Ljupko Lozić
Đakovo
Datum: 4.3.2016.
UVOD
Zovem se Ljupko Lozić, rođen 15.5.1965.g. u Mrđebarama ( općina Kupres) kao šesto dijete Marka i Dragice (rođene – Jaman).
Odrastao sam u katoličkoj patrijarhalnoj obitelji i u vjeri primio sam sve sakramente (krštenje, prva pričest i krizma) u župi Rastičevo u Kupresu. Imao sam lijepo djetinjstvo i sa svojom braćom i sestrama (2 brata i 3 sestre) i ostalom djecom iz sela (imali smo 2 nogometne ekipe) u radosti, potpunoj slobodi i bezbrižnosti uživao sam u svom odrastanju. Živjeli smo od stočarstva, a moj je otac te iste godine (1965.) otišao na privremeni rad u Austriju. Nakon završene prve četiri godine osnovne škole u Rastičevu i tri godine (5., 6. i 7. razred) u Kupresu, 1979. godine selimo se u Đakovo. Dolaskom u Đakovo u osmi razred osnovne škole upoznajem drugu djecu i većinu slobodnog vremena provodimo igrajući nogomet kojeg sam jako volio i nisam se mogao zamisliti bez „nogometa“. Sjećam se da mi je tata jednom prilikom zbog nekog posla kod kuće prigovorio da sam „stalno“ na nogometu, a ja sam mu odgovorio – „ Ali tata, ja ne mogu živjeti bez nogometa“.
MOJA PRVA „ŠOK-TERAPIJA“
Te, 1982. godine, ulazi bolest u moj život i završavam na zaraznom odjelu u Općoj bolnici u Osijeku (u bolnici sam bio 30 dana). Obolio sam od „žutice“, odnosno „hiperbilirubinemija“ funkcionalna poremećenost jetre (proizvodi više „bilirubina“ – dozvoljeno 20, a ja sam imao najviše 154). Prilikom svakog fizičkog napora osjećao sam bolove u predjelu jetre i budući da nisam mogao igrati nogomet – „svijet se rušio preda mnom“. Bože, zašto JA?
Zašto drugi mogu igrati nogomet , a JA ne mogu? Patnja – bol !!
Povlačim se u sebe! U tom „šoku“ pokušavam tražiti odgovor, ali mi ga nitko ne daje!
Roditelji me pokušavaju ohrabriti – Proći će! – To je samo jedna od „faza“ sazrijevanja u životu! – Bit će bolje! – Vjeruj u Boga! / „BOGA“!! „Zašto je dao da JA sada patim i moram mirovati dok drugi igraju „nogomet“??
Do tog trenutka u životu moja vjera je bila „tradicija“. Išao sam u crkvu zato što drugi idu, molio sam se Bogu zato što je to „naslijeđe“ s koljena na koljeno, JA sam izgovarao riječi kojih nisam bio svjestan i moja vjera je bila „PRAZNA“ – „BEZ SADRŽAJA“.
Od svoje sestrične iz Semeljaca Nevenke dobivam prvu „vjersku literaturu“ iz koje želim pronaći smisao ove moje „faze“ života u kojoj trenutno nema radosti nego samo patnja i bol!
Malo – pomalo, počinju se slagati kockice u glavi i počinjem razmišljati o drugima oko sebe, o invalidima, o onima koji nemaju ni ruke ni noge!!
„Pa BOŽE kako oni žive , koji je njihov smisao života kada će cijeli život biti prikovani za krevet“.
„KAKO ĆE ONI IGRATI NOGOMET“????
Ovaj život ne može biti „BEZ VEZE“! Mora postojati nešto „DUBLJE“, nešto „IZNAD“!!
Zašto se ovaj čovjek u kolicima smije? Zašto je radostan?
„ŠTO SE TO DOGAĐA“?
„TKO JE TAJ KOJI GA NASMIJAVA, KOJI GA ČINI SRETNIM“??????
