Rubrika: Hrvatski aforisti
Feliks Barušić, Aforizmi
Feliks Barušić (Kloštar Ivanić, 1864.—Slavonski Brod, 1917.), hrvatski aforist, pripovjedač i pedagog. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Budimpešti, Beču i Zagrebu. Učiteljevao u Zlataru, bio je nastavnik u Sisku, Zagrebu i Osijeku te ravnatelj Učiteljske škole u Osijeku. Pisao humorističke pripovijesti i crtice vezane uz malograđanski život. Objavio niz knjiga: Iz prirode (1899.), Za dokolicu (1905.), Sretne naravi (1907.), Aforizmi (1911. i 1917.) te Pabirci (1912. i 1914.). Njegovi Aforizmi (1911.) prva su zbirka aforizama u hrvatskoj književnosti naslovljena tom starogrčkom riječju.
Pravac je samo u geometriji uvijek najkraći put.
Darovi su uvijek skuplji negoli kupljena roba.
Najbolje se spava u proljeću, kad se sva priroda budi.
Sloga je ujedinjenje ljudi proti drugima.
Smrt ne stoluje među mrtvima, nego među živima.
Na površinu ne isplivaju samo laki, nego i teški.
Najskuplje je ono, što se uopće ne prodaje.
Da se netko riješi svojih slabih strana, potrebna je velika snaga.
Za pasjih dana stradavaju — ljudi.
Što se previše krije, jače se opaža.
Netko zna držati cijeli govor, a ne zna držati — riječ.
Nada je kadra čovjeka ne samo održati, nego i uništiti.
Mnogo puta leži obzirnost prema drugom u tome, što se čovjek na drugoga uopće ne obazire.
I neuspjesi imadu svoje uspjehe.
Na noge se podiže čovjek glavom.
Ako se “tamne točke” osvijetle, postaju još — tamnije.
Čovjek je gospodar prirode samo dotle, dokle mu ona dopusti.
Praktičnije je biti normalno lud, negoli abnormalno pametan.
Jednaki postajemo onda, kad nas više — nema.
Pogriješiti može samo onaj, koji — zna.
Tko dobro preda se gleda, taj vidi na sve strane.
Više sebe možeš imati i niže od sebe.
Samo slabiji viču na pravo jačega.
Pravo bez snage naliči u praksi sjekiri bez držala ili puški bez naboja.
Kad sudimo nekome, koga ljubimo, nemilosrdni smo — prema sebi samima.
Tko se boji pada, ne penje se.
Ironija je kad ljudi nekomu na grob navale silan kamen, pa na nj uklešu želju: “Laka mu zemlja!”
Tko na pogrde odgovara lijepim riječima, taj pri tom misli još nešto osim onoga što je odgovorio.
Netko cijeli svoj vijek traži svrhu svome životu, a ne vidi — sebe sama.
Dokle god ima razlika među ljudima, ne može se govoriti o jednakosti.
Zabave u dobrotvorne svrhe dokazuju, da ljudi nikad ne prestaju misliti i na — sebe same.
Uspjesi se prečesto postizavaju samo tako, što se loša roba zna dobro prodati.
Onaj koji izrabljuje ljude kad ih treba, žrtvuje ih čim ih više ne treba.
U sadašnjosti važi više prošlost, negoli budućnost.
Tuđa komedija znade čovjeka sjetiti na vlastitu tragediju.
Koga ljudi razapnu, toga više ne uskrisuju — najčešće radi toga, jer se stide priznati, da su pogriješili.
Nejednakim se oružjem bore samo nejednaki protivnici.
Ukočenost je loš surogat za dostojanstvenost.
Ako mudrac ludo živi, a luda mudro, onda je na profitu — luda.
Žene su dobre samo onima, koji su im mili; muškarci mogu biti dobri i prema onima, koje mrze.
Život je lončar, koji modelira ljude po narudžbi društva.
Ustrajnost nije često puta ništa drugo, nego nasrtanje na tuđu strpljivost.
Samo maloljetnik smije biti nečiji; svaki drugi treba da je svoj.
Za jedne je ljude šteta što su umrli, a za druge što su živjeli.
Onaj koji malo treba, sretniji je od onoga koji mnogo ima.
Muškarac troši svoju nadarenost gotovo uvijek u to, da se uzdigne; žena s njom često samo — padne.
Oni ljudi, koji pamte pohvale, sretniji su od onih, koji pamte uvrede.
