Moji anđeli

166

andjmihaelU osnovnoj školi sve počinje, negdje 5. razred osnovne škole. Bila sam sama na odmorima, zezali su me, vrijeđali kada bih nešto novo obukla, ošišala se itd. Bilo mi je jako teško biti osamljena, puno sam plakala. Nitko im ništa nije mogao. Nakratko bi prestali, pa opet i opet. Nisam ih razumjela, samo nisam više na njih obraćala pažnju. Tada mi je bilo malo bolje.

Kada je završila osnovna škola, bila sam sama kao i uvijek. Bavila sam se svim i svačim, ali jednostavno nisam pronalazila prijatelje. Tako je valjda moralo biti. Koliko god da sam se ja trudila, sve više sam padala u patnju i bol.

U srednjoj školi sam imala društvo, ali to nije bilo to. Bila sam drugačija od njih, mislila sam drugačije. Bili su jako djetinjasti, neke stvari koje su njih zanimale, mene nisu – izlasci, pušenje cigareta, opijanje, … Bila sam drugačija – mene to nije zanimalo. Išla mi je fotografija, bila sam dobra, pisala sam redovito zadaće. E, tu su me iskorištavali. Zvali su me samo kada su nešto trebali i skupa slavili rođendane.

Na školskim praznicima uvijek sam bila sama. Pisala sam im, oni se nisu htjeli naći sa mnom. Kada sad napisala da sam drugačija, mislila sam na to da me nisu zanimali izlasci i opijanje kao njih. Ne znam kako bih objasnila, ali nisu me prihvatili takvu kakva jesam.

Po završetku srednje škole nitko mi nije više pisao osim jedne djevojke i to se ispostavilo da mi je cijelo vrijeme glumila prijateljicu. Povrijedilo me je to.

Bila sam sama, nisam znala kako dalje. Ni dan danas mi nitko ne piše.

Počela sam pisati pisma, to sam pronašla, naučila bolje i engleski, ali to je skupo. Moram prekinuti pisati pisma premda to volim, veseli me, ali ne mogu jer sam nezaposlena, a poštanske marke za inozemstvo su dosta skupe. Imam prijateljice izvana, čujemo se ponekad i samo pišemo pisma. To mi je pomoglo poslije srednje škole.

Puno sam plakala, patila i otkada sam odlučila promijeniti svoj život tek onda mi je krenulo na bolje. Mogu reći da se sada osjećam bolje.

 

Bog i anđeli:  Puno sam se molila Bogu i molim se uvijek. Uvijek mi je Bog na prvom mjestu. Ali s anđelima imam poseban kontakt, čujem ih nekada, slušaju me itd. Ne vidim ih, samo ih osjećam.

Imam svoje svjedočanstvo.

Spavala sam i odjednom sam osjetila da sam dobila krila i da letim. Doletjela sam do nekoga, okruženog s puno svjetlosti, bio je predivan, obučen u bijelo, visok. Rekao mi je da se zove Mihael i da me čuva. Onda sam se probudila ne vjerujući koliko je taj san bio stvaran.

Vidjela sam crvenu, bijelu i plavu svjetlost u sobi. Prvo sam mislila da dopire izvana, ali ne. U zadnje dvije-tri godine svake večeri u sobi vidim svjetlost tih boja.

Vidim i sjene, ne znam doista što sve to znači. Dosad mi nije bilo loše, uvijek dobro, uvijek mi to pomaže, međutim, ne znam tko je to, te sjene. Netko stoji iznad kreveta, druga sjena isto nekoga predstavlja, ali ne znam koga, baš kao što ne znam niti što te sjene znače.

U snu san vidjela malog anđela koji je svirao violinu. Predivno je svirao. Bio je tako stvaran.

Jednom prilikom sam šetala i, ne znam jesam li to umislila, došao je on, stajao je pored mene, izgledao je poput Isusa. Imao je križ oko vrata, odjeven u smeđu odjeću, s glave mu se spuštala duga kosa, baš kakvu je imao Isus. Pozdravio me je i nasmijao mi se. Bilo je tu nešto, neki snažan fluid koji nas je povezivao.

Pratila sam ga, ali je odjednom nestao. Tako bi bilo svaki puta, išli bi istim putem. Nisam ga imala namjeru pratiti jer jednostavno nisam osoba koja bi nekoga pratila. Još sam ga dvaput susrela. Svaki put me nasmijao i oraspoložio, a baš mi je to trebalo, jer u to vrijeme nisam bila najbolje jer su me neke osobe duboko povrijedile. Onda je došao on i sve je prošlo.

Anđele život osjećam, spasili su mi život nekoliko puta.

I Bog je tu.

Pričam s njima svakog dana…..

 

Anita S.

PODIJELI