“Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: »Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina nek se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se
izgladi! Objavit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.« Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska! Podigni snažno svoj glas, blagovjesnice jeruzalemska! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: »Evo Boga vašega!« Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Gle, naplata njegova s njime i nagrada njegova pred njim! Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sakuplja, jaganjce nosi u naručju, a dojilicama otpočinut daje.” ( Iz 40, 1-5.9-11 )
Gledajte, čujte, glas viče u pustinji…ne u Sahari, ne u pustinji Mohave, ne ni u kojoj pustinji na ovome svijetu, već u pustinji naših života, naših obitelji, naših duša… Pustopoljinama naših žića…
Pripravite put Gospodinu jer On dolazi, dolazi, zaista, da nas napoji, da nas nahrani…da nas obrati…
Pozvani smo na obraćenje, pozvani smo na svetost…pozvani smo da budemo dobri ljudi, dobri kršćani, vjerni katolici…
Nije poanta u tome da u ovom vremenu došašća okitimo svoje prozore, vrata, zidove prostorija uresimo grilandama svih veličina i boja te da naše balkone osvijetlimo sa što većim brojem lampica koje po mogućnosti svijetle u svim duginim bojama. Nije poanta u tome da “selo vidi sjaj i raskoš”! To nije priprava puta za Gospodina…
Trebamo očistiti duše naše, srca i um od svega što nas dijeli od Gospodina. Okititi sebe iznutra sjajem Boga našega, Gospodina našega Isusa Krista, sjajem Njegova rođenja i potpunom vjerom u Njegova
obećanja.
Trebamo raščistiti šikaru naših duša, trebamo u pustinju naših života uvesti oazu koja se Isus Krist zove.
Pripravimo put Gospodinu tako da u ovo vrijeme adventa, iščekujući Njegovo rođenje, sami sebe posvetimo Njemu i rođenju Njegovu…da se i mi nanovo rodimo u Njemu…
Da se molitvom i odricanjem, pomaganjem bližnjima i skrbi za nemoćne duhovno pripremimo na Njegov dolazak…na Njegovo rođenje…jer, On se rađa za nas, umire za nas, na koncu i uskrsne za nas…za naš život u vječnosti…
Prestanimo se tjeskobno brinuti za ovozemaljsko, prestanimo dane brojati kao da smo na robiji, jer, Bog dane računa drugačije, sate,minute, vrijeme koje mi poimamo kao takvo je potpuno drugačije u Njegovim očima.
“Što je ovaj život prema vječnosti?” Ništa, tren, časak, hip…
Samo, ovdje smo da bismo se pripremili za Kraljevstvo Nebesko. O čemu sam već govorila. Poslani smo da živimo ljubav – prema Bogu i prema čovjeku. Time zaslužujemo Nebo.
Polako i puni pouzdanja u Božji plan, sabirimo se u tišini, otvarajmo svoje oči duše i srca prema Gospodinu…osluškujmo…
Što ćeš mi reći Bože moj kada kročiš na put pustinje mojega života?
Što ćeš mi reći, Isuse moj, kada u meni i oko mene ugledaš pustoš…sve ono što si mi ponudio ja sam putem izgubila? Sve što mi dade vjetar odnese i zakopa pod dine, visoke i prijeteće? Svaku riječ Tvoju pustinjski vjetar donese do moga uha i … odnese… Zaboravih…
O Isuse, ne dozvoli mi taj jad i čemer duše moje, spasi je, smiluj se!
Ne daj Isuse da mi Tvoje riječi kao pijesak kroz prste uteknu i da glas Tvoj odnesen bude vjetrom pasata kao u najdubljoj dubini Sahare.
Stojim ovdje, sama, usred ničega, sred pustinje života mojega, …i čekam Tebe…čekam Te i molim Te da blag budeš kada me pogledaš jer sam samo slab čovjek i ništa sam bez Tebe… Ne postojim mimo Tebe… Nema me, nisam…kao što u pustinji vode nema tako ni mene nema gdje Ti nisi… I ako jest pustinja života mojega…i ako jest pustinja obitelji moje…i duša moja prekrivena pijeskom nanesenog vjetrom…ipak, oprosti mi Isuse, oprosti mi i dođi… Unatoč snažnim pasatima i unatoč žezi i vrućini, evo stojim, čekam i molim Te – dođi…
Dođi k meni, dođi Isuse, napoji dušu moju, razblaži srce moje, ponudi mi umirujuću sjenu milosti svojega krila…
Pripremimo se, braćo i sestre, za Njegovo rođenje, za Njegov dolazak. Molitvom, kontemplacijom, razmatranjem, ljubavlju i djelima milosrđa te prijateljstvom među sobom.
BOG NAS LJUBI!
Toliko nas ljubi da nam daje svoga Sina!
Čistimo svoje kuće u očekivanju Božića, peremo prozore, ribamo podove, glancamo namještaj…I to je u redu, odnosno bilo bi u redu da nam nutrina nije tako zaprljana crnilom tame u nama… Očistimo svoje živote od zavisti i jala, od kleveta i ogovaranja, od nepraštanja, ogorčenja, okrivljavanja kako drugih tako i sebe samih, samosažaljevanja… Molitva čisti nutrinu. Ispovijed najbolje pere dušu.
Suze pokajanja ostavljaju uglancana srca puna ljubavi prema Bogu…raščišćen put otvoren našem Gospodinu.
Pozivam vas da očistimo naše unutarnje domove od svega što nije od Boga! Pozivam vas da pripravite put Gospodinu da može doći u vaše živote i prigrliti ono što Mu imate za dati – sebe same!
Mir i dobro!
Maja Vidaković
