„Uskrsnuće“ iz pakla droge

212

„Uskrsnuće“ iz pakla droge u novi život

Na jednom mjestu pročitah: «Pet je temeljnih potreba svakoga čovjeka: biti voljen, cijenjen, zaštićen, prihvaćen i važan. Udaljavanje i otuđenost od tradicije povećava osjećaj besmislenosti života. U 90 % slučajeva kroničnoga alkoholizma, uzrok je jaki osjećaj besmislenosti života. Narkomanija u 100 % slučajeva počiva na osjećaju besmislenosti života.» Istinitost ovih riječi potvrđuju se u svakodnevnom i društvenom životu, napose u obiteljima koje trpe od posljedica alkoholizma uz što se veže nasilje i sve veće raširenosti droge. Na stranicama «Naših ognjišta» pisao sam o osobnim pojedinačnim iskustvima. U ovom članku donosim poticajno obiteljsko svjedočanstvo sve veće raširenosti ovisnosti o drogama u što upadaju osobito mladi ljudi. Jedan od njih je bio i mladić koji se nakon izlječenja uz podršku obitelji i Zajednice, vratio normalnom životu i radu. Rado i bez predrasudâ članovi obitelji Drmić pristali su na svjedočenje u prvomu redu, kako bi drugim obiteljima i mladima pomogli u snalaženju i suočavanju s narkomanijom i drugim ovisnostima.

 

Preko neuredna života i marihuane do heroina

«Zovem se Radoslav – Rade Drmić rođen 1976. u Tomislavgradu, gdje sam završio osnovno i gimnazijsko školovanje 1991.-1995. Nakon toga upisujem građevinski fakultet u Splitu i život je tekao uobičajenim tokom. U srednjoj školi sam svirao u svom rock sastavu po svadbama i pomalo počeo s neurednim životom. Provodio sam mnogo vremena u kafićima s društvom živeći neuredno. Na fakultetu dolazim u doticaj s lakim drogama preko pušenja marihuane, a vrlo brzo i s teškim drogama kao što je heroin. Drogu sam probao iz radoznalosti kako bi se na taj način bolje uklopio u svoje društvo. Najprije sam počeo s uzimanjem marihuane – tzv. trave i preko te lake droge izgubio sam strah pred teškim drogama. Droga mi je davala lažni kratkotrajni osjećaj zadovoljstva. Led sam probio preko lakih drogâ i vidio da to nije ništa strašno. Dvosjekli mač je za mene bio što sam si to mogao priuštiti, jer sam zarađivao svirajući pa mi nije bilo od potrebe krasti. Nakon što sam probao laku drogu i vidio da mi se ništa strašno nije dogodilo, uskoro sam probao i tešku drogu. Nitko tko se započeo drogirati u to ne ide s mišlju: ‘Postat ću narkoman!’, nego: ‘Probat ću jedanput i više neću!’. Razmišljao sam poput većine: ‘Ništa mi se nije dogodilo, mogu stati kad hoću!, što je ustvari zamka u koju se redovito upada.

Dakle, u početku sam razmišljao na slijedeći način: ‘Uzet ću samo još ovaj put i više neću, sve je pod kontrolom…’, što je klasična zamka u početku drogiranja.

Mnogi mladi razmišljaju da se mogu igrati s drogom ovako postupajući, ali ja nikomu ne garantiram da će dobro završiti. U početku uzimanja droge sve mi je bilo dobro dok sam je uzimao, pet dana bilo bi dobro dok bi mi besmislen bio onaj šesti dan kada drogu ne bih uzeo. Još međutim nisam osjećao, da sam i fizički ovisan. Kada je ne bih uzeo sve bi mi bilo besmisleno, a nisam shvaćao da je to ustvari bio uzrok mojega nezadovoljstva. Cijelo sam vrijeme razmišljao: ‘Ja nisam kao oni narkomani’, ‘Mogu prestati kada hoću’ i sl. A ustvari bilo je samo pitanje vremena, kada ću je početi neprekidno uzimati – svaki dan.