„Kako je moguće da je on sretniji od mene koji hodam, govorim, gledam – Čak mogu i potrčati – ne kao prije ali….!!
Život ide dalje, godine prolaze, zaljubljujem se – odljubljujem se, otac mi gradi kuću i stvara se materijalni okvir za neki novi iskorak – stvaranje obitelji.
Godine 1990., sasvim slučajno, gledam na televiziji intervju novinara Silobrčića s DON BRANKOM ZBUTEGOM (intervju je dostupan na Internetu!)!
Taj „intervju“ sam toliko puta pogledao (imao sam snimljen na DVD) da su moji bili zabrinuti što se to događa sa mnom, imao sam osjećaj da sam na vrelu žive vode koje se nikako ne mogu napit – nikako da utažim žeđ!
Don Branko Zbutega odgovara na osnovna životna pitanja:
„ŠTO JE ŽIVOT“?
„ŠTO JE LJUBAV“?
„GDJE JE SMISAO SVEMU TOME“?
Opet godine prolaze, počinjem 1991. godine raditi u PIK-u Đakovo! Sklapam brak 1991. sa Željkom Tatarević (rođ. 1969.), stvaramo obitelj, djeca se rađaju (Marija 1992., Josipa 1994., Iva 1996. i Ana 2001.) život u radosti ide dalje.
MOJA DRUGA „ŠOK-TERAPIJA“
Moja mama umire 2006. godine u 69-oj godini života (moždani udar) i budući da sam već imao vjeru u život vječni, nisam imao većih problema s prihvaćanjem nove situacije i stanja u mom životu.
Početkom 2007. godine moj radni kolega Cvetković Ivica (42.g.) na radnom mjestu dobiva moždani udar i nakon par dana umire u Općoj bolnici u Osijeku. Kako je bio običaj pri ispraćaju bi netko trebao pročitati oproštajno pismo od radnika Sjemenarstva u Đakovštini. U Sjemenarstvu sam radio kao „tehnolog – vođa smjene“ i kada mi je direktor Sjemenarstva Mato Ivić rekao da su mene izabrali da ispred kolektiva pročitam oproštajno pismo JA sam se „šokirao“!
Cijeli život sam bio u zadnjim klupama, sakrivao se iza stupova – bio sam povučena-nenametljiva osoba, uvijek sam imao tremu i strah od javnog nastupa i govora, o Bože kako ću ja to pročitati?
U meni je onaj niži-JA stvarao strah i paniku, dok je onaj drugi JA-u duhu govorio u meni kako je budući da već imam temelje vjere sasvim u redu da ja to pročitam!
U meni je nastala velika borba i hvala Bogu što sam prihvatio i s VELIKOM TREMOM pročitao oproštajno pismo!
Tim činom moje tijelo je dobilo „stres“ što se vidjelo po „osipu“ tijela nakon čega tražim pomoć liječnika „dermatologa“.
Prolaze tjedni, mjeseci ja primjećujem da sa mnom nešto nije u redu! Inače, većinom sam svojoj gospođi prigovarao u kući za nered, slaganje, djeca, problematika (inače sam „perfekcionista“- što nije dobro), ali ovo sada je postalo nepodnošljivo!!!
Počinje me boljeti glava, grlo, želudac – pokušavam pronaći neki zdravstveni problem!
Na jednom od seminara u vezi posla (predavanje Bayera u Osijeku) za stolom tijelo se hladno-preznojava, odlazim na toalet – sve mi se vrti pred očima i samo pogled u jednu točku mi daje mir – ne smijem pogledati ni lijevo ni desno!
Odlazim liječniku i tražim uputnicu za pregled „krajnika“ u Slavonski Brod kod doktora Đanića. Nakon pregleda doktor mi govori da su krajnici malo oštećeni, ali ne u tolikoj mjeri da se radi operacija i govori mi da bi trebao posjetiti psihijatra!
