Grkokatolici – vjerski biser Matoševa đerdana

Turistički djelatnici Jastrebarskoga, općine s nešto više od 16 000 stanovnika smještene otprilike na sredini puta između Zagreba i Karlovca, predstavljajući svoj grad i cijeli kraj, umješno spominju velikana hrvatske književnosti Antuna Gustava Matoša, koji ih je opisao kao »đerdan od bisera«. Ne treba uopće sumnjati u razloge zbog kojih je taj genijalni pjesnik, novelist, esejist, feljtonist, putopisac i književni kritičar s istančanim osjećajem za ovozemaljske i metafizičke ljepote tako pompozno opisao Jastrebarsko. Doista, kao pravi biseri djeluju njegov krajolik, povijesna i kulturna zdanja, a napose vrijedni i dobrohotni ljudi, koje namjernik može susresti po dotjeranim i uređenim ulicama i parkovima.

Teško je nabrojiti sve povijesno-kulturne sastavnice toga niza Matoševa đerdana, ali to je zasigurno npr. župna crkva sv. Nikole koja se spominje već g. 1257., ni manje ni više nego u povelji Bele IV. U crkvi se, uz ostalo, nalazi nadgrobna ploča bana Petra Erdödyja iz 1567. Impozantan dvorac Erdödy koji je podigao ban Matija Gereb između 1483. i 1489. također je u đerdanskom nizu, kao i franjevački samostan i crkva bl. Djevice Marije, koji su svrstani u najvišu kategoriju spomenika kulture u Hrvatskoj. Ne zna se njihov točan datum gradnje jer su još u predtursko vrijeme u njima bili dominikanci koje su Turci protjerali, a bosanski su ga franjevci preuzeli g. 1602. Jednako tako, među biserima novije hrvatske povijesti je Dom Ante Starčevića i Vladka Mačeka jer je prvi, Otac Domovine, najznačajniji hrvatski političar 19. stoljeća, živio u Jastrebarskom od g. 1873. do 1878., a drugi – dugogodišnji predsjednik Hrvatske seljačke stranke, vođa hrvatskoga naroda i tvorac Banovine Hrvatske rođen 1879. u Jastrebarskom.

Matoš, dakako, nije mogao znati koliko će desetljećima kasnije gradić, nazvan po jastrebarima, srednjovjekovnim uzgajivačima lovnih ptica, jastrebova i sokolova, dodavati »bisera« u svoj niz. Svim ukrasima koji su na ponos tamošnjih mještana svakako treba pridodati još jedan noviji i malen, ali ne manje zanimljiv i lijep. To je grkokatolička župa i crkva Preobraženja Gospodnjega, koja djeluje tek desetak godina. Nalazi se nakon ulaska u mjesto na lijevoj strani iz smjera Zagreba u malenoj Radničkoj cesti. Nova crkva dužine 22 m, širine 10 m, sa zvonikom visine 20 metara, podignuta g. 2011. i uređena, očekivano, u bizantskom stilu, plijeni svojom ljepotom. Pozornost privlače, posebice nedjeljom, vjernici svih uzrasta koji prolaze kroz neuglednu i malenu župnu kuću, jer ne mogu svi stati u nju, i pridonose ugodnomu ozračju druženja ispred crkve. Nedjeljom i blagdanima malo prije deset sati sve utihne jer su svi u crkvi u molitvenoj sabranosti prije liturgije sv. Ivana Zlatoustoga, koju redovito predvodi domaći župnik o. Milan Stipić. Među stotinjak župljana svatko zna svoju obvezu, netko priprema sve potrebno za liturgiju, »pojci« (pjevači) na posebnom mjestu pripremaju se za višeglasno pjevanje, ministranti pale svijeće i slično. Kada se točno u deset začuje zvuk kadionice i osjeti miris tamjana iza ikonostasa, sudionik liturgije kao da prelazi u neke onozemaljske prostore.

Župa i pastoralni centar osnovani su po križevačkom biskupu Slavomiru Miklovšu listopada 2007., a crkva je posvećena u svibnju 2012. kada su u oltar crkve ugrađene moći blaženoga Alojzija Stepinca. Crkva posjeduje i jedinstveni ručno vezeni epitrahilj (dio liturgijske odjeće, u zapadnom »štola«) s motivima žumberačkoga narodnoga veza.

