Svjedočanstvo dviju kuna
Od svih svjedočanstava koje imam, najdraže mi je jedno malo, mogla bih ga nazvati “svjedočanstvom dviju kuna” od prije nekoliko godina. U to sam vrijeme bila skroz potištena zbog smrti svoje bake, ali i jer sam bila bez posla mjesecima, kao profesor hrvatskog jezika i bez ikakve nade da bi se u mom malom gradu moglo pojaviti radno mjesto za mene. Teško sam se nosila s činjenicom da sam tek diplomirala i započela svoj odrasli život, a moram sjediti kući i ovisiti o ne toliko visokoj suprugovoj plaći.
Sjećam se jednog utorka, sjedim u crkvi i u sebi plačem Bogu: Bože, je li moguće da za mojim znanjem i sposobnostima nitko nema potrebe? Bože, što li ja radim na ovom svijetu? Sjećaš li se kako mi je teško bilo polagati one sve ispite na fakultetu? Skupa smo ih polagali! A sad besposleno sjedim kući. Bože, eto sad sam došla Tebi u crkvu, a ne mogu ni u crkvi dvije kune dati, nemam ti dati, Gospodine.
Kako je otpočela Sv. misa, spustila sam tužni pogled u molitvi niz klupu u kojoj sam sjedila. Točno ispod mojih nogu se nalazila kovanica od dvije kune. Naravno, podigla sam je i nasmiješila se srcem, znala sam da je ona tu za mene i da mi On govori: ne moraš ti davati meni, ja ću se pobrinuti za tebe da možeš dati. Zadnje bakine rečenice se dobro sjećam: bude tebi dragi Bog dao posao. Dva ili tri mjeseca nakon novčića u crkvi, molitve za baku i molitvi sv. Josipu dobila sam posao na kojem i danas radim. I dalje godinama idem u istu crkvu, ali nikada više nisam vidjela novčić na podu. Blagoslovljen budi Bog.
Jelena K.