„PSIHIJATRA“– pa nisam JA LUD doktore (govorim u sebi)!!
Nakon višekratnih posjeta dr. Đanić pristaje na operaciju „krajnika“, a JA sretan misleći da su krajnici uzrok mojih problema!
Nakon operacije ništa nije bolje – dapače lošije – moj liječnik u Đakovu pripisuje mi tablete za smirenje „MISAR“ i šalje me na PSIHIJATRIJU!
Opet „BORBA“!!
„JA DA PIJEM TABLETE ZA SMIRENJE“!!
„JA DA IDEM NA PSIHIJATRIJU“!!
„DA SAM JA LUD“!!
„BOŽE TO JE NEMOGUĆE – NE SMIJEŠ BOŽE TO DOZVOLITI“!!
„PA ŠTO ĆE DRUGI REĆI „“ŠTO ĆE BITI SA MOJIM POSLOM“
„ŠTA ĆE BITI SA MOJOM OBITELJI“!!
„NEMOGUĆE DA SAM JA PROLUPAO“!! „ DA SVI UPIRU PRST U MENE!!!!!
Uvlači se nemir u mene – sile zla ulaze u moju psihu, moje misli – pesimizam i crnilo u mojoj glavi. Odlazim na psihijatriju u Osijek – pričam svoju priču od djetinjstva pa sve do ovog trenutka i ništa mi nije jasno! Psihijatar mi govori da sam u stanju teške DEPRESIJE i pripisuje mi Antidepresiv – FERARIN i tablete za smirenje MISAR 0,5 mg!
(Napominjem da se svakodnevno molim, ali ne prihvaćam ovo stanje i tražim od Boga „klik“ da ovo otkloni od mene!)
Na ženin nagovor ja počinjem piti „TABLETE“, ali joj govorim da nikom ne govori!
„TO NE SMIJE NITKO SAZNATI“!!
Nemir i strah se sve više pojačava, ne mogu mirno sjediti – svi koji mi dolaze u posjetu kući da me vide jedva čekam da što prije odu! Ne mogu se koncentrirati na razgovor!
((u međuvremenu JA odlazim drugim psihijatrima i drugim doktorima ( CT nalazi glave i vratne kralježnice) tražim mišljenje samo ne bi li pronašao fizičku manu i još ne prihvaćam ovo stanje!))
Nakon cca mjesec dana prilikom odlaska u trgovinu u glavi kao da mi je nešto puklo i odjednom dobivam osjećaj „STRAHA OD SEBE SAMOGA“!!
Straha da dignem ruku na sebe! Suicidalne misli!!
Trčim kući ženi i djeci u zagrljaj – SAV SE TRESEM ! Žena mi daje duplu dozu tableta za smirenje – djeca me drže za ruku – i nakon 20-tak minuta tijelo se smiruje, ali STRAH OD SEBE OSTAJE U GLAVI! Govorim ženi da se bojim samoga sebe, da ne smijem biti sam u kući, da me je nemir – strah od sebe i crne misli u glavi toliko zahvatio da NE VIDIM – NI DJECU – NI ŽENU – SAMO CRNILO U GLAVI!
„O BOŽE KAKO DA POBJEGNEM OD SEBE SAMA“!
Ne znam točno kada (možda mjesec ili dva dana – prilikom molitve krunice Blaženoj Gospi Djevici Mariji) u toj dubokoj patnji i boli, vjerujem negdje u devetom krugu PAKLA JA PODIŽEM RUKE I GOVORIM:
„BOŽE OČE – ISUSE KRISTE > PREDAJEM SE<“!!!!