U to vrijeme nisam imao razvijene radne navike i način razmišljanja mi je bilo loš. Uvijek sam išao linijom manjega otpora. Ujutro kada bih trebao ići na fakultet, nije mi se dalo pa bih otišao kod prijatelja. Od njega bih uzeo drogu i skupa bi se drogirali. Tako sam živio kojih godinu i pol dana. Kroz to sam vrijeme postao ovisan kako psihički tako i fizički, a da to nisam niti primijetio. Od mojih najbližih to nitko nije znao, jer su smatrali da studiram i kako je sa mnom sve u redu. Cijelo sam vrijeme držao da se kontroliram i da mogu prestati kad god to poželim. To je tako trajalo dok me moji doma jednom prilikom nisu pronašli predoziranoga u stanju kome. O mojemu stanju uskoro su svi iz susjedstva i mjesta saznali. Tri sam dana bio u splitskoj bolnici na intenzivnoj njezi. Liječnici nisu znali hoću li i kada, izići iz toga stanja. Nisu znali ni kakav ću se probuditi, hoće li biti kakvih oštećenja. A to se i dogodilo jer izlaskom iz kome imao sam teška tjelesna oštećenja, bila mi je paralizirana cijela lijeva strana tijela. Više od godinu dana mi je trebalo da počnem normalno hodati. Ostala su mi trajna oštećenja sluha i dandanas.

Povratkom doma, započelo je možda najteže razdoblje moga života. Fizički kao i moralno, bio sam uništen. Teška mi je bila spoznaja da moji ukućani sve znaju i da sam ih razočarao u očekivanjima. Isto tako teško mi je bilo jer je Tomislavgrad mala sredina i svi su znali što se ustvari dogodilo. Međutim i nakon svega ovoga, još nisam bio izgubio želju za drogiranjem. Moj mentalni sklop i nadalje je ostao nepromijenjen.»

 

Ulazak u zajednicu „Cenacolo“

«Starija sestra Marijana znajući za Zajednicu u kojoj se liječe ovisnici od droge, predložila mi je boravak u zajednici ‘Cenacolo’ u Međugorju osnivateljice s. Elvire Petrozzi iz Italije. Gotovo godinu dana sam se dvoumio za vrijeme boravka u Zajednici, ne smatrajući to potrebnim, zavaravajući se kako moje stanje nije toliko strašno. Tada još nisam imao radnih navika s ranim ustajanjem, što je dio načina života u zajednici s. Elvire. Htio sam nešto učiniti od svojega života, ali droga i stari način života su me i dalje privlačili.

Nakon ulaska u Zajednicu u travnju 1998. iznenadilo me pozitivno ozračje i uzajamno prijateljstvo među momcima. Jedni drugima su pomagali, iako se prvi puta vide. Dobio sam svojega ‘anđela čuvara’ – momka koji je određeno vrijeme u Zajednici i koji je već ‘stao na svoje noge’. Sve je bilo s puno smijeha i radosti između momaka. Sve me je to iznenadilo, jer sam poput drugih Zajednicu zamišljao ozbiljnom sa strogim redom. ‘Anđeo čuvar’ je stariji momak u Zajednici, koji je s tobom dvadeset i četiri sata, brinući se iz svojega iskustva o tebi. Od samoga početka bilo mi je pomalo naporno prihvatiti taj način života, ustajući u 6 sati, moliti s cjelodnevnim radom. Uz pomoć svih stotinjak momaka iz Zajednice, vremenom sam se privikao na taj način života. Teško mi je bilo priviknuti se bez TV-a i glazbe i da od tamo ne mogu izlaziti. U tomu se vremenu u mojoj savjesti počeo buditi osjećaj krivnje, što sam to uradio i da je moja obitelj radi toga patila. To međutim, nisam spoznavao dok sam bio u drogi.

Vremenom sam počeo prihvaćati Zajednicu, dok sam u početku u njoj bio poput stranca. Želio sam potpuno promijeniti svoj život i negativne navike. U meni se rodila želja za ‘normalnim’ životom. U svemu tomu veliku je ulogu imala zajednička i osobna molitva. Ona Zajednicu drži na okupu, daje poticaj i snagu za svaki dan.»

