20.07.2012.
Naš put se nastavio rano ujutro i u centru Slunja nas je počeo pratiti jedan pas lutalica, mješanac koji je malo ličio na jazavčara. Uveseljavao nas je i kako nas je pratio mislili smo da će s nama doći do Međugorja. Nažalost pas je bio jako nestašan i zaigran. Nije pazio na automobile koji su po magistrali jurili preko 100 Km na sat. Oko deseteg kilometra od Slunja jedan automobil je udario psa a pas je zacvilio od bolova pa mu je krenula krv na usta. To je bio najžalosniji trenutak našega hodočašća i nismo znali što nam je činiti. Nazvali smo policiju, vatrogasce, veterinarsku službu. Nakraju je vozilo Hrvatskih cesta pokupilo psa ali smo saznali da je pas podlegao i uginuo. Postali smo tužni i tako tužni smo nastavili put prema Rakovici i Plitvicama a slika stradanja psa nam je bila cijeli dan pred očima. Predvečer smo konačno došli do Plitvica i noć smo odlučili prespavati u selu Jezercima kod obitelji Končar iz Zagreba. Gospođa Ljiljana Končar inače u Zagrebu radi s Krešinom mamom u Zagrebačkoj banci a vikendom dolaze iz Zagreba u Jezerca gdje posjeduju kuću pa su nas lijepo primili i ugostili a gospodin Nikica nam je i poklonio tri kabanice jer je čuo da se sprema veliko nevrijeme i da temperature padaju dolje i do 15 stupnjeva. Nakon napornog puta konačno spavamo u krevetu, noć je sviježa i udišemo čisti Lički zrak.
21.07.2012.
Ustali smo dosta rano,doručkovali, popili kavu i zatim krenuli prema Korenici. Malo se temperatura spustila, bilo je svježije a Lika je inače malo svježija i hladnija. Krešu su mučili žuljevi i bolovi su bili neizdrživi. Negdje iza podne ušli smo u Korenicu. Prvo što smo učinili je da smo ušli u crkvu sv.Jurja gdje smo se molili. U tišini smo sjedili u crkvi ispred Tabernakula i razgovarali smo s Gospodinom u molitvi. Nakon molitve došli smo do župnoga stana s namjerom da upoznamo župnika ali župnika nismo našli kod kuće. Malo smo u gradu odmorili pa smo krenuli dalje prema izlazu iz grada. Došli smo do restorana “Macola” pa smo obišli u dvorištu ZOO vrt i otišli na WC a kada smo izlazili van na ulazu smo sreli jednu časnu sestru i jednu gospođu rodom iz Tomislavgrada koja je cijeli život živjela u emigraciji u SAD-a. Časna sestra je vidjela na meni i Kreši reflektirajuće prsluke pa nas je upitala:”Da li ste vi gorska služba spašavanja?” Mi smo joj odgovorili:” Ne mi smo hodočasnici, idemo iz Zagreba pješke prema Međugorju.” Časna sestra i gospođa koja je bila s njom su ostale oduševljene pa su malo ostale u razgovoru s nama. Gospođa je izvadila 20 dolara i rekla nam je da uzmemo ali mi smo je odbijali ali gospođa je bila uporna pa nam je ispričala priču da su u SAD-u hodočasnici išli od New Yorka do Kalifornije, znači od istoka SAD-a do zapada i da su im ljudi davali hranu, piće, novac pa nas je zamolila da uzmemo 20 dolara. Časna sestra nam je isto rekla da uzmemo pa smo ipak uzeli.
Nastavili smo put i izašli iz Korenice pa smo legli na jednu pokošenu livadu uz cestu da malo odmorimo. Bilo je lijepo, automobili su prolazili, svadba a Hrvatska zastava se vijorila iz automobila koji je bio na čelu kolone. Fran je također na hodočašće ponio Hrvatsku zastavu pa ju je izvadio i mahao je prolaznicima koji su bili jako oduševljeni. Ubrzo je počela kiša pomješana s vjetrom, brzo smo htjeli sastaviti šator ali nije išlo. Pomalo je kiša prestala padati a jedan pravoslavac nam je ponudio smještaj kod njega u sjeniku jer nije imao mjesta u kući ali mi smo odbili iz razloga jer smo se trebali vraćati nazad a naš cilj je bio ići naprijed. Tako smo nastavili put prema Udbini i nekoliko kilometara što smo napravili nad nama su se nadvili crni oblaci, zahladnjelo je jako i počela je velika grmljavina s pljuskom. Nismo imali izbora nego smo morali hodati.Obukli smo žute kabanice koje nam je dao gospodin Nikica Končar dok smo bili kod njega u Jezercima i po kiši smo nastavili ići prema Udbini. Kiša nije prestajala usput smo naišli na autobusna stajališta gdje smo se malo sklonili ali nije nam puno pomoglo jer kiša je padala kao iz kabla. Molili smo Gospodina da učini ono što On misli da je najbolje za nas jer neka se odvija volja Gospodina Isusa Krista.
