Kuća u Cresu, svila i zlato, ništa ne postoji
Posjedujem neizrecivo
Moje blago nije od ovoga svijeta
Cijeli moj život dogodio se na otoku
koji more drži na okupu
a ni jedna stvar nije veća od suze
i sve žalosti svijeta u srce su moje stale
U ovome životu ništa nije stalno
Sve što je stvoreno i vidljivo nestane
Uistinu ljepota posjeduje
okus smokava i ribe
i oblik trnja
od tako male koristi kao što sam sama
Krećući u potragu za Onim koji dolazi
ni u jednoj luci nisam pristala
Sve sam zaboravila od ljubavi
široj od svakog prostora svijeta
Hvaljen budi, u samoći
poput zvijezde u modrini
Polažući svoje tijelo na istu ravan sa stvarima
svakog trena podno križa
Čemu riječi
Ja imam uši
i čujem plač Djeteta Isusa
Čemu stvari
Ja imam san
i u njemu zažarene oči
koje vide ono što će doći
Čemu oluje i požari
Ja imam srce
s otkrivenim ranama
I nije me stid
ničega što sam učinila
Znam, istina je svjetlost
lica u lice
Otvoren je svaki dan Bogu za dar
Nije to riječ, a ni govorenje,
Nije ni glas što se može čuti
Svojom voljom doseći raspelo
od posta se tanjur zlati
Evo, život sličan odronu gromade
I to je sve što ponuditi mogu
tijelo raspuklo na dvoje
Na kamenoj ploči ležeći
prozračna i tanka poput sjene križa
ploču u pamuk pretvaram
Nema moći protiv Njegove moći
Ponad svega stvorenoga sjedinjujemo se
na krovištu neba
Sebe se bojim dok me podnevno sunce
gleda s Tvojim licem u središtu
Ničega na svijetu ako u srcu nije
Poput križa isposničkog viri tjeskoba
i sluša mora šum što se njiše
sluša vapaj valova u tijelu
Tvoj sud, moja pokora
Ako se prema Njemu mjerim
tek sam trn pod smokvom
punom zrelih plodova
Neprilično je sve što pokušavam
ali ne odustajem požudno se dajući
kao kruh lomljeni
A na kruhu moja ruka
s trideset i tri novčića za prosjake
Kroz otvoren prozor u modrini zvijezde
i u svakoj oči Njegove
zrnje iz kojih zrele zrake klasaju
U svjetlost trčeći u molitvi
kako bi put bio zapamćen
Ako Bog kiši
u vrtu ćete brati plodove
On ne traži pristanka
naše je čekati da nas pohodi
Zemaljski raj pun je otpalog lišća i tuge
tek slomljena žlica
A moj dom je na kraju puta
uz rub zdenca Njegova
U toj dubini ništa ne može biti izgubljeno
ni zamućeno
Moj kovčeg čeka otvoren
Osjećam krivnju i strašnu bol
opet žudim za solju svojih suza
što će poput otrgnutih latica
pasti na dno zdenca
Po Tvojem postojanju postojim
U prahu moga tijela cvjeta ruža
Tvoja krv u mojemu srcu
Sutra će biti bolje:
Imat ćemo svega kad ne budemo željeli više
Dišem nehotice ga uznemirujući
i dnevnik krvi pišem
svoju narav
ono što sam savršeno vidjela
prije nego li je svanulo
Od zrake lakša Tvoja riječ
naredba je neodložna
S metalnim pokorničkim pojasom
na golome tijelu
ja sam u krugu
neobuhvatljivog
Lišavam se svega što nude vrata
čak i praga njihova
ne dijeleći riječ od ljubavi
Dok život u valovima otječe
i noć se hvata za zidove samostana
u kovčežić slažem darove pune tereta
(sunčano klupko okruženo mrakom)
Da se ništa ne dogodi ni prerano ni prekasno
sva sam obećanja prikupila
kao mrvice kruha
Križ je oblik Istine na zemlji
dar unutrašnjega govora
U sklopljenim rukama nebo koje dušu uznosi
a tijelo spava
kao ploča zagrobna
Tvoj sud, moja pokora
Tvoja krv, moje vino
spaljeno kao trs
U Zemuniku na Veliki četvrtak, 30. ožujka 2018.
Tomislav Marjan Bilosnić