Liturgija se dotada služila ili u franjevačkoj crkvici ili u crkvi sv. Duha, a nekoliko puta i u vojnoj kapelici u jaskanskoj vojarni. Ispočetka ju je dolazio slaviti biskup Nino Kekić, a nakon njega pastoral za tamošnje grkokatolike preuzeo je Danijel Vranešić, sada župnik u Samoboru, koji je, prema riječima župnika o. Stipića, »odradio lavovski dio posla« u pastoralnom i administrativno-građevnom smislu, posjetio je gotovo sve obitelji, sastavio njihov popis, pribavio sve potrebne dozvole za gradnju crkve i drugo.

Za župnika sa stalnim prebivalištem g. 2012. dolazi o. Milan Stipić. Rođen je 1978. u Bosanskom Novom, a odrastao je u Lipiku kamo mu se preselila obitelj: otac Vladislav koji je preminuo prije sedam godina, majka Vesna i dvije sestre, od kojih je Ivana udana i živi u Lipiku, kao i majka, a Lidija studira u Splitu biologiju i kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Šest razreda osnovne škole završio je u Lipiku, a zbog ratnih prilika u Zagrebu sedmi razred te osmi u Čazmi, gdje je otac našao posao. Upisao je onda sjemenište na zagrebačkoj Šalati. Rado se sjeća odgojitelja, isusovačkih legendi, o. Petra Galaunera i o. Jure Bosančića. »Nakon završetka srednje škole i kratkoga premišljanja jer mi je tata rimokatolik, a mama grkokatolkinja«, prisjeća se o. Stipić prijelomne životne odluke, »prijavio sam se za kandidata grkokatoličke biskupije i otišao u sjemenište na Gornji grad, kamo sam često odlazio na liturgiju. Tu sam se jednostavno i kratko – ‘našao’. Za svećenika sam zaređen po ondašnjem biskupu Slavomiru Miklovšu 2003. na sv. Luku, kojega smo proslavili nedavno, što znači prije 13 godina.«

Prvo je dobio župu sv. Antuna pustinjaka u Kaštu u Žumberku, gdje je bio pola godine, pa je premješten u župu Uskrsnuća Gospodnjega u Radatoviće, gdje je ostao devet godina. Odatle je nastavio upravljati šest godina župom Kašt, a župu u Jastrebarskom preuzeo je g. 2012.

»U mjestu i široj okolici – iznosi osnovne podatke o župi – to znači: Sv. Jani, Svetojanskim Toplicama, Klinča-Selima sve do Pavučnjaka i Draganića, nalazi se oko 170 grkokatoličkih obitelji koje pripadaju mojoj župi, a to je 500-tinjak vjernika s kojima uglavnom kontaktiram. Moram spomenuti vrlo prijateljski i korektan odnos okolnih rimokatoličkih svećenika, kojima se zbog bilo kojega razloga znaju obratiti grkokatolički vjernici. Oni ih u tim slučajevima upozore, ako nisu znali, da imaju svoga svećenika, i upute ih k meni, tako da je suradnja s njima primjerna. Posebno bih spomenuo domaćega župnika rimokatoličke župe sv. Nikole Stjepana Rožankovića i kapelana Tomicu Božićeka, kao i starješinu franjevačkoga samostana o. Velimira Tomaškovića.

Ono što nije baš čest slučaj, idemo u blagoslov kuća svi zajedno, dakle, svi svima, dakle ja sam ne blagoslivljam grkokatoličke, a ni oni samo rimokatoličke obitelji i domove. Vjernici se i na taj način uče da smo svi mi jedna Katolička Crkva. Ponavljam, kada meni dođe rimokatolik koji i nije baš imao prevelike kontakte sa svojom župom, odmah ga upućujem župniku Rožankoviću, a on, jednako tako, grkokatolike koji mu se jave upućuje meni. Krštenja sam imao dvadesetak u posljednje tri i pol godine otkad sam u Jastrebarskom, a otprilike toliko je bilo i sprovoda.

Prema školskim uredbama postoji samo katolički vjeronauk, što znači da nema posebnoga grkokatoličkoga i onda svi grkokatolički vjeroučenici pohađaju katolički vjeronauk, koji je zajednički za sve katolike bez obzira na različitost obreda. Dakle, naša djeca idu na vjeronauk s ostalom djecom u ovdašnjoj Osnovnoj školi »Ljubo Babić«. Riječ je o 40-ak djece u svih osam razreda, što je doista mali broj naspram oko 1300 učenika u 60 razrednih odjela u matičnoj i područnim okolnim školama. Opet moram pohvaliti, ovaj put, vjeroučitelje što djeci pristupaju s puno pažnje i dosada nisam čuo ni jednu pritužbu od naših učenika, što znači da su teološki dobro poučeni da shvaćaju važnost i jednaku vrijednost obaju obreda u Katoličkoj Crkvi. Moram istaknuti da je u tom smislu od prošle godine u školski sat vjeronauka ipak ugrađena tema o grkokatolicima, što je dobro i za većinske rimokatoličke učenike u smislu osnovnoga informiranja. Svi učenici tom prigodom dolaze u našu crkvu u kojoj se uz moje pojašnjenje konkretno na licu mjesta upoznaju s ‘drugim plućnim krilom Katoličke Crkve’, kako je to lijepo rekao pokojni papa Ivan Pavao II. Isti je slučaj i sa srednjoškolskim centrom koji obuhvaća gimnaziju, ekonomsku i strukovnu. Nema puno grkokatoličkih srednjoškolaca, ali su jako privrženi i aktivni u župi.«

