Propovijed povodom 4. uskrsne nedjelje
U današnjoj poslanici, sv. Pavao apostol kao središnju točku razmatranja stavlja naše osobno uskrsnuće, sjedinjujući ga sa uskrsnućem Kristovim. Što možemo podrazumijevati pod našim osobnim uskrsnućem?
Sakramentom krštenja, bilo nesvjesno kao mala djeca, bilo svjesno kao odrasli ljudi, inicirani smo u svetu Kristovu crkvu, postavši tako njenim dijelom. Kasnije, ulaskom u zreliju životnu dob, a time i postizanjem određene duhovne zrelosti, pristupamo sakramentu svete krizme ili potvrde, kojim primanjem sile Duha Svetog i rukopolaganjem biskupa, odnosno jednog od nasljednika Kristovih apostola, potvrđujemo svoju vjeru i pripadnost Kristu. Samo rijetki osjete dodatni poriv za višim oblikom služenja Kristu u punini, primajući sakramente svetih redova, bilo nižih bilo viših stupnjeva. Bolesni i nemoćni pristupaju sakramentu bolesničkog pomazanja, pripremajući sebe, okrijepljeni pomazanjem posvećenim uljem, za prelazak duše u viši život ili za, ako je to za njihovo najveće dobro, tjelesni oporavak. Svi oni koji osjećaju teret od vlastitih propusta na svojoj duši, pristupaju sakramentu svete ispovijedi, koja predstavlja svojevrsno pomiranje sa samim sobom i prihvaćanjem svoje božanske prirode. Oni koji se odluče za brak, imaju priliku pristupiti sakramentu svetog vjenčanja, u kojem, iako jedinom sakramentu koji nije ustanovio Krist izravno, primaju blagoslov za svoj novi bračni život od samog Krista. Sve ove sakramente u jedinstvenu cjelinu zaokružuje središnji i najveći sakrament svete euharistije, kojem pristupamo sa svakoj svetoj misi i u kojem se, pristupajući pričesti, svjesno primamo Krista u svoje biće, te time pokazujući svoju pripadnost njemu.
Je li pristupanje sakramentima, redovno prisustvovanje svetoj misi te izjašnjavanjem sebe kršćanima dokaz našeg oosbnog uskrsnuća? Donekle da, no u konačnom smislu nije. Naime, mi, kršćani, dobili smo jedinstveni dar – preko sakramenata, kojim Krist djeluje u našim životima i s kojima se nastojimo stopiti s njim u Jedno, pokazujemo svoju pripadnost Kristu i njegovom putu, svjesno ga prihvaćajući u svoje živote, no taj dar valja znati koristiti pravilno, na hvalu nama i na slavu Kristovu.
Ako malo bolje promotrimo ljudske živote, možemo primijetiiti kako često nismo zahvalni na onome što imamo, shvaćajući blagoslove kojim smo okruženi zdravo za gotovo. Nismo dovoljno zahvalni na zdravlju koje imamo, na poslu od kojeg ostvarujemo prihode, na životnom prostoru u kojem živimo, na našoj obitelji i prijateljima koji su tu uvijek za nas. Kao da nismo svjesni da sva ta blaga koja posjedujemo, kojima smo u ovom trenutku blagoslovljeni i koji nam služe kao darovi koji su tu da ih prikladno koristimo, sutra mogu nestati.
Isto tako je i na daru svete euharistije i svim sakramentima kao darovima Kristovog očitovanja u našim zemaljskim životima, te na učenjima koja nam je ostavio: ako ih ne primamo u svoje srce te ne živimo po njima što je više moguće u svakodnevnici, nismo dovršili vlastiti put uskrsnuća, potpunog stapanja sa stupnjem Krista.
Zadovoljava li nas ijedan napola dovršen posao? Naravno da ne. Bi li nas zadovoljilo da ostanemo cijelog života na stupnju formalnih, polovičnih kršćana? Naravno da ne bi. Što nam je onda potrebno da postignemo stupanj Krista u sebi u potpunosti? U svakodnevnici, biti što sličniji Kristu. Imati Krista kao jedinog uzora i učitelja. Ne odstupati nimalo od svojih načela i svega što primamo kao dar od Krista samog. Je li taj put lagan? Naravno da nije, jer smo okruženi svijetom koji je kolebljiv, koji nastoji da mu se prilagođavamo, makar sam po sebi nije prilagodljiv. Stoga, prepustimo se Kristovom vodstvu u potpunosti, budimo Kristovi do kraja, jer ako imamo Krista kao svog jedinog učitelja i uzora, i nastojimo biti što sličniji Njemu, naše uskrsnuće je sigurno.
Amen.
