13. studenoga 1991. – peticija više od 100 nobelovaca za zaustavljanje agresije na Hrvatsku!

Piše: Petar Horvatić

Na današnji dan 13. studenoga 1991., dok je međunarodna zajednica mirno gledala razaranje Vukovara i Hrvatske dajući tako „neformalnu podršku“ zločincima, skupina od 49 dobitnika Nobelove nagrade potpisala je zahtjev za zaustavljanje rata u Hrvatskoj.

Kasnije je tu peticiju potpisalo još nekoliko desetina nobelovaca tako da je ukupan broj potpisnika narastao na preko stotinu svjetskih najuglednijih osoba javnog života.

Krajem kolovoza 1991. započela je bitka za Vukovar, koja se unatoč velikom nerazmjeru u ljudstvu i tehnici neplanirano za Srbiju, JNA i njima sklone međunarodne krugove prvenstveno okupljene oko Velike Britanije, oduljila na tri dugačka ratna mjeseca. Zahvaljujući obrani grada na Dunavu tijekom opsade, oslabljen je ratni potencijal JNA, a čitava Hrvatska dobila nekoliko mjeseci za podizanje i opremanje svojih oružanih snaga na drugim bojištima.

Strahovita ratna razaranja i brojne žrtve među civilima potaknule su mnoge pojedince, ali i institucije u svijetu da se aktiviraju u pokušaju zaustavljanja agresije u Hrvatskoj. Među njima su bili i brojni nobelovci.

Dok su međunarodni političari mirno i s lažnom humanošću promatrali hrvatsku tragediju razmišljajući što činiti, pokušati spašavati Jugoslaviju ili dati svakoj republici i narodu pravo na samoopredjeljenje, oni od kojih se možda nije ni očekivalo da se miješaju, progovorili su jasno i glasno.

Nekoliko dana pred konačni pad Vukovara, promatrajući kako svjetski lideri ne čine ništa da zaustave najveći zločin koji je od II. svjetskog rata zadesio Europu, 49 nobelovaca iz cijeloga svijeta 13. studenoga 1991. potpisalo je peticiju kojom se pozivaju relevantni međunarodni čimbenici da zaustave rat i nasilje.

Nasilje i uništavanje koje se zbiva u Hrvatskoj dosegnulo je stupanj kakav u Europi nije viđen još od Drugoga svjetskoga rata. Mi ovim pozivom za mir tražimo od svih vlada, humanitarnih organizacija svih žena i muškaraca da učine sve moguće kako bi se što prije zaustavilo ubijanje u Hrvatskoj“, stoji, između ostalog, u potresnoj peticiji nobelovaca.

Tako su znanstvenici, fizičari, kemičari, matematičari za koje često kažemo kako su hladni, nemaju emocija i zanimanja za ljudsku patnju, iskazali svoje stavove o zločinu koji se događao puno prije i jasnije nego politički moćnici koji se vole hvaliti humanošću i ljubavi prema čovjeku.

Krik i apel nobelovaca bio je revolt intelektualaca diljem svijeta na bezumlje i ravnodušnost međunarodne zajednice na pokolj koji je bio u tijeku i koji se mogao zaustaviti.

Idejni začetnik peticije je bila hrvatska znanstvenica Greta Pifat s Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba. Ona je iskoristila svoje poznavanje tadašnje intelektualno-znanstvene scene u Europi te je pokrenula peticiju koju su, između ostalih, potpisali nobelovci: Willy Brandt, bivši njemački kancelar, anglikanski nadbiskup Desmond Tutu, nobelovac i protivnik aparthejda u Južnoj Africi, tibetanski vjerski poglavar Dalaj-lama, Vladimir Prelog, hrvatski kemičar, Linus Pauling, dvostruki nobelovac i kemičar, te mnogi drugi…

Vukovar je uskoro pao uz strašne zločine srpske vojske nad nevinim ljudima, a u sljedećim mjesecima apel za mir potpisalo je više od stotinu nobelovaca.

Izvor: narod.hr


 

Torpediran veliki nosač zrakoplova HMS Ark Royal (1941.)

Dana 13. studenog 1941. pogođen je torpedom veliki britanski nosač zrakoplova HMS Ark Royal. Radilo se o prvom izgrađenom nosaču koji je imao poletno-sletnu stazu integriranu s trupom (nije bila nadodana naknadno i nije bila dio brodske nadgradnje). HMS Ark Royal imao je čak dvije palube namijenjene pohrani zrakoplova u hangare pa je bio znatno viši od ostalih nosača zrakoplova. Naime, poletno-sletna staza nalazila se na visini od čak 20 metara iznad mora.