„ PRIHVAĆAM KRIŽ SVOGA ŽIVOTA“
„ PRIHVAĆAM DA SAM PSIHIČKI BOLESNIK“
„PRIHVAĆAM DA SAM „PROLUPAO – PUKAO“ – SAMO TE MOLIM ZA TVOJ MIR, MILOST I LJUBAV“
„NE ZNAM KAKO ALI ŽELIM UMRIJET SEBI , A OŽIVJETI TEBI“
„NE ZNAM KAKO ALI ŽELIM BITI TVOJ SLUGA – PREDAJEM TI SVOJE TIJELO GLAVU , RUKE, NOGE –SAV SE PREDAJEM TEBI!!
U tom stanju patnje, boli i nemira, ja ne znam točno kad,možda par dana – tjedan (nije bilo nikakvog „klika“) osjećam da kreće neki NOVI PROCES U MENI!
JA sve svoje crne i negativne misli gasim time da sam JA UMRO SEBI, A OŽIVIO BOGU – DA SAM SVE PREDAO ISUSU I DA JE SVE U NJEGOVIM RUKAMA!
Prolaze dani, tjedni, mjeseci, godine i ja počinjem (postepeno) smanjivati količinu tableta (sa maksimalnih dnevnih doza MISAR 3 x 0,5 mg i FEVARIN 2 x – JA početkom 2010-te godine prestajam piti tablete koje je trajalo cca 3 godine – PA ZAR TO NIJE ČUDO!).
Vjerujem da je rođenje moje pete kćerkice LEONARDE 2009. godine pridonilo dosta mome ozdravljenju jer sam u toj svojoj bolesti uvijek tražio blizinu najmlađe kćerke ANE (do tada- 2001. godište) i tražio njen zagrljaj u kojem bi bio najmirniji!
Početkom 2009 godine počinjem svakodnevno slušati HKR i vjerujem da mi je slušanje HKR-a jedna vrsta „duševne hrane“!!
U te tri godine DUH SVETI KOJEGA JE ISUS POSLAO u meni mjeri mjerom ISTINE I LJUBAVI, SVE DOLAZI NA VAGU ISPRAVNOSTI, POČINJEM DIJELITI :
„BITNO OD NE BITNOGA“
„PROLAZNO – NE PROLAZNO“
„GLEDAM SVOJ ŽIVOT KAO JEDNA MALA ISKRA U 2000-toj POVIJESTI ČOVJEČANSTVA!
„POČINJEM OSJEĆATI ISPUNJENOST – SLOBODU – RAJ NA OVOJ ZEMLJI“
Sjećam se da sam točno osjetio olakšanje na svojim leđima kada mi je materija (materijalizam) postao nebitan (iako moj susjed Jaman Tomo kaže kako sam ja najveći materijalista u ulici!!).
Postaje mi sve jasnija razlika između BOŽJE MUDROSTI i Ljudske mudrosti!
„TKO JE MOJ BLIŽNJI“?
„ŠTO SU TO TALENTI i ZAŠTO JE ISTA VRIJEDNOST 1 TALENTA i 10 TALENATA“?!
„ZAŠTO BOG ISTO LJUBI i UBICU i PRAVEDNIKA“?!
„SPOZNAJA DA TI JE SVE DAROVANO U ŽIVOTU – SVE ŠTO IMAŠ I ŠTO NEMAŠ“!!
„SPOZNAJA DA JE ŽIVOT – DAR // DA JE ŽIVOT – TAJNA“!!
Početkom 2010. godine „Đakovština“, firma u kojoj sam radio, ide u STEČAJ i vjerujte da ja nikad ne bih prihvatio radno mjesto „voditelja dorade Sjemena“ da nisam prošao „patnju“ iz koje sam izašao puno jači i samosvjesniji – sve je bilo i je u BOŽJIM rukama i u njegovom volji!!
MOJA TREĆA „ŠOK-TERAPIJA“
I tako u tom hodu kroz vjeru i traganju za ISTINOM početkom 2010. događa se psihička bolest moga brata Mile!
U DUHU sve nekako povezujem:
„Nisam JA bez veze prošao to što sam prošao i sada vjerujem u ISUSA da će on pomoću moje glave, mojih ruku, mojih nogu IZVUĆI MOGA BRATA IZ OVOG CRNILA U KOJEM SAM I SAM BIO „!