»Obiteljski pastoral mi je najvažniji, on je temelj svih mojih svećeničkih djelatnosti, što je i zahtjevno jer podrazumijeva stalno posjećivanje i razgovore, ali to je jedini način u ovakvim, uvjetno rečeno, dijaspornim prilikama u kojima se nalazimo. Naša župna zajednica stalno raste, dolaze i mlađi i stariji vjernici, pridružuju nam se i rimokatolici i to je veliko djelo Gospodnje, na čemu sam mu posebno zahvalan.

Crkveni odbor postoji i ima desetak članova, no on je na dragovoljnoj bazi i nije strogo brojčano određen, nije strogo institucionaliziran, u njega nisu birani članovi prema najvećem broju glasova, nisu položili zakletvu pred biskupom i slično. Zbog relativno male župne zajednice on se stalno rađa i stvara u hodu od onih koji žele biti posebno aktivni. Oni pomažu u pripremanju bogoslužja, organiziranju proštenja i hodočašća, kao i bilo kakvih drugih akcija u crkvi i oko crkve. Spomenut ću samo neke podatke o događanjima koja bez njih ne bi bila moguća. Tako smo u ove četiri godine otkako sam župnik imali više od dvadeset koncerata, tri izložbe, brojne tečajeve priprave za brak, predavanja i slično. Sve smo to bili prinuđeni organizirati u crkvi, zbog razloga koji sam spomenuo, ali uskoro će, nadam se, biti u dvorani novoga pastoralnoga centra iza crkve.«

O. Stipić zadovoljno govori da ima poprilično suradnika, ali on osobno ne želi nikoga posebno istaknuti. No barem nekolicinu po slučajnom izboru treba spomenuti. Jedna je od njih rođena Zagrepčanka Paula Radić, koja je diplomirala i magistrirala novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Sa suprugom Petrom Radićem Žumberčaninom iz Sošica skrasili su se u Jastrebarskom 2005. i radost im se odmah »čita« na licima jer mali Noa je »na putu«. Petrova sestra Snježana Radić stigla je prije 18 godina, nakon završene srednje škole zaposlila se u parfimeriji, a kad god ima slobodnoga vremena, posjećuje samu majku u Sošicama jer je otac umro prije deset godina. Antonio Agostini rođen je u njemačkom Augsburgu, gdje mu je otac radio, student je glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. »Čudnim Gospodnjim putovima vratili smo se i nastanili u Jastrebarskom«, napominje. Željko Bastašić, 54-godišnjak iz žumberačke župe Pećno, radi u HŽ-u, upoznao je u Njemačkoj suprugu Vesnu r. Jurgan, rimokatolkinju iz Žumberačke Kupčine. »Tata je ovdje s nama u Jaski«, pripovijeda Željko, »ali odlazimo na žumberačku rodnu grudu gdje kosimo, čistimo i održavamo da imanje ne propadne.« Još je jedna magistrica novinarstva aktivna u župi – Morana Delač, rimokatolkinja je, ali zbog ljubavi rado je »postala« grkokatolkinja. Naime, izabranik njezina srca je Mateo Bastašić, također grkokatolik podrijetlom iz Pećnoga, student Kineziološkoga fakulteta u Zagrebu. Ukratko, sretni su, zaljubljeni i puni planova za budućnost. Pravnica Patricija Lukšić, rimokatolkinja, pojkinja je (pjevačica na liturgiji) jer je, kako sama objašnjava, doista velika ljubav veže uz prekrasan obred pun simbolike i duhovnosti. »Sretna sam što pripadam ovoj župi, još uvijek u nastajanju, ali toliko živoj s meni divnim ljudima koji me okružuju i s kojima se redovito susrećem. Udala sam se i odselila u Veliku Goricu, ali srce me vuče i dolazim redovito. Osim toga, župnik je predivan, blizak ljudima, osjetiš njegovu iskrenost i spremnost da pomogne bilo kada i u bilo kojoj situaciji, nikoga ne odbacuje pa ni one koji ne dolaze na liturgiju. Bez pretjerivanja, privlači ljude, ne samo vjernike, nego i one koji bi to htjeli biti. Muž Tomislav Lukšić ima tvrtku za financijsko poslovanje i također voli doći sa mnom u našu crkvu.« Edit Zeltner Nikšić rođena je u austrijskom Grazu, a g. 2003. preselila se u Hrvatsku, gdje je predstavnik njemačke tvrtke koja proizvodi medicinsku opremu za dijagnostiku. Namjeravala je živjeti u Žumberku koji ju je ljepotom, kako sama kaže, oduševio. »Htjela sam promijeniti i obred, ali su mi rekli da je to moguće tek ako se vjenčam u grkokatoličkoj crkvi. I dragi Bog mi je dao milost da upoznam supruga Borisa Nikšića koji je kršten u Žumberku u Stojdragi. Vjenčali smo se 2012. u grkokatoličkoj crkvi u Samoboru pa mi se želja ispunila, sada sam prava grkokatolkinja! Živimo u Vrapču sa 10-godišnjom kćerkom Monikom, ali jako smo povezani s o. Milanom i redovito dolazimo u Jasku.«

