradu ili masliniku. Dužnost domaćina i vlasnika bila je da ostavlja neobrano, kako bi si siromasi mogli nabrati. Ali Juda je bio velikodušniji od Mojsija. On bi siromasima podijelio taj novac.

Možemo samo zamisliti kako su svi osuđivali Mariju zašto je „upropastila“ takvu dragocjenost. Zar sam Isus nije propovijedao i rekao „ako učinite jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ Marija je mogla to dati za siromašne, time bi ustvari dala to Isusu. A da nije možda po srijedi nešto drugo. Tko zna kakva su se pitanja vrtjela po glavi nazočnim gostima.

Gledajući to s naše pozicije, možemo doći do sličnog zaključka. Dovoljno bi bilo samo jedna žličica tog mirisa, i efekt bi bio isti. Međutim Marija je izlila cijelu litru. Ono što je stvaralo miris bila je količina jedne žlice, sve ostalo popio je suhi zemljani pod.

Druga stvar koju je pretkazivao ovaj miris bila je slika Kristove milosti koja se kao Nijagara razlijeva po ovom svijetu. Samo mala količina milosti nije uzaludna, sve ostalo uzaludno propada. Za sve ostale koji ne prihvate Krista kao svog Spasitelja, kao da je Krist uzalud umro.

Isus je dobro poznavao Judu i njegove glavne pobude. Ovom prilikom on je učinio nešto što je bilo svakome očito. Misli svih prisutnih skrenuo je s Isusa na novac. Dok je Isus s nama, zar je novac bitan. To su pitanja koja i mi možda postavljamo. Isus ovim primjerom nikako nije rekao kako se možemo nemarno odnositi prema novcu, već da u životu stvorimo prioritete. Ako je Isus na prvom mjestu, onda sve drugo će imati svoj smisao.

Mogao je Isus raskrinkati Judinu pohlepnost i reći. Dobro Juda, poznata nam je tvoja „briga za siromašne“. Reci nam samo koliko bi naplatio manipulativne troškove za takvu transakciju kad bi to čak mogao i ostvariti. Evo reci sada pred svima koliko si si naplatio iz naše zajedničke blagajne svoju brigu za čuvanje novca. Položi konačno račune, i dokaži svoje poštenje. Isus to nije rekao. Nije želio da novac bude na prvom mjestu. Našao je riječi opravdanja za ovu ženu, koja je bila ukor kako Isusovim učenicima, tako i svim ostalim nazočnim gostima.

7 stih „Tada Isus odvrati: Pusti je! Ona ju je sačuvala za dan moga ukopa. Jer siromahe će te uvijek imati sa sobom, a mene nećete imati uvijek.“

Za Judu je ovo bilo previše. Očito je bilo kao da se uvrijedio na Isusa. Kako je samo Isus mogao tako obezvrijediti tolika sredstva. Jeste da je Isus bio velika i popularna ličnost, ali računovodstvo mu nije baš bila jača strana. Bolje rečeno, Isus se nikako nije uklapao u Judine planove. U Mat. 26, 14-16. čitamo da je Juda s te večere otišao izdati Isusa velikim svećenicima.

Juda je želio izvući korist od učeništva. Imam dojam da nam se mnogo puta dogodi da Isusa imamo samo kao odstupnicu, ili nekakvo jamstvo uspjeha. Bit ćemo uz Isusa dokle god nam ta Njegova prisutnost pomaže da smo uspješni u našem poslu. Onog trenutka kada se to ne dogodi, stvari uzimamo u svoje ruke i rješavamo to na svoj način. Koliko puta materijalne vrijednosti stavljamo ispred Isusa.

U svom kršćanskom životu vjerujem da Bog nije sa mnom uvijek bio presretan. Ipak vjerujem u Njegovu milost, dobrotu i praštanje. Jedino što me je strah, a to je da nekim slučajem ne bi pošao Judinim putem. Da upadnem u opasnost da vjeru prakticiram u onome što vjera nije. Da moja vjera ustvari bude čisto ostvarivanje mojih nekakvih skrivenih osobnih sebičnih ambicija u koji se manifestiraju u religijskom ruhu. Kao i Juda u opasnosti smo da odbijemo Božji oprost, i k tome mislimo kako radimo nešto pametno i veličanstveno.

