Svjedočanstvo Kristine Terihaj iz Slavonskog Broda

808

»Zovem se Kristina rođena sam 5. siječnja 1985. u Slavonskom Brodu kao prvo od troje djece mojih roditelja Željke i Željka. Moja bolest otkrivena je nedugo poslije rođenja te sam već u ranom djetinjstvu morala na operacije u Zagreb i u Bugarsku. Kako su svi u okolini dobivali zdravu djecu, majka je teško prihvatila moju bolest. Kada sam u 4. mjesecu života pomaknula mali prst, bio je velik znak mojim roditeljima koji su, unatoč tomu što su liječnici rekli da nikada neću moći sjediti i da ću brzo umrijeti, nadali se i radili sa mnom potrebne vježbe. Bila sam jako sretna kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. Taj period do osmog razreda bio je u mom životu posebno lijep. Prvi sam razred redovno išla u školu. Moje su bilježnice uvijek išle na izložbu, a u pisanju sam bila najbrža u razredu. Majka me svakoga dana vozila u školu, a kada je rodila sestru, učila sam doma i tako polagala ispite.«
»Ponosim se što ima mnogo dobrih ljudi«

»Moja je velika želja, za koju dugo molim, da jednoga dana mogu visoko podići barem jednu ruku. Kako često u gradu idem na duhovne susrete, na festivale mladih, najteže mi je kada mladi slave Boga pjesmom podižući ruke, a ja ne mogu. Da barem mogu jednu ruku visoko podići i s njima radosno slaviti našega Spasitelja. Vjerujem da bih tako mladima koji lutaju jače posvjedočila da je Isus i danas živ! Nada za ozdravljenje vratila se kad smo prije tri godine na televiziji gledali jednu emisiju o djevojci koja je imala istu bolest kao ja. Nazvali smo njezine roditelje i tako stupili u kontakt s poliklinikom u Njemačkoj koja uspješno izvodi takve operativne zahvate. Odlučila sam se podvrgnuti, te su mi nakon osam operacija kroz dvije godine uspjeli skupiti noge, ali operacija ruku nije donijela pomake. Period priprema za operacije bilo je vrijeme koje nikada neću zaboraviti. Kako sam bila aktivna u svojoj župi u zboru mladih i u Franjevačkoj mladeži u samostanu, ispričala sam im svoje želje, a oni su odmah krenuli u akciju da mi pomognu. Ta njihova zauzetost, želja da mi pomognu, beskrajno odricanje, čini mi se da tada u gradu nije bilo osobe koja mi nije pomogla, jer za operaciju je trebalo skupiti velika sredstva. Možda sam zato jako ponosna što živim u ovom gradu u kojem – iz osobnog iskustva tvrdim – ima mnogo dobrih ljudi. Od svećenika do ljudi u gradskim strukturama, školama, kafićama i drugih, svi su se angažirali da mi pomognu. Tadašnji župni vikar Tomislav Ćurić, koji je vodio naš zbor mladih, najviše se angažirao. Uz brojne akcije organizirao je u župi humanitarni koncert na kojem su sudjelovali zborovi mladih iz nekoliko brodskih župa. Bio je to događaj koji nas je jako zbližio. Vikar Ćurić, moj župnik Ivan Lenić i dekan Stjepan Belobrajdić zauzeli su se na različite načine te poslali zamolbu u Glas Koncila i nekoliko svjetovnih novina. Mnogi ljudi iz raznih krajeva Hrvatske i inozemstva pomagali su, pa je potreban novac za operaciju prikupljen u vrlo kratkom roku.«
»Ivan Pavao II. je moje prvo jutarnje sunce«

»Moja Udruga DICP organizirala je nekoliko aukcija slika. Sjećam se prve aukcije. Bilo je mnogo vrijednih umjetničkih djela koje su darovali brodski umjetnici. Zahvalivši im, rekla sam da mi je od svih najdraža slika umjetnice koja je naslikala papu Ivana Pavla II. Tu je sliku kupio naš gradonačelnik Mirko Duspara i nakon nekoliko dana darovao mi ju je. Umjetnica mi je naslikala i darovala novu sliku. Papa mi je bio posebno drag, a njegov dolazak u Osijek, na kojem sam bila, nikada neću zaboraviti. Kada je u svom papamobilu prolazio pored nas invalida, zaustavio se baš preko puta mene i sve nas blagoslovio, plakala sam od radosti. Na njegovu se licu dala prepoznati ljubav i suosjećanje s nama. Kada me je jedan slijepi mladić, koji je stajao do mene pitao zašto svi plaču, rekla sam mu da je upravo sada pred nama papa. Zahvaljivala sam tada Bogu što vidim te papine duboke plave oči pune topline. Dobila sam tada velik plakat s njegovim likom koji sam stavila iznad kreveta. Prvo što ugledam kad se probudim je njegov lik. Dok molim, gledam ga i on je moje prvo jutarnje sunce. Volio je nas mlade, mi smo to osjetili, a i mi smo voljeli njega. Njegove pohode po svijetu pratila sam redovito preko televizije, a posebno sam doživljavala svaki križni put koji je on predvodio u vrijeme korizme. U njemu sam prepoznala samog Krista. Onoga dana kada je umro, jako sam plakala. Tada sam započela svake večeri moliti i njemu prikazivati bolest svojih nogu i ruku. Molila sam se svom papi s vjerom da će mi sigurno pomoći.«

»Znam da je papa cijelo vrijeme bio uz mene«

 

 

 

{fshare}

 

 

PODIJELI