Povjerenje

45

Propovijed povodom 9. nedjelje po Trojstvu

Naša svakodnevnica obilježena je interakcijom s drugim ljudima. Neke ljude smatramo samo kolegama, neke poznanicima, neke prijateljima (među njima neke i vrlo bliskima), i naravno, partnerski odnos s određenom osobom. Priroda svih tih odnosa je vrlo složena, i nemoguće je poistovjetiti odnos s bilo kojom osobom u svom životu s onom drugom. Kao što je svaka ljudska jedinka posebna u svakom smislu riječi, tako je i svaki međuljudski odnos, bez obzira kakva priroda tog odnosa bila.

Razmislimo o svakom našem odnosu s bilo kojom osobom koja je dio našeg života. Zapitajmo se: posjeduje li taj odnos najbitniju komponentu, koja ga čini smislenim – povjerenje? Posjeduje li svaki naš odnos s bilo kojom osobom komponentu koja ga čini održivom, komponentu koja je temelj da se isti i dalje gradi u kvalitetnijem obliku?

Povjerenje u bilo kojem međuljudskom odnosu znači prepustiti se drugoj osobi. Prepustiti se situacijama koje ćemo s navedenom osobom proživjeti. Primjer je odnos roditelja i djeteta, u kojem se dijete, bez kalkulacije, analize i razmišljanja, prepušta u zagrljaj svog roditelja, imajući u njega potpuno povjerenje. Razmislimo – koliko je međuljudskih odnosa u našem životu oplemenjeno ovakvim povjerenjem?

Redovno dolazimo u našu crkvu na slavljenje svete euharistije. Redovno se u sakramentu euharistije susrećemo s Gospodom Isusom Kristom, našim učiteljem i životnim uzorom. Sudjelujući u euharistiji, pričešćujući se, sjedinjujemo se s Gospodom Kristom u jedno tijelo. Mi s Kristom postajemo jedno. Sjedinjujući se s njim, u praktičnom smislu postajemo živa Kristova Crkva na zemlji.

Što je osnovni preduvjet da bismo to ostvarili? Povjerenje. Bez povjerenja u Gospoda Krista, bez vjere u njega, bez prihvaćanja njega kao našeg učitelja, kao naše vječne inspiracije, nema ni našeg sudjelovanja u euharistijskom i općenito sakramentalnom životu Crkve. Nema primitka Krista u naš život. Nema stvaranja živog tijela Crkve, sjedinjenjem nas i Krista.

Da bismo imali kvalitetne, ispunjavajuće i za buduće razdoblje perspektivne odnose s drugim ljudima, ključno je povjerenje. Ako nedostaje povjerenja, odnosi su ispunjeni ljubomorom, zavisti, zamjeranjima, kritiziranjima, odnosno svime što te odnose čini neodrživima, osim ako ne odlučimo poduzeti potrebne korake da takve pojave ne uklonimo.

Kao što se, ne samo u sakramentalnom životu, nego i u svakodnevnici, prepuštamo Kristu i njegovom vodstvu zbog potpunog povjerenja koje u njega imamo, time svarajući duhovnu vrijednost i za sebe i za svijet neslućenih razmjera, tako i prepuštanjem ljudima u koje imamo povjerenje stvaramo vrijednosti, gradimo sebe do neslućenih razmjera. Jedino prepuštanjem, prvenstveno Božjem vodstvu, a posljedično i ljudima za koje vjerujemo da zaslužuju mjesto u našem životu, stvaramo i razvijamo Krista u sebi. Mi i Krist postajemo jedno, jer Krist je u praktičnom smislu ljudima dao cijeloga sebe, davši svoj zemaljski život.

Neka nam Krist bude potpora i uzor u našem prepuštanju i gradnji povjerenja prema svim ljudima, životu i cjelokupnoj stvarnosti, sada i zauvijek.

Amen.

PODIJELI