Blažena Sára Salkaházi (Sarolta Klotild Schalkház), mađarska i slovačka redovnica, mučenica, rođena je 11. svibnja 1899. u Košicama (istočna Slovačka) kao drugo od troje djece Lipóta i Klotilde Schalkház, vlasnika obiteljskog hotela, njemačkog podrijetla. Ostala je bez oca s dvije godine. Njezin brat opisao ju je kao nestašnu i svojeglavu, ali velikodušnu djevojčicu koja se uvijek igrala s dječacima. Već kao tinejdžerka počela je pisati drame. Školovala se za učiteljicu, neko vrijeme predavala u osnovnoj školi, a zatim radila u knjigovežnici i kitničarskom dućanu. Bila je članica Kršćansko-socijalističke stranke (tada najznačajnije stranke Mađara u Čehoslovačkoj) i uređivala stranačko glasilo. Bila je zaručena, ali je prekinula zaruke kad je shvatila da želi drugačiji život. Novinarka, strastvena pušačica, sklona kavanskom životu, odlučila je na opće iznenađenje postati redovnica i pridružila se 1929. Sestrama društvene službe (družbu je 1923. osnovala Mađarica Margit Slachta), a redovničke zavjete položila 1930. Za životnu krilaticu izabrala je riječi proroka Izaije: „Evo me, mene pošalji!“ U Košicama je preuzela vodstvo Caritasa, vodila katoličku knjižaru, uređivala i izdavala novine. Vodila je brojne udruge vjernika laika, sestrinstva i zajednice katoličkih žena, pod pokroviteljstvom Slovačke biskupske konferencije. Rat je spriječio njezin misionarski odlazak u Brazil, a godine 1937. preselila se u Budimpeštu. Izabrana je 1941. za ravnateljicu Mađarskog katoličkog pokreta radnica s oko 10 tisuća članica. Izgradila je i prvo mađarsko učilište za radnice, u blizini jezera Balatona. Za vrijeme rata otvarala je i radničke domove, u kojima je držala tečajeve ospobljavanja i organizirala duhovne obnove. Iz protesta prema nacizmu promijenila je 1942. svoje njemačko prezime Schalkház u mađarsko Salkaházi. Napisala je i dramu o životu svete Margarete Ugarske, u povodu njezine kanonizacije, 1943.
U Budimpešti je otvorila sigurne kuće u koje je smještala Židove progonjene od nacističkih vlasti. Sama je, prema svjedočanstvima preživjelih, spasila više od stotinu Židova, a članice njezinog reda spasile su ih više stotina samo u Budimpešti. Osnivala je prihvatilišta za brojne djevojke, majke i radnice i pružala im smještaj te materijalnu i duhovnu pomoć. Pripadnici mađarske nacističke stranke Strelasti križevi uhitili su je 27. prosinca 1944. u Budimpešti, tražeći Židove u jednom domu njezine ženske radničke udruge. Prijavila ih je jedna službenica u tom domu. Sára tada nije bila tamo i mogla se spasiti, ali odlučila se vratiti kako bi pomogla nevoljnicima. Zlotvori su uz nju odveli četiri Židova i jednu vjeroučiteljicu, odvezli ih do Dunava, svukli ih do gola i strijeljali, a njihova tijela bacili u rijeku. Tijela mučenika nikad nisu pronađena. Činjenice o tom zločinu izašle su na vidjelo tek 1967, prigodom suđenja jednoj skupini mađarskih nacista. Sára je 1969. proglašena Pravednicom među narodima u jeruzalemskom Yad Vashemu. Blaženom ju je proglasio 17. rujna 2006. papa Benedikt XVI, a svečanost beatifikacije predvodio je pred katedralom svetog Stjepana u Budimpešti mađarski kardinal Péter Erdő. Mjesto njezine smrti na obali Dunava, južno od budimpeštanskog Mosta slobode (Szabadság-híd), na peštanskoj strani, danas nosi ime Sáre Salkaházi, kao i jedna budimpeštanska škola, jedna župna crkva i jedan perivoj.
Preuzeto: http://zupajastrebarsko.hr/
