UZAŠAŠĆE – SPASOVO – KRIŽI

 

Tomislavgrad, 9. svibnja 2013. u 9 sati

 

 

Dj 1, 1-11

Ps 47 (46), 2-3. 6-9.

2. Ef 1, 17-23

Lk 14, 23-29

 

 

UVOD

Nakon što je Isus uskrsnuo od mrtvih o čemu nam svjedoče apostoli i drugi učenici, novozavjetne nas knjige izvješćuju da im se je Krist još neko vrijeme ukazivao. U tom ih je vremenu učvršćivao u vjeri da bi potom uzašao k Ocu s obećanjem da će im poslati Duha Svetoga, da ih osnaži u njihovom poslanju u svijetu i životu Crkve.

Četrdeseti dan nakon Uskrsa, slavimo svetkovinu Uzašašća Gospodinova na nebo. Današnjom svetkovinom prisjećamo se njegova odlaska k Ocu, kamo nam je obećao da ćemo i mi prispjeti, ali nakon izvršenog poslanja njegovih svjedoka u svijetu.

U dubini svojega srca prepoznajmo trenutke u kojima smo zanemarili svoje poslanje u svijetu, nestrpljivo iščekujući novi i obećani život. Na početku misnoga slavlja, pokajmo se za grijehe i propuste.

 

HOMILIJA

U naše prirodne svetinje ubrajamo: domovinu, mjesto i obitelj u kojoj smo se rodili. To su ljudi koji nam znače, obitelj, prijatelji, supružnici, djeca. Imamo i predmete, koji su nam važni jer nas podsjećaju i vežu uz mjesta, ljude i događaje.

Svoje poštovanje iskazujemo Bogu i ljudima s određenim službama. Opravdano očekujemo da oni koji ih nose služenjem i ponašanjem opravdaju poštovanje, koje ljudi iskazuju njihovoj službi i njima samima. Neki imaju i poteškoće, jer poznaju ljudske slabosti svojih službenika. Izgrađeni vjernici ipak znaju, da su to ljudi sa svojim slabostima i nedostatcima. Znaju da čast njihove službe više dolazi od Onoga, koji im je povjerio određenu službu i dao poslanje, negoli o uspješnosti i vjernosti njih samih primljenom poslanju.

Tako znamo da su Sveta misa i sakramenti sveti i valjani, bez obzira na to što onaj koji ih slavi i nije baš toga dostojan. Obredi i sakramenti nas čiste od grijeha i slabosti te dovode u odnos sa svetim, jer su od Boga koji je Presveti. Sveta mjesta sa hramovima i crkvama, počesto su građena na uzvisicama i brdima. Graditelji su ih podigli u Božju blizinu.

Težnju za boljim vremenom neprestano iščekujemo, kako u sebi u društvu u kojemu živimo, a tako i u onom što nam je Krist obećao. Krist nam poručuje da je naša domovina na nebesima, što nam prenosi i današnja svetkovina Uzašašća. Krist prvi uzlazi na nebo s porukom da to nebo nije daleko od nas. Ustvari, ono je u nama i iščekujemo ga u zajedništvu s uskrslim Kristom.

I svaka Sveta misa naše je uzdignuće k Bogu i njegovoj blizini. Vjerom u Krista nema životne situacije koja se ne može ispraviti, nema bolesti u nama i na nama koja se ne može izliječiti, nema umiranja koje se ne može roditi u novi život. Taj se život već sada i ovdje, može živjeti u sakramentima i djelima ljubavi.

Krist svakoga od nas želi uzdignuti k spasenju i punini života za kojim svatko od nas čezne. Taj darovani život hranimo i uzdržavamo po darovanim sakramentima.

Evanđelist Luka prikazuje susret Uskrsloga s učenicima. Isus im pokazuje svoje tijelo, ruke i noge, tražeći da mu dadnu jesti. Iscijeljene rane i dodir s njegovim tijelom, najbolji su načini da se uvjere u njegovo uskrsnuće. Učenicima je lakše bilo povjerovati da im se ukazao duh i prikaza, nego li da je Učitelj uskrsnuo tijelom. Zbog toga su povjerovali da je njegovo tijelo ukradeno.