 

Liječenje ovisnosti terapijom rada i molitve

«Jedan dan u Zajednici otprilike izgleda ovako: Buđenje u 6 sati ujutro s molitvom krunice uz iznošenje svjedočanstava o svakodnevnom životu. Doručak i rad do ručka u 12 sati, a nakon toga sat vremena slobodno vrijeme koje koristimo za druženje,  športove, ručno pranje odjeće. Poslije rad do navečer. U radionici sam izrađivao križeve, slike, krunice. Tu još ima zidarstvo, štala sa životinjama, rad u polju, vrtu, stolarija, bravarija. Netko je zadužen za kuhinju, čišćenje kuće, pečenje kruha. Neki od momaka uređuju časopis Zajednice ‘Uskrsnuće’ , dok drugi spremaju predstave koje se često priređuju. Za boravka u Zajednici prođeš gotovo sve poslove, tako da se mnogo toga nauči. Tu ipak posao nije najvažniji, nego u prvomu redu rad na sebi u pobjeđivanju svojih manâ i nedostataka radi kojih i jesmo tu. Tu se može naučiti i više jezika, jer u međugorskoj Zajednici ima momaka iz dvadesetak narodâ. Zajednica prihvaća svakoga bez obzira na vjeru, dok je službeni jezik talijanski. Sav mi je taj posao kao i drugima, koji su nanovo dolazili bio dosta težak. Vremenom sam međutim, stekao radne navike i sve mi je predstavljalo zadovoljstvo. Tokom rada molimo drugu, a navečer i treću tzv. ‘šetajuću’ krunicu. Nakon večere imamo nešto slobodnoga vremena, dok na počinak svi idemo u isto vrijeme.

Zajednica je škola života. Svatko u nju može doći i boravak se ne plaća, a živi se od Božje providnosti, donacijâ i onoga što privrijedimo svojim radom. Isto tako dolaze i ljudi koji imaju problema s alkoholom, oni koji ne vide životni smisao kako bi ga pronašli. U Zajednici nema nikakvoga određenoga programa, liječnikâ, čuvarâ ili nadglednikâ. Momci sâmi rade držeći i podržavajući jedni druge po zamisli s. Elvire. Postoje muške i ženske Zajednice, čak i kuće za obitelji. Program Zajednice ne traje neko određeno vrijeme. U Zajednici sam proboravio nekoliko godina, a od mojega izlaska prošlo je već dvije i pol godine. Promijenio sam nekoliko kuća tokom boravka u Zajednici, a jedna od njih je u Vrbovcu pokraj Zagreba. Zajednica mi je spasila život, naučila me živjeti, vrativši mi radost i životni smisao. Tu sam spoznao bitnu stvar, a to je da nikada u životu nisi sâm nego da je tu Isus komu se uvijek možeš obratiti i koji će ti dati mir i sve potrebno. Za povratak u normalan život mogu zahvaliti Bogu, Zajednici ‘Cenacolo’, s. Elviri, dobročiniteljima, starijim momcima, a posebno obitelji koja me cijelo vrijeme pratila i podržavala.»

 

„Obraćena obitelj, spašeno dijete“

Otac Marijan kojega svi poznaju kao Marinka svjedoči: «Sâma spoznaja za prisustvo droge bio je šok za cijelu moju obitelj, jer prije toga o drogi ništa nismo znali. Nakon Radoslavova pristanka da ide u Zajednicu to smo svi objeručke prihvatili i krenuli na pripremne kolokvije roditeljâ u Tugarama pokraj Splita. Nakon pet kolokvija, Rade je dobio probni ‘radni dan’ u Zajednici, a poslije toga je ušao u ‘Cenacolo’. Bilo nam je jako potresno budući da živimo u maloj sredini Tomislavgrada, gdje smo prvi s tim javno obilježeni. Trebalo je sve to nositi, priznavajući da u kući imaš narkomana i po strani staviti svoj ponos. Nastavili smo pratiti susrete roditelja u Međugorju. Ulaskom djeteta u Zajednicu, roditelji su ga dužni pratiti na putu u Zajednici. Stoga smo svake subote imali redovite sastanke u Međugorju, koji su nam pomogli u prevladavanju novonastaloga stanja i problema u našoj obitelji. Vremenom smo shvatili da s tim problemom nismo jedini pa smo rado odlazili na susrete – druženja. Sastojali su se od molitve krunice, sv. Mise, svjedočanstava, uzajamnih pomaganja. To nam je davalo potrebnu snagu da ustrajemo. Sve više nam je bilo jasnije kao što su se momci iz Zajednice trebali promijeniti, to je jednako bilo potrebno i obiteljima iz kojih su potjecali – po savjetu s. Elvire.

