Propovijed povodom 2. korizmene nedjelje
Danas obilježavamo 2. korizmenu nedjelju, koja je posvećena kontroli govora.
Jedno od najpoznatijih i po mišljenju mnogih, najznačajnijih Isusovih javnih izlaganja je poznat pod nazivom govor na gori. Nakon što je izabrao apostole i izliječio mnoge bolesne, Isus je održao govor na gori pred mnoštvom ljudi u kojem je dao pregled svoje nauke. Ne spominje se o kojoj se gori radi no vjeruje se da je riječ o Kurun Hatinu.
U tom govoru, Isus je predstavio temelje kršćanskog života u osam blaženstava, a okosnica svakog blaženstva je krepost. Uz navedeno, Isus je tom prigodom iznjeo govor o životnim pitanjima, koja smo imali prilike čuti u današnjem evanđelju, a u kojem je bilo govora i o važnosti izgovorene riječi, staviviši naglasak na pogrdne riječi.
Svakodnevno svi izgovaramo mnoštvo riječi. Svakodnevno dajemo mnoge izjave. Govor je sastavni dio nas, kao i svaka druga aktivnost, te mu najčešće ne pridajemo veliku pozornost nego mu pristupamo automatski. Je li to ispravno ponašanje? Jest, ako smo svoju sposobnost govora doveli do stupnja potpune samokontrole, gdje smo osobno u potpunosti uvježbani da svaka izgovorena riječ ima svoj smisao i svoju ulogu koja je sukladna Bogu u nama. No, zapitajmo se: jesmo li se do sada uspjeli dovest u takvo stanje?
Slušana riječ je najupečatljiviji znak koji se urezuje u ljudski um. U njegovo biće. Isus, kao i njegovi apostoli nisu davali pisane upute niti prenosili svoje riječi na neke druge načine, nego su isključivo prenosili sebe drugima izgovorenom rječju. Uostalom, govor na gori jest bio događaj koji je za svoj medij imao isključivo govor, a kao sredstvo izgovorenu riječ.
Tom prigodom, dao je i zlatno pravilo, koje glasi: “Sve dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci! (Mt 7, 12)”. Sjetimo se: koliko puta smo dar govora koji imamo, s kojim smo rođeni, kao jakim oruđem kojim razvijamo sebe i ako ga pravilno upotrebljavamo, pomažemo drugima u njihovom rastu, zapravo koristili u nedolične svrhe? Koliko puta smo ogovarali, kritizirali? Želimo li da nas netko neutemeljeno kritizira, da nas ogovara, da komentira naše živote iako ne hoda našim cipelama i ne nalazi se u našoj koži? Naravno da ne. Stoga, zašto prljamo naš život i živote drugih takvim ponašanjem? Upitajmo sebe, što nas potiče na takvo ponašanje?
U zaključku govora na gori, kaže kako je čovjek koji sluša Njegove riječi i izvršava ih poput mudrog čovjeka, koji sagradi kuću na stijeni, kojoj ništa ne može naškoditi, a tko sluša riječi, a ne čini ih, bit će kao ludi čovjek koji sagradi kuću na pijesku, koja neće izdržati pa će od nje nastati ruševina (Mt 7, 26). Naglasak je na slušanju Isusovih riječi te na slijeđenju smjernica koje smo putem njih dobili. No isto tako, naglasak se stavlja i na nas, kad govorom želimo nešto postići. Postižemo li svojim riječima nešto što služi našem osobnom rastu? Za pomaganjem u rastu drugih ljudi? Imaju li naše riječi ulogu duhovne hrane za nas i za druge?
Svako naše izlaganje, bilo da je ono potpuno neformalno, u društvu jedne bliske osobe ili više njih, ili bilo da je riječ o nekom službenom izlaganju ili govoru, zamislimo kao naš osobni svojevrsni govor na gori. Zamislimo da svaka naša izgovorena riječ, kakva god ona bila, se urezuje u svijest ljudi koji nas slušaju, kao što se urezala u svjedoke Isusovog govora na gori, čiji sadržaj prenosimo naraštajima do današnjeg dana. Zamislimo da nema razlike u tome tko izgovara, jer smo svi ljudi, i svi jedni na druge nedvojbeno utječemo. Zamislimo da naša svaka izgovorena riječ bude na slavu i u službi Boga u nama, uz neizostavno Kristovo vodstvo.
Amen