Učenici su mogli smisliti prijevare, da je Učiteljevo tijelo ukradeno, postalo duhovno, da je prisutan u svojoj riječi, ali da je uskrslo i zacijeljeno tijelo sačuvalo ožiljke rana, da Uskrsli jede i ne podliježe zakonima svijeta, teško da bi uspjeli. Isusovo uskrsnuće nije samo zbog njega, nego da se ispuni Pismo kako bi se zalutali mogli vratiti Bogu. A isto tako i sebi koji su opterećeni grijehom, te doživjeti oslobođenje.

Susret s Uskrslim učenicima je otvorio pamet da razumiju, ali još nisu bili spremni to i svjedočiti. Isus će im nakon Uzašašća k Ocu, poslati snagu Duha Svetoga koji će ih za svjedoke i osposobiti. Na sličan način i svatko od nas vjernika, nismo sposobni svojim snagama biti svjedocima svoje vjere i načina života u svijetu. Za to nam je potrebno tražiti Božju zaštitu i snagu. Preslabi smo i lako ranjivi, te ne možemo koliko je potrebno biti uvjerljivi.

Apostoli čekaju silu Božju odozgor, što je i za nas pouka da nema svjedočenja za Krista brzopleto i bez sazrijevanja. Brzopleti svjedoci nisu uvjerljivi, jer uvjerljivi svjedoci trebaju iskustvo susreta s uskrslim Gospodinom, te razumijevanja Pisama i sazrijevanja.

I nedjeljni susret vjernika u Svetoj misi, susret je s uskrslim Gospodinom. Među nama je prisutan u svojoj riječi i tijelu. Ovaj susret nalik je prvoj zajednici vjernika, oblikovanoj radošću, zahvalnim molitvama Bogu, te poslušnošću i suradnjom s Uskrslim.

Današnja svetkovina još se naziva i Križi. Nekada su se na današnji dan održavale procesije s blagoslovom polja i životinjskim blagom. Išlo se za križem dok se blagoslov obavljao na nekoliko mjesta, koja su bila označena križem. I obiteljski bi se križevi nosili na blagoslov.

Bez obzira što su ti običaji uglavnom zapostavljeni, ipak ne bi trebala nestati potreba Božjega blagoslova. Važno je zamoliti Božji blagoslov prije i zahvaliti poslije jela. Zamoliti Božji blagoslov prije posla, dati roditeljski blagoslov svojoj djeci a ne predavati ih Sotoninom prokletstvu. Važno je istaknuti križ ne samo na skrivenom mjestu, nego u svjedočenju da ga i drugi vide. Ali i znati kako to nije najvažnije, nego da postoji nutarnji stav a ne samo onaj izvanjski. Znakom križa nikoga se ne izaziva, jer nam je Krist došao po križu udijeliti svoje spasenje. Vanjskim znakovima kao vjernici očitujemo, dubinu svoje vjere u Krista spasitelja svih ljudi.

Gotovo cijela Biblija svjedoči kako nije lako govoriti o dubokim duhovnim iskustvima i druge u njih uvjeravati. Oni koji su takvo što doživjeli imaju potrebu o njima svjedočiti, pri čemu redovito nailaze na poteškoće u izražavanju. Toga je svjestan i evanđelist Luka, koji posljednje Kristovo ukazanje, prikazuje kao uzašašće na nebo.

Vrijeme Crkve vrijeme je Duha Svetoga i njegova djelovanja. To vrijeme za apostole značilo je svjedočenje životom i stavom za Krista, što jednako vrijedi i za nas današnje vjernike.

Gotovo da je zabluda očekivati bolji i sretniji svijet, bez Duha Svetoga. Poznati američki publicist Walter Lippman upozorava: „Svi smo bili sigurni da će konačno doći neka nova generacija, odlučna i marljiva, koja će urediti ovu našu nesređenu zemlju. Dobro smo mislili, ali pogledajmo što smo učinili. Samo smo prešli s kiše na krupu. Za to je potrebna ne nova generacija, nego novi čovjek.“

Novim čovjekom se može postati i biti, samo snagom Duha Svetoga. O novoj evangelizaciji govori se već pola stoljeća od Drugoga vatikanskoga sabora, ali to ne ide tako lako i brzo. Za nju su potrebni ne samo bilo kakvi navjestitelji, nego svjedoci radosne Kristove vijesti. To smo i svi mi, a pozvani smo biti ljudima prožetima Duhom Svetim.

 

fra Mate Tadić

 

PODIJELI