 

2. ŠIMUN FARIZEJ

Šimun, posebno kao domaćin bio je šokiran ovim prizorom. Osjećao je zgražanje ljudi, i nije mu bilo dobro. Nije bio problem što je Marija pokvarila tu takvu svečanu večeru, već mu se u glavu uvukla sumnja. Istina je da ga je Isus ozdravio, istina je da je čak i Lazara uskrsnuo iz mrtvih. Istina je da čini i druga veličanstvena čuda. Ali kako je moguće da si dozvoli ovakav skandal. Zar on ne misli kako će mu poslije ovoga opasti ugled. S druge strane, pitanje je kakav je on prorok. Da je on prorok on bi znao kakva ga se to žena dotiče, i ne bi si to dozvolio. Mučila ga je strahovita sumnja nije li po pitanju Isusa u krivu. Tko zna kako Isus čini sva ta čuda. Tko zna kako je uskrsnuo Lazara. Tko zna kojom silom je i njega izliječio.

Isus Krist, ne samo da je znao što Šimun misli, već je znao i njegovu prošlost. Neki teolozi pretpostavljaju da je Šimun bio taj koji je zaveo Mariju, i uveo je u svijet prostitucije. Ali kako god bilo, vidimo da njegovo oholo farizejsko srce se nije promijenilo.

Zanimljivo je još da je Isus izliječio Šimuna, a da on nije povjerovao. Uglavnom, svako izlječenje bio je rezultat vjere onog tko je bio izliječen, ali ovdje kao da se radi o nekoj iznimci. Istina je da Isus ozdravio Šimuna, i da je čak prihvatio doći mu u goste, iako se Šimun ni u čemu nije promijenio. On je ostao isti. Kroz njegovu glavu prolazile su misli sumnje, i odjednom Isus se obraća Šimunu. „Šimune, imao bi ti nešto reći.“ Šimun je bio ponovno šokiran. Ako je točno što se priča, Isus zna i misli čitati. Kao iskusni čovjek, diplomatski je odgovorio nastojeći sakriti svoju sumnju koja je izlazila na površinu. Kratko je odgovorio: „Reci Gospode“.

Tada Isus počinje pričati priču o dva dužnika. Ta priča je palila Šimuna kao užareno željezo. On ju je dobro razumio. Isus mu je s njom rekao: „Šimune, ti si veliki dužnik. Možda misliš da nisi, ali tvoj grijeh je veći od njenog. Pogledaj ju što ona radi, a što si mi ti uradio. Jeste da si napravio svečanu večeru u moju čast, ali to si uradio da bi se pokazao pred drugima. Ona ne brine o mišljenju drugih, već koristi priliku da zahvali za oproštenje. Obraća se zatim Mariji i kaže joj: „Idi s mirom jer ti je oprošteno, tvoja te je vjera spasila.“ Bez da ga oslovi, Šimun je razumio Kristovu poruku. Kao da mu je rekao, „a što je s tvojom vjerom, Šimune“ Čini mi se da je Šimun razumio. „Moj Bog je spreman oprostiti onog trenutka, dok sam ja spreman taj oprost prihvatiti. Tisuću puta, sto tisuća puta na dan, ali uz uvjet da Bogu priznam svoje stanje. Lijepo je što se znam ovako kulturno ponašati. Lijepo je što me ljudi možda smatraju kao uzorom kršćanstva. Lijepo je što ovako ponekad ovdje propovijedamo i služimo u crkvi. Možda se to od nas i očekuje.