Ponovo smo krenuli i kisnuli tako da nam više ni kabanice nisu pomagale. Stvari su nam se natopile s vodom, ruksak i šator su postali teži, gusti mrak pomiješan s kišom koja nam je udarala u lice su nam stvarali problem i po prvi puta sam počeo osjećati veliki umor.
Počele su me boljeti noge, Krešu su žuljevi mučili još od Jaske i cijeli put nosi veliki križ za nas trojicu kako smo mu znali u šali reći. Fran je bio također umoran i ovaj dan nam je bio najteži dan do sada na ovome hodočašću.
Konačno se u daljini pojavilo nekakvo svjetlo. Gusti mrak a na kraju se vidi nekakvo svijetlo a do tog svijetla nikako da dođemo kao i da nakon nekoliko sati hodanja to svijetlo stoji na mijestu. Počeo sam ponovo vapiti i moliti Isusa pa sam viknuo na glas:” Gospodine pomozi!” U mislima mi se stvorila slika Hrvatskih mučenika, sjetio sam se priče maminog strica koji je bio časnik u NDH koji je prošao Križni put od Blaiburga do Požege pješke a njegove riječi su bile:” Tko je pao nije bilo liječničke pomoći, partizani su mu odmah dali metak u čelo.” Odmah sam pomislio:” Ja sam ipak u boljoj poziciji jer ako padnem kada se odmorim mogu nastaviti dalje, u mislima su mi bili svi hrvatski mučenici, branitelji koji su pali u obrani Domovine, Vukovarci koji su prošli veliki Križni put, žrtve Ovčare, tu noć su mi dolazili u misli svi poginuli za Hrvatsku državu. U mislima sam imao i sve pogubljene svećenike koje su stradali od komunističkog režima i tu noć sam posebno prikazao za naše političare i sve one odgovorne za Hrvatsku da se obrate Bogu i da donose zakone u skladu s Božjim zakonima.
Konačno se iz mrklog mraka počela svijetla točka povećavati. Pitali smo se međusobno Fran, Krešo i ja da li je ono Udbina? Što je ono tamo u daljini gdje svijetli? – Mora da je Udbina.
Obitelj Ljiljana i Nikica Končar iz Zagreba koji su nas primili u svoju kuću na konak.
22.07.2012.
Nedjelja je iza ponoći i mi smo konačno ušli u Udbinu. Neznamo gdje ćemo a na brdu se nalazi crkva ” Svetište Hrvatskih mučenika” ali mi smo se osjećali toliko izmoreni i iscrpljeni kao pravi mučenici a što je Fran rekao: “Kada smo išli prema Udbini osjećali smo se kao Hrvatski mučenici” a upravo tako smo se i osjećali. Konačno je kiša prestala padati ali Udbina je u Lici a Lika je posebno hladna i ljeti tako da smo se smrzavali onako mokri. Krešo i Fran su se na terasi jednoga kafića presvukli a ja sam ostao mokar kao i moje stvari u ruksaku. Iz jednog dvorišta je izletio jedan pas tornjak koji mi nije dao da se pomaknem, režio je i lajao na mene ali sam mu pružio dlan da pomiriši i tako je po mirisu osjetio da mu nisam neprijatelj pa se okrenuo i otišao u dvorište iz kojeg je izjurio. Nas trojica nismo imali snage ići gore na brdo kod crkve, nismo htjeli župnika buditi jer mu se nismo niti najavili pa nismo znali kako će župnik reagirati. Otišli smo malo van Udbine i podigli stacionirali smo se na jednoj čistini na rubu jedne šume, šator nismo ni sastavljali samo smo se uvukli u mokri šator i potpuno mokar sam zaspao. Nakon par sati smo se probudili i otišli gore do crkve. Ispred crkve smo sreli bogoslova Branimira Matešića kojega sam pitao gdje je WC i rekao sam mu da smo hodočasnici koji hodočastimo od Zagreba prema Međugorju. U 10.00 h smo sudjelovali na Svetoj Misi i ostali smo iznenađeni kada