/prikaz/
Na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-1965.), zajedno s Dekretom o
ekumenizmu, 21. studenoga 1964., prihvaćen je i Dekret o Istočnim Katoličkim
Crkvama – Orientalium Ecclesiarum. Za nj je glasovalo 2.110 otaca, a 39 bilo ih
je protiv.
Dekret se dijeli u Proslov (br. 1), Partikularne Crkve odnosno obredi (3-4),
Očuvanje duhovne baštine Istočnih Crkava (5-6), Istočni patrijarsi (7-11),
Disciplina sakramenata (12-18), Bogoslužje (19-23), Ophođenje s braćom
odijeljenih Crkava (24-29) i Zaključak (30).
U Proslovu Koncil želi utvrditi glavne točke s obzirom na Istočne Katoličke
Crkve, dok drugo prepušta zakonodavstvu Svete Stolice i Istočnih Sinoda. Tim
se Crkvama odaje posebno priznanje jer se „mogu podičiti časnom starinom,
u njima sjaji apostolska predaja prenesena po Ocima; ona je dio po Bogu
objavljene i nepodijeljene baštine sveopće Crkve“, one su žive svjedokinje te
predaje (1).
Partikularne Crkve odnosno obredi. Partikularnu Crkvu tvore vjernici koji se
„po istoj vjeri, po istim sakramentima i po istoj upravi organski sjedinjuju u
Duhu Svetome“, sraštajući u „različite hijerarhijski povezane zajednice“. Ta
različitost ne šteti, nego bolje iskazuje jedinstvo Crkve. Stoga Katolička Crkva
njeguje i čuva sve predaje tih partikularnih Crkava ili obreda želeći da ostanu
neokrnjene i cjelovite, prilagođavajući ih, razumno i prikladno, različitim
potrebama vremena i mjesta (2).
Te razlike po obredima, tj. po bogoslužju, načinu crkvenoga života i duhovnoj
baštini ne daju prednost jednoj ili drugoj Crkvi, „nego su sve na isti način
povjerene pastoralnoj upravi Rimskoga prvosvećenika“, koji je po Božjoj volji
nasljednik blaženoga Petra u primatu nad sveopćom Crkvom. Sve imaju
jednako dostojanstvo, uživaju ista prava i iste obveze s obzirom na
propovijedanje Evanđelja svemu svijetu, pod ravnanjem (moderamen)
Rimskoga biskupa (3). Pod „obredom“ razumije se: liturgijski čin, ili sustav
liturgijskih čina, ili skup svih liturgijskih zakona i običaja, ili cjelokupnost zakona
i običaja bilo liturgijskih bilo disciplinskih. U obredu se razlikuje liturgijski i
pravni vid. S pravnoga gledištaobred (ritus) definira se kao pravni crkveni red
po kojem se upravljaju ne samo liturgijske stvari, nego i sva disciplina jednoga
dijela sveopće Crkve. Uliturgijskom pogledu obred označuje poseban način
obavljanja božanskoga kulta. Liturgičari i novi Kodeks kanona Istočnih
Crkava dijele sve istočno-crkvene obrede u ovih pet skupina: aleksandrijski,
antiohijski, armenski, kaldejski i carigradski ili bizantski (kan. 28, 2). Bizantski
obred slijede Crkve ovih jezika: bugarskoga, bjeloruskoga, grčko-melkitskoga,
grčko-helenskoga, italo-albanskoga, hrvatskoga (Križevci), mađarskoga,
rumunjskoga, rusinskoga, rutenskoga, slovačkoga i ukrajinskoga.
Koncil želi da partikularne Crkve rastu osnivanjem župa i vlastite hijerarhije, da
međusobno promiču jedinstvo. Neka se klerici pouče o obredima i praktičnim
propisima. Neka se obredi njeguju i opslužuju, a u posebnim slučajevima ostaje
netaknuto pravo utoka Svetoj Stolici (4).
Danas dvadeset i tri Istočne Katoličke Crkve vlastita prava, s ukupno oko 16
milijuna vjernika, slijede jedan od navedenih pet obreda.
Očuvanje duhovne baštine istočnih Crkava. Velike su zasluge Istočnokatoličkih
Crkava za očuvanje povijesnoga duhovnog blaga, prema čemu se
Koncil odnosi „s dužnim poštovanjem i pravednom hvalom“. Koncil svečano
izjavljuje da Crkve Istoka i Zapada „imaju pravo i dužnost ravnati se prema
svojim vlastitim posebnim uredbama jer ih preporučuje njihova časna starina,
više su u skladu s običajima njihovih vjernika te se čine prikladnijima u skrbi za
dobro duša“ (5).
Koncil upozorava vjernike kršćane „da uvijek mogu i moraju čuvati svoje
zakonite liturgijske obrede i svoj način života“, nauk, povijest i značaj istočnih
kršćana; promjene se mogu uvoditi samo ako služe organskomu napretku;
ako se od njih tijekom vremena neopravdano udalje, neka se „uznastoje vratiti
djedovskim predajama“ (6).