U našoj se tako obitelji počelo s redovitom molitvom po riječima sv. Elvire: ‘Obraćena obitelj, spašeno dijete!’ U našu je obitelj došla droga, ali isto tako čvršća vjera i pouzdanje u Božju providnost. Preko molitve, Boga smo u obitelji stavili na prvo mjesto. Kasnije smo supruga Ivanka i ja predvodili pripremne kolokvije za roditelje u obiteljima s tim problemom, jer su i nama sâmima pomagali stariji roditelji. Zahvaljujem Bogu, Zajednici, starijim roditeljima na pomoći i što je naš sin još živ.»

Na Marinkove riječi, supruga Ivanka nadodaje: «Radoslav nam je nakon izlaska iz Zajednice na početku života u svijetu rekao: ‘Hvala vam roditelji što ste bili uz mene u svemu mi pružajući podršku.’ Svim roditeljima koji se s tim problemom susreću, rado ćemo pomoći. Roditelji ne predajte se i svoje dijete nemojte osuđivati. Iz ljubavi prema njemu nešto sâmi učinite da mu pomognete i ne predbacujte krivnju jedni na druge, ako do ovoga dođe.»

Starija sestra Marijana je govorila kako su se ti događaji dojmili nje osobno s čim se složila mlađa Ana, dok je najmlađi Ivan pozorno slušao.       «Ispočetka kao i drugi nisam znala o čemu se ustvari radi. Bilo mi je šokantno da netko meni tako blizak, živi takovim životom i u tu se situaciju nisam mogla staviti. Pogodilo me da ljudi mogu dijeliti zajedničke stvari, a živjeti otuđeno jedni od drugih. Kao obitelj smo se bili udaljili od zajedničke molitve, dok su nas ovi događaji ujedinili i stavili na koljena pred Bogom. U to mi je vrijeme najvažnija bila škola, a bratove probleme nisam toliko zamjećivala. Živjela sam i bila pored nekoga, a nisam opažala i osjećala njegove probleme. S bratom sam svakodnevno o svemu razgovarala, a iznenadilo me i šokiralo stanje kome u koju je bio zapao. Spoznala sam da niti od jednoga čovjeka ne treba odustati da mu se pomogne. Svima su nam ti događaji bili osobito teški, ali Bogu hvala sve je dobro svršilo.»

 

Zaključak

Poradi tehničkoga napretka najprije smo se veselili što smo unijeli svijet u kuću, a kasnije smo uvidjeli da ima ljudi koje ništa ne može izvući iz kuće. Tako djeca koja nekoliko sati dnevno zure u televizijski ekran, gube smisao za stvarnost. Po riječima P. Doncoeura:«Pometnja u koju su ljudi uronjeni dolazi odatle što navečer ne znaju, zašto su ustali i zašto će sutra ponovno početi.» Ljudi osobito mladi u današnjemu vremenu često su bez putokaza, usmjerenja i životne smislenosti. Današnje društvo nastoji zadovoljiti svaku čovjekovu želju i potrebu, osim one za smislom. Ljudi se gube u šumi raznolikih često razarajućih ponuda, bez pravih vrijednosti.

Jedan duhovni pisac s pravom zapisa: «Kad nam je Bog na prvom mjestu, sve nam je u životu na svom mjestu. Kad nam Bog nije na prvom mjestu, ništa nam neće u životu biti na svom mjestu.» Papa Ivan XXIII. proročki reče: »Budućnost pripada onima koji će umjeti sutrašnjim generacijama pružiti smisao i nadu u život.» Budućnost našega hrvatskoga naroda počiva na zdravim obiteljima, a osobito na mladima. Pri tomu se nameću upiti: Jesu li naše obitelji životne i odišu li zdravim duhom za budućnost? U kojoj su mjeri današnje – napose mlade obitelji – čuvari ljudskih, društvenih i vjerskih vrednotâ? U kojoj se mjeri današnje obitelji mogu održati na okupu, pred naletom suvremenoga načina života i trendova? Životnu smislenost otkrivamo čistim pogledom, kad Bogu pružimo ruke i životu potvrdno odgovorimo suočavanjem s nastalim problemima ne bježeći u poroke alkohola, droge ili nemorala. Jer koliko god nesrećom mnogi smatrali siromaštvo, bolest, nepovoljne događaje ili smrt s druge strane prâva se nesreća ustvari očituje što ljudi često ne znaju zašto se rađaju, žive i umiru. Pronaći odgovore na ova pitanja u predanosti Bogu, siguran je putokaz na putu pronalaska smisla postojanja, življenja i patnje što su nam posvjedočili i članovi obitelji Drmić.

 

Fra Mate Tadić

 

PODIJELI