Joj ljudeki moji….kakvi samo znamo biti

Izlazim jutros iz busa i vidim stariju ženu sa štakom. Naravno ponudila sam joj pomoć, izašla sam ispred nje i držala ju za ruke dok je polako i oprezno silazila. Tiho je zahvalila no nisam ju pustila da dalje ide sama nego sam joj ruku stavila pod svoju i samo sam nastavila s njom dalje do semafora i strpljivo smo čekale zeleno.
Rekla sam joj da mi je jako žao da se ovako muci po hladnoći i sama.
I otvori ona srce:
”Nemam nikoga tko bi mi mogao pomoći. Zet dođe no često je zauzet poslom. Unuci su prekrasni, školovani, dobri, ali žive svoj život.
A kćer mi je preminula.”
Naravno, tu smo obje zaplakale i još se jače međusobno stisle rukama.

U svemu tome me ”stresla” truba nervoznog vozača koji kao da nije vidio da starica teško hoda i da ne može brze. I vjerujem da nije vidio niti koliko joj je bilo neugodno u toj situaciji.
Sve što je on vidio je da je nama crveno, a njemu zeleno.
Vidio je samo sebe i ono što njemu pripada u tom trenutku – njegova prednost pred drugima.

Nebitno je što je ta žena bila u potrebi za pomoći, za toplom riječi i malo razumijevanja.
Željela bih da pokušamo biti ljudi. Ali onakvi ljudi kakve je dobri Bog ”stvorio na Svoju sliku”, a ne ono u sto se tako često izvitoperimo. Dolazi zima, ružno vrijeme i za nas pokretne, a kamoli za starije koji se teško kreću. Pomozimo im. Svatko od nas ima u svojoj blizini nekog sličnog kome nema tko od obitelji pomoći, pa eto – budimo mi onda za njih tu. Otići im u kupovinu, baciti i njihovo smeće, podići lijekove, novac…sve je to njima velika pomoć, a nas zasigurno neće oštetiti. Bas naprotiv!

I dragi vozači i vozačice, kad ste na semaforu i vidite da netko teško prelazi cestu, ako već ne želite izaći i pomoći barem nemojte nervozno trubiti – sjetite se da vi sjedite, u toplom autu, za razliku od osobe za koju tako silno želite da se makne s ”vaše” ceste – i iz vašeg vidokruga.
A možda ju je bas dragi Bog poslao kao mogućnost da izgradite svoje ”stepenice za Nebo”!

Lidija Jagarić

PODIJELI