Istočni patrijarsi: Patrijarhate su priznavali već prvi sveopći Koncili. Patrijarh je
biskup kojemu prema pravnoj odredbi i bez štete za primat Rimskoga biskupa
„pripada jurisdikcija nad svim biskupima, uključujući i metropolite, nad klerom
i narodom vlastita područja ili obreda“ (7). Danas postoji šest istočnokatoličkih
patrijarhata:
aleksandrijski katoličko-koptski u Kairu u Egiptu,
antiohijsko-sirski u Bejrutu u Libanonu,
antiohijsko-maronitski u Berki u Libanonu,
antiohijsko-melkitski u Damasku u Siriji,
armenski u Bejrutu u Libanonu i
kaldejski u Bagdadu u Iraku.
Neki uvode razliku pa pod patrijarhatom misle na cijelu partikularnu Crkvu a
pod patrijaršijom misli se samo na patrijarhove urede i ustanove s pomoću
kojih patrijarh upravlja cijelim patrijarhatom (tako čini i Ruska Pravoslavna
Crkva).
Svi su patrijarsi jednaka dostojanstva bez obzira na godine rođenja i ređenja,
ali među njima ostaje netaknuto zakonito ustanovljeno prvenstvo časti (8).
Patrijarsima pripadaju posebne časti, i to iz vremena kada je Crkva bila
nepodijeljena, uz neznatne prilagodbe današnjim prilikama. Patrijarsi sa
svojim sinodama upravljaju poslovima patrijarhata, osnivaju nove eparhije i
imenuje biskupe svojega obreda, ne dirajući neotuđivo pravo Rimskoga
prvosvećenika (9). Papa redovito odobrava takav izbor, to se naziva
dopuštenje „crkvenoga zajedništva“ (ecclesiastica communio). Ali ima pravo i
ne odobriti.
Ono što je rečeno o patrijarsima vrijedi, prema odredbi prava, i za velike
nadbiskupe koji se nalaze na čelu cijele neke partikularne Crkve ili obreda (10).
U Istočnim Katoličkim Crkvama postoje četiri takva velika nadbiskupa:
ukrajinski u Kijevu, siromalabarski u Ernakulamu u Indiji, siro-malankarski u
Trivandrumu u Indiji, i rumunjski u Albi Juliji u Rumunjskoj.
Osim postojećih, mogu se osnovati i novi patrijarhati, „gdje to bude
potrebno“, a odluku o tome donosi Ekumenski koncil ili Rimski prvosvećenik
(11).
Stega sakramenata. Koncil pohvaljuje staru disciplinu sakramenata kao i
praksu njihova slavljenja i podjeljivanja u Istočnim Katoličkim Crkvama (12).
Prema staroj praksi svetu krizmu – miropomazanje mogu podjeljivati i
prezbiteri, ali je potrebno da tu krizmu ili pomast blagoslovi patrijarh ili biskup
(13).
Taj sakrament sv. krizme mogu valjano podjeljivati svi istočno-katolički
svećenici svim vjernicima, uključujući i latinske, bilo s krštenjem bilo odvojeno,
a što se tiče dopuštenosti, trebaju se držati propisi općega i partikularnoga
prava. Jednako tako i latinski svećenici mogu podjeljivati sv. krizmu i istočnim
kršćanima pridržavajući se pravila općega i partikularnoga prava (14). Latinski
svećenici to čine nevaljano bez izričita dopuštenja biskupova (kan. 882).
Obvezi sudjelovanja u božanskoj liturgiji ili Euharistiji ili svetoj Misi udovoljava
se ako se prisustvuje u vremenu od „večernje uoči nedjelje ili blagdana do
svršetka nedjelje ili blagdana“. Preporučuje se vjernicima da ne samo tada,
nego i svakim danom primaju presvetu Euharistiju (15).
Istočno-katolički svećenik jednoga obreda, koji od vlastita hijerarha ima
neograničeno ovlaštenje ispovijedanja vjernika, može ispovijedati vjernike svih
obreda na tome području, osim ako bi se tomu usprotivio mjesni hijerarh za
mjesta svojega obreda (16).
Koncil želi da se uspostavi praksa stalnoga đakonata ako je ona u nekim
partikularnim Crkvama bila prestala (17).
Da se predusretnu nevaljane ženidbe te da se pomogne čvrstoći i svetosti
ženidbe, kao i obiteljskomu miru, Koncil proglašava da se ženidbe istočnokatolika
s drugim istočnim nekatoličkim kršćanima dopušteno slave poštujući
kanonski oblik. Za valjanost je dostatna prisutnost posvećena služitelja, uz
ostalo što po pravu treba opsluživati (18).