Osobno su mi puno pomogle večernje šetnje i mi smo skoro svaku večer šetali!
Pokušao sam mu prenijeti sva ta stanja u kojima sam bio i što sam proživljavao – govorio mu na koji način sam se borio s crnim mislima, da sam ponekad udarao glavom u zid nebili prekinuo crnilo u glavi, da su MISLI te od kojih sve polazi!
Mi kao obitelj pokušali smo sve što smo znali – ŠTO NAM JE DANO – od promjene psihijatara pa sve do „bolničkog liječenja“ u Općoj bolnici u Osijeku na PSIHIJATRIJI!
Ja siguran u BOGA, ne u sebe, pokušavam upaliti tu „iskru“ u njemu, odlazimo u moju kuću (nas dvojica), zajednički molimo krunicu – vjerujem dogodit će se, govorim mu da se ne brine da se JA molim za njega, da će Bog sve okrenuti na dobro, a on odgovara:
„STRAH ME BRATE – NEZNAM ŠTO ĆE BITI SA MNOM – ČUVAJ MI MOJU OBITELJ“!!!
Toga dana 15.7.2014. (negdje u jutro oko 9 sati) zove me drugi brat Nedjeljko (1969. godište) i kroz suze i bol govori da se brat Mile „objesio“!!??!!
„CIJELI SVIJET SE SRUŠIO PREDAMNOM“
„ZAŠTO BOŽE“!!
„JA 2007. UMRO SEBI I PREDAO SE TEBI“!!
„JA SAM BIO 100 % SIGURAN I VJEROVAO U TEBE DA ĆEŠ GA POMOĆU MENE IZVUĆI IZ TOG CRNILA I DA ĆE OZDRAVITI“!!
„ BOŽE ŠTO SADA DA RADIM „!!
„DA LI SE ONAJ LJUPKO LOZIĆ IZ 2007. PONOVNO VRATIO U MENE“!!
„ŠTO ĆE BITI SA NAŠOM OBITELJI – OBITELJI LOZIĆ“!!
„ŠUTNJA“!!!
„TA TEŠKA I LEDOM OKOVANA ŠUTNJA“!!!!!!!
Nije prošlo ni 24 sata, negdje u noći, BOG U DUHU U MENI PROGOVARA:
„JA SAM GOSPODAR ŽIVOTA I SMRTI“!!!
„NE MRMLJAJ“!!!
„NE SUDI“!!!
„JA IMAM DRUGI PLAN ZA TEBE“!!!!!
Opet ponovni „ŠOK“!!
Bog mi, onako blago, otkriva razlog zašto ja tako moralo biti,
– ŽELI DA OJAČA NAŠU VJERU U OBITELJI, VJERU NAŠE ŽUPNE ZAJEDNICE, VJERU CRKVE , ŽELI DA SVI UPOZNAJU ŽIVOGA BOGA KOJI JE MEĐU NAMA!
„DA JA JAVNO SVJEDOČIM VJERU U ŽIVOGA BOGA I PRENESEM SVE ONO ŠTO JE ON MENI DAO U MOJOJ PATNJI I BOLI – U MOM OZDRAVLJENJU!!
„PA KAKO ĆU JA TO BOŽE IZVESTI KADA SE BOJIM „JAVNOSTI“, KADA ME JE STRAH I TREMA U SVIM MOJIM DOSADAŠNJIM ISTUPIMA“??!!
U jutro, na dan pokopa, ja svima svojima šaljem SMS poruku:
„NE BOJTE SE“!
„JA SAM GOSPODAR ŽIVOTA I SMRTI“!
„STAVITE BOGA NA PRVO MJESTO“!!
Dan – dva, poslije sprovoda, ja drhtavim rukama pokušavam u tom „šoku“ složiti neku priču – neke rečenice, čvrsto vjerujuć u BOGA, ne u sebe, da on zna što radi!!