HMS Ark Royal uspjela je torpedom pogoditi njemačka podmornica U-81, kojom je zapovijedao mornarički časnik Friedrich Guggenberger. Budući da su nosač pratili eskortni brodovi, podmornica U-81 nakon uspješnog pogađanja nosača morala se izmaknuti protupodmorničkom napadu, što joj je i uspjelo.

Torpedo je pogodio nosač otprilike na polovini trupa, uslijed čega je nastala velika rupa. HMS Ark Royal počeo se puniti vodom i naginjati na svoju lijevu stranu. Kapetan nosača vrlo je brzo naredio napuštanje broda jer je bio svjestan da u slučaju potonuća s posadom na njemu može doći do golemog broja žrtava (bilo je takvih iskustava s prijašnjim potapanjima). Ukupno je 1487 ljudi s nosača HMS Ark Royal prebačeno na druge brodove. Nosač je potonuo u rano jutro sljedećeg dana, a ukupno je smrtno stradala jedna osoba.

Godine 2002. pronašla je ekipa BBC-a lokaciju olupine nosača HMS Ark Royal u Sredozemnom moru. Radi se o mjestu udaljenom oko 50 km istočno od Gibraltara, otprilike između španjolske i afričke obale (nešto bliže Španjolskoj). Golemi brod, kojem je izvorna dužina bila čak oko 240 metara, i danas leži ondje na dnu mora.

Najsmrtonosnija vulkanska erupcija u posljednjih 100 godina (1985.)

Dana 13. studenog 1985. dogodila se velika tragedija pri vulkanskoj erupciji u Kolumbiji, od koje je poginulo više od 20.000 ljudi. Vulkan Nevado del Ruiz izbacio je golemu količinu materijala, što je pokrenulo odrone blata. Rijeka blata preplavila je dolinski grad Armero pri čemu je poginula većina njegovih 29.000 stanovnika. Armero je praktički u potpunosti uništen, a stradali su i stanovnici susjednih naselja.

Pretpostavlja se da je ukupan broj ljudskih žrtava dosegnuo broj od čak 23.000. Bila je to najsmrtonosnija vulkanska erupcija u posljednjih 100 godina, a neki smatraju da je za velik broj stradalih uvelike odgovorna kolumbijska vlada, zbog nepoduzimanja dovoljnih mjera zaštite stanovništva. Naime, vulkan Nevado del Ruiz pokazivao je znakove priprema za erupciju znatno prije njenog izbijanja. Stanovništvo nije u dovoljnoj mjeri bilo pripremljeno i nije na vrijeme evakuirano s područja koje je mogao zahvatiti odron blata, nego samo s područja neposredno izloženog magmi i pepelu.

Švedska na referendumu ipak odlučila pristupiti EU (1994.)

Dana 13. studenog 1994. u Švedskoj je održan referendum o pristupanju Europskoj uniji. Pitanje ulaska u EU za Švedsku je bilo naročito bitno, jer je zapravo značilo odustajanje od dugogodišnje politike neutralnosti. Naime, Švedska je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nije ušla niti u jedan ratni sukob još od 1812. (navršeno je već punih 200 godina!).

Švedska neutralnost doista je zadivljujuća, kad se uzme u obzir broj ratova koji su zadesili Europu u proteklih 200 godina. Dakako, Švedska je cijelo to vrijeme održavala vojnu silu, pa i sudjelovala u mirotvornim operacijama sa svojom vojskom, ali nije ulazila u ratne sukobe s drugim državama.

Kao tamnu mrlju na švedskoj prošlosti navodi se samo njena gospodarska suradnja s nacističkom Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rada. Naime, Švedska je Hitlerovu Njemačku opskrbljivala željeznom rudačom, čelikom i dijelovima za strojeve, što su bile strateški važne sirovine i proizvodi u ratnim uvjetima. Ipak, Švedska nije nikada službeno ušla u rat na strani nacističke Njemačke.

Referendum je imao vrlo tijesan ishod. Naime, za pristupanje EU glasalo je 52,3 % glasača, a protiv 46,8 %. Odaziv birača bio je razmjerno velik – čak 83,3 %. Istog dana EU su se priključile i Austrija te Finska. Pristup ovih zemalja EU povezan je i s raspadom SSSR-a. Naime, u sve tri zemlje nalazile su se tijekom Hladnog rata između dva suparnička bloka, pa se pridruženje EU moglo shvatiti kao iskazivanje neprijateljstva prema SSSR-u.

Izvor: Povijest.hr

PODIJELI