NE ZNAČI DA GA NEMA
Ni mrav ne vidi čovjeka cijelog. Zbog svoje veličine čovjek i ne postoji za mrava, vidjet će samo prst ili grančicu, ako mu prepriječimo put, osjetit će potres ako rasturimo mravinjak. A čovjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo čovjek i njegov način mišljenja? Svijet je postojao prije nas, postoji mimo nas i postojat će bez nas. Hoće li svega nestati ako svi ljudi pomru? Neće. Sve će ostati, i ono što znamo i ono što ne znamo, samo nas neće biti. Mnogo je tajni kojima s ene možemo ni približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije.
Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt čini besmislenim i život i ono što s eu životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo tko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji, o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, možda je neki sveopći duh, nimalo sličan našemu, a nesaznatljiv jer je van našega iskustva. Ako ga ne možemo saznati, ne znači da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, već kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne možemo čak ni slutiti…
A ako je tako, a sigurno jest, nemoguće je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajući ih da protrče kroz život, dolazeći iz ničega i nepovratno odlazeći u ništa. Bilo bi to besmisleno traćenje tolike snage. Mnogo je vjerojatnije, i logičnije, i manje uvredljivo, da j etijelo smrtno, a duša besmrtna, duša je djelić sveopće svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen na rođenju, koj aće živjeti svojim nepoznatim životom i poslije smrti tijela ili će se useliti u novorođenče da nastavi svoje novo kretanje. Ni kap se vode ne gubi, samo se mijenja, kako se može izgubiti sve čovjekovo? Mora biti das život postoji po nekom višem načelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu….
Meša Selimović, Tvrđava
IZ BIOGRAFIJE;
SELIMOVIĆ MEŠA (1910), istaknuti prozaik, koji je svojim romanima Derviš i smrt, Trvđava, Tuđa zemlja zauzeo jedno od vodećih mjesta u suvremenom književnom stvaralaštvu. Potresne su piščeve misli i dijalozi u kojima iznosi duboke egzistencijalne čovjekove probleme i muke od iskona. Na pitanje urednika Glasa Koncila Živka Kustića kako on tumači tu pojavu da se toliki mladi zanimaju za njegov roman Derviš i smrt pisac odgovara: U mom je romanu prisutna i vidljiva iskrenost. A drugi je razlog tolikog zanimanja upravo ta oblast zanemarene duševnosti koja ljude našeg vremena interesira. Ja mislim da treba rješavati mnoge važne stvari – ekonomske, društvene, političke. Ali ne sređujemo vrlo osjetljivu stranu: dušu. Vrlo se malo o njoj brinemo. ….Ćovjek mora odgovriti na bezbroj pitanja: što sam prema drugom čovjeku? što sam prema sebi? što sam prema smrti koja dolazi? Ja neću reći je li važnije pitanje hoću li ja sa svojim djetetom imati što jesti ili pitanje o smrti. Odgovarajući na prvo pitanje, a ostavljajući drugo po strani, ostavljamo manjkava čovjeka. (GK 2/1970).
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