Bogoslužje. Ustanovljenje, prenošenje ili dokidanje blagdana zajedničkih svim
istočno-katoličkim Crkvama pripada samo Ekumenskom Koncilu i Apostolskoj
Stolici. A ustanovljenje, prenošenje ili dokidanje drugih blagdana pripada –
osim Svetoj Stolici – i patrijarhatskim i nadbiskupskim sinodama (19).
Dopušta se da se pojedini patrijarsi i vrhovne mjesne crkvene vlasti dogovore
s predstavnicima drugih istočno-nekatoličkih kršćana oko zajedničkoga
slavljenjaUskrsa jedne nedjelje (20).
S obzirom na zakon o svetim vremenima vjernici se mogu prilagoditi redu koji
je na snazi u tome mjestu. U obiteljima mješovita obreda dopušteno je
obdržavati jedan te isti obred (21).
Neka istočni klerici i redovnici, po mogućnosti i laici, slave božanske
pohvaleprema propisima i predajama svoga obreda (22).
Patrijarsi i druge vrhovne vlasti jedne partikularne Crkve, nakon što izvijeste
Svetu Stolicu, imaju pravo ravnati uporabom jezika u bogoslužju, i odobravati
prijevode na narodni jezik (23).
Ophođenje s braćom odijeljenih Crkava. Istočno-katoličke Crkve imaju
„posebnu zadaću“ promicati jedinstvo svih kršćana, po načelima Dekreta o
ekumenizmu: molitvom, primjerom života, vjernošću drevnim istočnim
predajama, boljim uzajamnim poznavanjem i bratskim poštovanjem osoba i
stvari (24).
Od istočno-nekatoličkih vjernika koji žele stupiti u puno zajedništvo s
Katoličkom Crkvom ne traži se ništa više od jednostavna ispovijedanja
katoličke vjere. A istočno-nekatolički klerici koji stupe u puno katoličko
zajedništvo, jer im je očuvano svećeništvo, slobodno mogu vršiti svoj vlastiti
red prema odluci mjerodavne vlasti (25).
Božanski zakon zabranjuje zajedničenje u svetinjama – communicatio in
sacris – u svetim sakramentima ako se time šteti jedinstvu Crkve ili formalno
pristaje na zabludu ili pogibelj zastranjenja u vjeri i pogibelj sablazni i vjerske
ravnodušnosti. Ali u praksi s istočno-nekatoličkim kršćanima i klericima
Katolička je Crkva primjenjivala i primjenjuje „blaži način postupanja“. Stoga
određuje neka načela (26):
Istočno-nekatoličkim kršćanima koji se u dobroj vjeri nalaze odijeljeni od
Katoličke Crkve mogu se podijeliti sakramenti pomirenja, Euharistije i
bolesničkoga pomazanja, ako to sami od sebe zatraže; štoviše i katolici se, s
obzirom na iste sakramente, mogu obratiti istočno-nekatoličkim svećenicima
ako im je pristup „katoličkom svećeniku fizički ili moralno postao nemoguć“
(27).
Isto se tako na istim načelima dopušta zajedničko izvansakramentalno
sudjelovanje u svetim činima, stvarima i mjestima, tj. blagoslovinama, između
katolika i nekatolika (28).
Svime time ravnaju istočno-katolički hijerarsi, pa – ako ustreba – nakon što su
se čuli s nekatoličkim hijerarsima (29).
Zaključak. Sve ove odredbe vrijede za „današnje prilike, sve dok Katolička
Crkva i odijeljene Istočne Crkve skupa ne prispiju u puno zajedništvo“. Koncil
potiče katolike da mole utjehu Duha Svetoga tolikim Crkvama koje „podnose
patnju i tjeskobu zbog odvažna ispovijedanja Kristova imena“ (30).
* * * * *
Na hrvatskom je, osim prijevoda u izdanju Kršćanske sadašnjosti, izišao
prijevod i komentar: Michal Lacko, Dekret o Istočnim Katoličkim Crkvama, u
izdanju Komentari dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, 5. svezak,
Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, 1987., str. 199-370.
Poslije Koncila izišlo je više važnih dokumenata o Istočnim Katoličkim
Crkvama. Najvažniji je: Kodeks kanona Istočnih Crkava, 1990. (ima 1546
kanona).
Održano je više međunarodnih simpozija i objavljeno isto toliko zbornika koji
se tiču života, bogoslužja, prakse Istočno-katoličkih Crkava.
U Vatikanu, pri Svetoj Stolici postoji Kongregacija za Istočne Crkve, osnovana
1862. A ona ima nekoliko stalnih komisija i drugih institucionalnih tijela: za
liturgiju, za kršćanski istok, za formaciju klera i redovnika, za Palestinu, za
pomoć istočnim Crkvama; Katolička udruga za Bliski istok.
———————–
Objavljeno u Crkvi na kamenu, 4/2014., str. 4-6.