nas je župnik Fra Nediljko Knezović spomenuo pod Sv.Misom i kada nas je preporučio vjernicima u molitve. Poslije Svete Mise smo se susreli s Fra Nediljkom Knezovićem koji nam je dao svoj blagoslov i koji nas je pozvao na doručak. S obzirom da je Fra Nediljko žurio u susjednu gdje je trebao održati Svetu Misu rekao je bogoslovu Branimiru da nas lijepo ugosti i da nam servira na stol hranu i piće. Poslijepodne kada je došao Fra Nediljko ponovo s njim i bogoslovom Branimirom smo se pozdravili pa smo krenuli prema Gračacu. Kada smo izašli iz Udbine nakratko smo stali i odmorili na jednoj livadi a onda smo krenuli cestom ali nas je ponovo iznenadio pljusak. Brzo smo se sklonili pod most a ispod mosta je sve bilo suho. Malo smo pod mostom odmarali pa smo krenuli dalje ali kako se spuštao mrak počelo je jako nevrijeme. Bura koja je nosila sve pred sobom pomješana s pljuskom. Nismo imali izbora nego smo se uvukli u nesastavljeni šator kao vreću i u njega potrpali sve ruksake, stvari i legli smo ali nam je vjetar ulazio i nikako da zatvorimo. Bojali smo se da nas vjetar neodnese zajedno s tim šatorom ili da nas nepoklopi drvo ispod kojeg smo bili. Krešo je na mobitelu slušao radio gdje su javili da je cesta radi velike bure i nevremena zatvorena za promet. Bio sam potpuno siguran da smo nas trojica jedini živi ljudi u krugu od 50 Km. Kako će sve ovo proći? Znao sam samo da ćemo se izvući jer nas Gospa prati i Gospodin Isus je s nama.
Svetište Hrvatskih mučenika
23.07.2012.
Veliko olujno nevrjeme nas prati a kiša lije kao iz kabla. Već je prošla ponoć a Krešo i Fran se bore s ulaznim vratima šatora jer su njih dvojica pridržavali rukama da nam vjetar neuđe unutra jer ako uđe vjetar odnijet će i šator i nas zajedno. Rano ujutro vjetar nije prestajao a nismo mogli ostati na mjestu jer nismo imali hrane ni vode pa sam rekao dečkima da krenemo i da se probijemo kroz buru i da dođemo do Gračaca jer ako ostanemo ostat ćemo i gladni i žedni a u blizini nemamo uopće ljudi a ni trgovine da si kupimo hranu i vodu. Krenili smo prema Gračacu i probijali smo se kroz jak vjetar i što smo se više približavali Gračacu vjetar je bio slabiji. Išli smo uz cestu i usput smo naišli na jedan restoran “Mesić” gdje smo stali i polili kavu i malo odmorili pa smo nsstavili dalje prema Gračacu.
U Gračac smo došli oko podne i otišli smo na ručak u restoran “Kralj Zvonimir” gdje smo ručali. Vrijeme se smirilo i razvedrilo ali još je uvijek pirio hladan vjetar. Nakon ručka na jednoj pokošenoj livadi u blizini restorana smo odmorili, legli smo u vreće za spavanje i malo pod vedrim nebom zaspali. Osjetio se hladan lički zrak pa sam Krešimiru i Franu predložio da nastavimo put prema Kninu jer tamo je već mediteranska klima pa je puno lakše i toplije. Tako smo krenuli prema Kninu i kada je pao mrak osjetili smo u brdima topli ljetni zrak pa smo zaključili da je to mediteranska klima i da se zapravo nalazimo u Dalmaciji. Odlučili smo podignuti šator pa smo malo skrenuli s ceste u brdo i pronašli čisto mjesto za kampiranje. Prvo smo posvjetlili mjesto i pregledali da li ima poskoka i zmija onda smo na travu stavili šatorsko krilo i na šatorskom krilu smo postavili i podigli šator. Kada smo podigli šator uvukli smo se u njega i u vreće za spavanje pa smo lijepo zaspali na čistome zraku.