Župnik Stipić ima još jednu pastoralnu obvezu – godine 2008. imenovan je dušobrižnikom za grkokatolike u Dalmaciji, za koje svake zadnje nedjelje u mjesecu u 18 sati, 50-ak m od Rive, u crkvi Gospe od Dobrića u Splitu, služi liturgiju. Naime, g. 1831. trojica pravoslavnih svećenika Dalmatinske eparhije: Petar Krička, župnik u Kričkama kod Drniša, Marko Musović Krička, župnik u Baljcima, i Pahomije Krička, župnik u Vrlici, sa svojim su vjernicima ušli u zajedništvo s Katoličkom Crkvom i tako ušli u sastav Križevačke eparhije. Zbog toga su pravoslavci 1834. godine ubili župnika Petra Kričku, a Pahomija nisu dirali jer su ga zbog krjeposnoga i duhovno-molitvenoga života smatrali svetcem te je uživao velik ugled u narodu. Godine 1836. križevački biskup Gabrijel Smičklas za te je tri župe osnovao Dalmatinski vikarijat sa sjedištem u Kričkama. U sastavu toga vikarijata bila je i vojna grkokatolička kapelanija u Zadru. Zadnji dalmatinski vikar bio je u narodu omiljeni o. Janko Heraković, koji je zbog prijetnje smrću od strane četnika morao napustiti taj kraj. Četnici su tijekom Drugoga svjetskoga rata zapalili i srušili crkve u Kričkama i Baljcima. Župni dvor u Kričkama služio je kao dom za djecu, pa za školu i konačno za mjesnu zajednicu, a u Domovinskom ratu četnici su ga u potpunosti devastirali. U novije vrijeme pristupilo se čišćenju ruševina te je nakon gotovo 70 godina, 1. listopada 2011. križevački biskup Nikola Kekić opet mogao služiti arhijerejsku svetu liturgiju u Kričkama u župnoj crkvi Pokrova Presvete Bogorodice koja se obnavlja skupa sa župnom kućom.

»Prema posljednjem popisu stanovništva pronašao sam da na tom području našeg Dalmatinskoga vikarijata ima 600-tinjak grkokatolika«, navodi zanimljive i široj javnosti potpuno nepoznate podatke o grkokatolicima u Dalmaciji o. Stipić. »Uz spomenuta mjesta pojedini žive također u Splitu, Zadru, Šibeniku i okolnim mjestima i sa svima pokušavam izravno stupiti u kontakt. Zadovoljan sam jer liturgije su sve više posjećene i osjeća se želja za obnovom i novim početkom. Imamo čak i svećeničkoga kandidata iz toga kraja – bogoslova na 4. godini studija Darka Jovanovskoga. Nadamo se da će tamo uskoro stalno boraviti svećenik. Osim toga, planiramo već iduće godine utemeljiti samostan, službeno – manastir eparhijskoga prava, koji je izravno pod vlašću biskupa, po pravilima sv. Studita i sv. Bazilija, koji su u temeljima istočnog redovništva. To će biti prvi muški grkokatolički samostan u Hrvatskoj nakon više od tristo godina.«

Izvor: https://www.glas-koncila.hr/