Danas ima puno ljudi koji su visoko moralni, ali s Bogom ništa nemaju. Lijepo je biti moralan čovjek. Ukoliko ne činiš preljub, vjerojatno ćeš sačuvati svoj brak, i sačuvati se od silnog stresa koji donosi rastava. Ukoliko ne kradeš, vjerojatno nećeš biti zatvoren, već ćeš slobodno hodati. Dali je to kršćanstvo. Sigurno ne, ukoliko to sve ne proizlazi iz obraćenog srca. Postoji opasnost da se smatramo kršćanima samo zbog moralnih principa koje upražnjavamo, ali s Bogom ne moramo imati ništa zajedničko. Obraćenje nastaje onog trenutka kad priznamo sebi i Bogu punu istinu o sebi samima. Šimun je isto kao i mi dobio priliku to razumjeti, i potpuno se predati Bogu.

 

3. MARIJA MAGDALENA

Treća osoba ovog događaja je Marija Magdalena. Bila je to žena sa ruba društva, žena s margine društvenog statusa. Očito bila je bogata, jer njen zanat je i tada bio unosan, ali osamljena i ponižena. Bila je to žena koja je smatrala da je toliko loša da za nju nema spasenja, koja smatra da si to zaslužuje. U pravu su, (po njenom mišljenju), svi koji je osuđuju. Njen grijeh je tako dubok, toliko širok, toliko velik, da on ne može biti nikako oprošten.

Ne znamo što ju je dovelo na taj nivo. Možda je stvarno za tim stajao Šimun. Međutim kako god to bilo, stvarno je otišla daleko, da se sama osvjedočila da za nju ne postoji put povratka Bogu. Možda se mučila, kao što se muče mnogi ljudi, griješe, i kažnjavaju se grižnjom savjesti. Da bi utišala savjest, opet griješi, i tako upada u dublji i dublji ponor.

Možemo samo zamisliti, kako je jednom čula za Isusa. Čula je njegovu propovijed, i u srcu joj se ponovno rodila nada. Zaželjela je ponovno se vratiti natrag, i početi iz početka. Zaželjela je odrezati prošlost, i odbaciti ju kao što se odbacuje balast koji ti sprječava napredak. Zaželjela je voditi normalni život, život bez grijeha, život bez opterećivanja savjesti. Tko zna koliko je puta donosila odluke, i ponovno padala u grijeh.

I tako kao posljednju mogućnost, odlučila je uraditi očajnički korak. Znala je da se mora otrgnuti svoje prošlosti, i to tako da to svi registriraju i vide. Htjela je uraditi nešto što bi je dovelo k Isusu, a u isto vrijeme da sruši sve mostove za eventualni povratak u prošlost. Na svečanu večeru kod Šimuna, naravno nije bila pozvana, ali je znala da će tamo biti Isus. Znala je da ako nešto ne uradi, vjerojatno joj nova prilika neće doći. Ako ne uradi nešto sada, neće sigurno to uraditi nikada.

Uzela je svoju posudicu s mirisnim uljem, i odlučila se pomoću njega demonstrirati svoju pripadnost Kristu. Nije razmišljala o tome što je tog trenutka primjereno, ili ne primjereno. Nije razmišljala o tome što bi mogao reći ovaj ili onaj nazočni gost. Nije čak ni razmišljala u kakve bi probleme mogla dovesti Isusa s tim svojim činom.

Pomazanje, koje je učinila na Isusu, nije samo pokazala svoj osjećaj prema Isusu, već je pokazala i svoju odanost Njemu, kao Božjem sinu. Svojim činom pomazanja je poručila; „Gospode, ja pripadam tebi. Bez tebe sam izgubljena. Gospode, ja želim ti vječno pripadati.“ U evanđeljima čitamo da je poslije toga postala Isusov učenik, i stalno je bila s Isusom.

Jedna značajna poruka njenog izlijevanja ulja bila je očita. Dovoljna je bila jedna žličica, i efekt bi bio isti. Međutim ona je izlila cijelu posudu. Mali dio je ostao mirisati na Isusovoj glavi, dok sve ostalo je propalo u zemlju. Da smo bili na tom mjestu zasigurno bi poduprli Judu zbog prigovora o rasipanju. Međutim u tome Isus vidi fantastičnu sliku. Njegova ljubav, njegova milost koju neprestano daje i proljeva na ovaj svijet bit će upotrjebljena na nekoliko kapi. Cijela rijeka Kristove milosti uzaludno će biti prolivena.