Neizabrani je kandidat nalik nahvaljenoj, a — neprodanoj robi.
Kad netko računa s bedastoćom ljudi, onda je ili mnogo pametniji ili mnogo bedastiji od tih ljudi.
Gore se treba penjati, dolje se samo skliže.
“Svuda je lijepo, ali je kod kuće najljepše” — onome koji ima kuću.
Kad prestaju iluzije, nastaju aluzije.
Obožavamo onoga, koga ne poznajemo.
Za vođu ovcama dobar je i magarac.
Onaj, koji pokriva tuđu sramotu, ne samo da je često nije pokrio, nego ju je navukao i na sebe.
Gola se istina podnosi samo u četiri oka, jer i ona — kao svaka pristojna dama — ne trpi svjedoka.
I oni koji govore što hoće, čine ono što — moraju.
Ne treba tražiti lijeka od mačjega kašlja.
Kad te kude, ispituj se, no kad te hvale, budi na oprezu.
Gledaj preda se, ali vidi i lijevo i desno!
Tko hoće postati velikim, ne smije ići tuđim tragom.
Da govoriš istinu, treba odlučnosti, za laganje bezobraznosti.
Više vjeruj smijehu, negoli smiješku!
Najjeftinija je učiteljica ona, koju ne treba platiti ni država, ni općina, a to je — povijest.
Slabi se prilagođuju svakome, a jaki samo — jačemu.
O blaženom dobu djetinjstva moglo se govoriti onda, kad su djeca još smjela uživati svoje djetinjstvo.
Nije slobodan onaj, koji ima djece, nego onaj, koji ih nema; pa ipak ovaj često ne zna, šta bi počeo sa svojom slobodom.
I minimum uspjeha proizvodi maksimum zadovoljstva, ako je uspjeh bio nesiguran.
Mnoge “krilate riječi” mogu daleko odletjeti samo zato, jer pod svojim krilima — ne nose ništa.
Sigurniji smo za iskrenost u neprijateljstvu, negoli u prijateljstvu.
Onaj, koji je pun sama sebe, je — prazan.
Boljom se budućnošću tješe oni, kojima je sadašnjost traljava.
Ima ljudi, koji bi za novac rado prodali vrijeme onima, koji imadu novaca, a nemaju vremena.
Onaj, kojemu je miliji tuđin nego svoj, dokazuje da je tuđ među svojima.
Nije svaka glava za svaki šešir.
Vrlo je često, da su mali neuspjesi uzrokom velikih uspjeha.
Tko se ruga priprostoj prošlosti uglednog čovjeka, taj ga tim još više uzvisuje.
Kako se sada knjige sjajno opremaju, doći će do toga, da će književnošću zavladati — knjigoveža.
Ljudi omalovažavaju “nijeme i glupe” životinje, a ipak ti isti ljudi pišu basne, iz kojih uče moral od — životinja.
Razočarati se može samo onaj, koji se je dao očarati.
Zasluge ljudi se često puta nagrađuju samo — sjajnim sprovodom.
Za ono, što će se igrati na pozornici, uvijek je odlučno ono, što se zbiva “iza kulisa”.
Samo se pojedini ljudi mogu vratiti k prirodi, ljudstvo ne.
Kad ne bi bilo ludâ, ne bi mnogi mudrijaš imao od čega živjeti.
Čitavim se čovjekom može smatrati i onaj, koji zna živjeti bez onoga što mu fali, a ostaviti ono što mu je suvišno.
Mnogo su puta teške misli samo posljedica lakih.
Lakše je naći stolac za čovjeka, negoli čovjeka za stolac.
Do razmišljanja dovodi samo oskudica.
Mi smo samo sadašnjost vječnosti.
Žena nije zadovoljna, ako je samo lijepa; ona hoće biti ljepša od drugih.
Ženi čovjek ne treba biti dobar, nego samo ljubazan.
Žena voli biti i bez odjeće, negoli loše odjevena.
Dok se muškarcima sviđa lijepa kosa, ženama se sviđa lijepa — frizura.
Žene se obično ne uvrijede, ako im se i uvredljivo — polaska.
Sve što se izgubi, može se naći, samo ne izgubljena žena.
Žene koje se sviđaju muškarcima ne sviđaju se ženama.
Zaljubljenici, koji su, kako se zna, “slijepi”, “progledaju” kad stupe u brak.
(Iz knjige Aforizmi, vastita naklada, Osijek, 1911.)