Sastavljeno „svjedočanstvo“ nosim kod Župnika Josipa Ivešića i u zajedničkom razgovoru donosimo odluku da pričekamo dok se sve to „slegne“ i vidjet ćemo kasnije što i kako će biti!!
I evo, nakon skoro 2 godine, u ovim korizmenim danima (dani milosti Božje) župnik organizira „duhovnu obnovu“ pod vodstvom molitvene zajednice Mir iz Osijeka gdje prisustvujem javnom svjedočanstvu moga prijatelja Kristijana Rack-a poslije koje osjećam potrebu da sve ono što je u meni stavim na papir i pustim u „javnost“.
Čvrsto vjerujem da sve što se događa oko nas nije bez „veze“!
Na nama je da „otvorimo“ oči i da pokušamo „čitati“ znakove vremena!
Čvrsto vjerujem da će uvijek DOBRO pobijediti zlo!
Sve ono dobro i loše je u nama!
Kao što sam rekao sve polazi od MISLI – DOBRE i LOŠE!
Ugradimo jedan „čip“ u našu glavu koji će svaku dobru misao hraniti i pohranjivati , a lošu misao odmah BRISATI – „DELETE“!!
Prst, odnosno svih deset prstiju, okrenimo prema sebi – ne u drugoga, jer ako pobijedimo sebe – onaj svoj JA, pobijedit ćemo i promijeniti cijeli svijet!
Dajmo prednost svom BLIŽNJEMU – ČOVJEKU U POTREBI – NE SEBI!
Prihvatimo PORAZ – PAD, jer smo slabi i nemoćni, a dajmo prednost onom koji sigurno zna što je za nas najbolje i tražimo snagu da nas prilikom svakog pada podigne i vjerujte iz svakog pada dolazi spoznaja, otpada od nas ono trulo i prolazno.
Nemojte biti toliko „tvrdoglavi“ kao JA da prolazite sve krugove PAKLA i tek u devetom krugu prihvatite PORAZ!
SVJETOVNE VRIJEDNOSTI I BOŽJE VRIJEDNOSTI SU DIJAMETRALNO SUPROTNE:
SVIJET => SLAVA. MOĆ, VLAST, FIZIČKA SNAGA, POBJEDA, MATERIJA….
BOG => PONIZNOST, SLUŽENJE, PONIZNOST, PORAZ, PAD,……
SVI ŽELIMO BITI SRETNI U OVOZEMALJSKOM ŽIVOTU!!
KOJA JE TO „FORMULA“ KOJA NAM GARANTIRA SREĆU????
PODVLAČIM => SVE VAM JE DAROVANO I TALENTI I SLABOSTI-MANE!!
BESPLATNO STE DOBILI – BESPLATNO DAJTE!!
ZA NE ZASLUŽENI DAR NE MOŽETE TRAŽITI ZASLUŽENU PLAĆU!!
Negdje, pred pisanje ovog „svjedočanstva“ budući da me je „strah“ javnosti i jer sam „nesiguran i neodlučan“ meni stiže odgovor:
„JA ĆU SE PREKO TVOJIH SLABOSTI I MANA PROSLAVITI U TEBI I PRIVUĆI TE KSEBI“!!
„IMAM OSJEĆAJ DA BOG VIŠE VOLI MOJE MANE I SLABOSTI NEGO VRLINE“!!
Ti koji čitaš ovo „svjedočanstvo“ odi pred ogledalo i upitaj se:
(vjerujte bez duha koji je u nama teško da ćemo dobiti pravi odgovor):
„TKO SAM JA ??!! BOŽE TKO SI TI ??!! ……………………………………..
,
,
„TKO SAM JA ??!! BOŽE TKO SI TI ??!! ……………………………………..
,
,
,
„TKO SAM JA ??!! BOŽE TKO SI TI ??!! ……………………………………..