Drugu poruku koju nam poručuje je da djela ljubavi ljudima pokazujemo dok smo živi. Kada je Isus umro, Nikodem je dao 100 litara nekakvog mirisa. Međutim malo se tko sjeća Nikodemovog mirisa, ali sada je već dvije tisuće godina a mi još spominjemo Marijin miris. Marija je to učinila za života Isusa Krista.

Prilikom Isusovog stradanja, Marija Magdalena je bila blizu Isusa. Bila je blizu i Marije Isusove majke, te joj je svojom prisutnošću davala utjehu. Među prvima je bila koja je došla na grob i Isus joj se objavio. Među prvima je bila koja je pronijela radosnu vijest o Kristovom uskrsnuću. Siguran sam da je svoje iskustvo s Isusom iznosila ljudima gdje god bi imala priliku. Očito je to činila do kraja života.

Marija, od sva tri heroja ovog događaja, izgleda vrlo simpatično. Svi želimo takvi biti. Svi se želimo trajno i jasno predati Bogu, žaliti zbog svog grijeha, i dobiti oproštenje. Možda ponekad zaključimo, kako je grješnicima to lakše. Nitko ih ne mora osvjedočivati u njihov grijeh. Dali to znači da bi trebali pasti do dna, da bi se osvjedočili u grijeh, kako bi mogli prihvatiti Krista. Sigurno ne. Grijeh čovjeka razara puno više nego što bi si čovjek to mogao pretpostaviti. Sretan sam što me je Bog sačuvao od nekih grijeha koje nisam počinio u svojoj prošlosti, te danas ne trpim zbog toga posljedice, ali dali to znači da sam pravedan? Nikako. Biblija kaže „Jer svi sagriješiše, i izgubili su slavu Božju“. Prepoznati svoju grešnost, i predati se Bogu, možemo jedino po utjecajem svetog Duha. Jedino nas Božja dobrota može dovesti do pokajanja. Ne moramo pasti na dno da bi se osvjedočili o našoj grešnosti.

 

Zaključak i epilog

Marija je konačno postala Kristova učenica. Pratila je Isusa u najtežim trenucima njegovog stradanja. Bila prisutna na njegovom suđenju i raspeću. U najtežim trenucima bila je utjeha Mariji, Isusovoj majci.

Te nedjelje ujutro, Marija Magdalena je među prvima bila na grobu. Ona je čvrsto vjerovala u Kristovo uskrsnuće, i to samo za to jer je On to obećao. Upravo zbog toga, Marija Magdalena je bila prva kojoj se Isus ukazao nakon uskrsnuća. Tu vijest ona je odnijela i svima ju rekla. Nakon Isusovog uznesenja Marija Magdalena je bila svjedokom Kristove moći i slave. Ona je svjedočila o velikoj Božjoj sili i ljubavi koja ja je u stanju promijeniti i najvećeg grešnika kakva je bila ona. Bilo je to u istinu silno svjedočanstvo.

Sa Kristom se uvijek sreću ova tri tipa ljudi koje u ovom slučaju predstavlja Juda, Šimun, i Marija Magdalena. Vrlo sposobni manipulatori, umišljeni sveci, i bez nade izgubljeni grešnici. U Božjim očima su svi isti. Svi imaju jedan zajednički nazivnik , Grešnik. Međutim prvome je to svejedno, drugome je to teško priznati, a treći ne vjeruju da im se uopće može oprostiti, ali u susretu s Kristom, postaje promijenjen Kristov učenik koji silno svjedoči o Božjoj moći i ljubavi. Pitajmo se danas kojoj grupaciji pripadamo. Bez obzira do kojeg zaključka došli, prihvatimo Isusov oprost koji nam tako ljubazno nudi.

 

Zvonko Presečan

 

 

 

PODIJELI