Iz 55,6-9
Fil 1,20c-24. 27a
Mt 20,1-16a
Kod Židova je, u Isusovo vrijeme, bio običaj da gospodar unajmljuje radnike za rad. Oni koje bi prve pozvao na rad su obično bivali najsnažniji i najsposobniji za rad i išli su raditi već oko 6 sati ujutro. Ako bi ih bilo previše za rad na gospodarevoj njivi, on bi izabirao najokretnije, najspretnije i najbrže. Ukoliko bi vinograd ili voćnjak trebao još radnika izlazio bi i kasnije, ali kako bi vrijeme odmicalo tako bi i radnici birali sve manje sposobni za rad. Tim više čudi u ovoj Isusovoj prispodobi da radnici posljednjeg, jedanaestog sata primaju istu plaću kao i oni koji su od početka bili u vinogradu. Ali, zar samo zdravi, osposobljeni za rad, snažni i obrazovani imaju pravo na plaću. Zar na prihod nemaju prava i bolesni i hendikepirani? Zar oni nisu korisni? Neki od njih prinose svoju patnju za dobrobit i spasenje ljudi. Zar to nije radno mjesto koje im je udijelio život, a Gospodin objeručke i svesrdno prima njihovu žrtvu dok ih većina u današnjem društvu smatra beskorisnima i teretom? Zar u sličnoj situaciji nisu i nezaposleni koji svim srcem traže bilo kakav posao? Rad majke oko djece i u kući nitko ne smatra radnim mjestom, iako je to predragocjen posao. A što je s braniteljima, umirovljenicima. Sve njih, ukoliko pošteno žive svoj život, čeka Božji denar, tj. neizreciva plaća Božja smilovanja i milosrđa.
Gospodar vinograda je svojim plaćanjem dnevnice iznenadio sve radnike. Doista, zar prvi radnici nisu daleko više privredili od posljednjih? Podnosili su „svu tegobu dana i žegu“. Mi bismo rekli da je prema prvima pravedno postupio jer im je dao ugovoren iznos. Prema ostalima je, po našoj logici, bio previše milosrdan i milostiv. Ali što je ustvari taj gospodar, odnosno Božji denar. Svima je to dar neizrecive Božje ljubavi koji daleko nadmašuje ljudske zasluge. To je dar Božjeg srca.
Dar je, i to nesaglediv, smjeti i moći raditi za Boga. Bolje je raditi u Gospodnjem vinogradu, nego li biti u neizvjesnosti i bez radnog mjesta i osigurane Božje plaće. Teško onome koga nitko ne treba. A tako su se osjećali radnici na trgu dok gospodar nije došao i poveo ih na posao. Najteže je besposličariti i ljenčariti. Tad su dani predugi i preteški za izdržati. Koliku sigurnost i zaštićenost nosi radno mjesto u životu čovjeka. A koliko je važnije biti spašen, a time i siguran u sadašnjost, a bezbrižan u pogledu sutrašnjice. O, kako je dobro iz ljubavi prema Bogu obavljati svakodnevne poslove. Kako je samo blagoslovljeno proliti bar koju kaplju znoja radeći na njivi Gospodnjoj.
Znamo da nitko ne želi neprestano raditi bez ikakve plaće. Kako je samo strašna pomisao onih koji nisu upoznali Isusa i njegovo uskrsnuće iza smrti. Za njih je smrt prestanak ama baš svega, pa i onog najdragocenijeg: njihove osobe i života. Nama je Bog plaća već sada. On sam. A tijekom čitavog života neprestano raste naša želja, čežnja za susretom s njim u prekogrobnom životu. Vrlo sam zahvalan Gospodinu što sam ga upoznao u dvadesetoj godini života i što mu mogu služiti kao svećenik. Nimalo nisam zavidan, primjerice, mladima što pokušavaju na sve znane načine pojačati svoje užitke. Štoviše, žao mi ih je i htio bih da nam se što prije pridruže.
Smije li Bog pokraj tebe biti dobar, zapravo milostiv drugima? Smije li on pored tebe nagraditi vječnim životom onoga tko je bio zao i zločinac, možda čak i ubojica. Smije li Bog, po tebi, spasiti čovjeka ogrezla u grijesima na smrtnoj postelji. Buniš li se na to? Ako da, zašto je tvoje oko zlo zato što je on dobar? Onda si i ti poput starijeg brata iz prispodobe o milosrdnom ocu koji nije ušao na slavlje da se proveseli s ocem, svojim bratom i slugama. Onda si, zapravo, ti izgubljeni sin premda si u kući očevoj, tj. u Crkvi. Zapamti ovu riječ iz Pisma: Nemilosrdan je sud onome tko ne čini milosrđa, a milosrđe likuje nad sudom.
Vlč.Vinko Pilić
