Epidemija i karantena: crno-bijelo u boji

52

Nedavno sam pogledao, po prvi puta, film Bernadettina pjesma. Crno-bijeli film je snimljen 1943. godine, a odnosi se na istinite događaje vezane uz svetu Bernardicu kojoj se kao djevojčici ukazala gospođa koja se predstavila, na kraju, kao Bezgrješno začeće. Ova ukazanja su rezultirala katoličkim svetištem u kojeg hodočaste milijuni ljudi svake godine koji u Špilji pronalaze utjehu, vjeru, ljubav, i, posljedično: zdravlje. Ovaj crno-bijeli film ima mnogo toga reći današnjem čovjeku koji svoje filmove stvara i gleda u boji. Dapače, pogotovo danas kada se filmski sadržaji ustrajno i nekontrolirano prenose sa filmskog platna u stvarni život, u stvarnost. Pogotovo danas kada je ta stvarnost opterećena pandemijom virusa koji je zaustavio i zatvorio čitav svijet, pa u mnogome i samu Crkvu. Epidemija koja nas je sve zatvorila u karantenu.

Film je zbog svoje genijalnosti, ali vjerojatno i zbog malo drugačije kulturne klime i društvenog mentaliteta – nego je to danas slučaj, osvojio sve što se moglo osvojiti (četiri Oskara, Zlatne globuse…) i postao jedan od značajnijih filmova duhovne tematike uopće (sad, nakon što sam ga pogledao, i sam sam se uvjerio u opravdanost ovih epiteta). Iako se odnosi na istinite i autentične događaje vezane uz Lurdska ukazanja, fim je adaptacija istoimenog romana Franza Werfela iz 1941. koji je godinu dana bila na listi The New York Best Seller od čega je trinaest tjedana držao broj 1.

Gledajući crno-bijeli film o tematici koja mi je tako bliska i draga (naime, Lurd je debelim slovima utkan u moju osobnost, slova koja možete pročitati ovdje), a nadasve poznata i predvidljiva, moram priznati da sam se u prvom dijelu filma poprilično dosađivao. Kao konzument sadržaja filmskog platna, naviknuo sam se na dramatične zaplete, stereotipske prikaze određenih situacija i karakterizacija likova, radnju koja gledatelja drži budnim i prisutnim kako bi ga mogla iznenaditi nekim događajem/postupkom kojega može anticipirati ali koji ga i dalje ostavlja iznenađenim, ovaj crno-bijeli film bio mi je, kao i mome oku naviknutome na blještave boje i animacije, dosadan sve dok trenutka kada je zakoračio u sadašnjost i prosuo svoje tonove na šarenu paletu boja koje okružuju našu svakodnevnicu. „Karantenom ćemo zaustaviti epidemiju.“ Ovako je u meni odjeknula odluka građanskih vlasti (gradonačelnika, načelnika policije i carskog tužitelja) da ograde i tako ljudima pripriječe pristup upravo otkrivenom izvoru vode kojega je na zahtjev Gospođe koja joj se ukazivala, iskopala Bernardica. Karantena i epidemija. Postoje li koji drugi pojmovi koji bolje opisuju sadašnjost? Suvremenost vremena u kojem se nalazimo? I od tog trenutka sam film gledao drugim očima. Više nije bio samo film. Bio je sadašnja realnost svijeta i Crkve.

Ukoliko vam nisu poznati detalji oko svete Bernardice, svakako ih proguglajte i pročitajte sve što nađete o njoj i o lurdskim ukazanjima. Još bolje, otiđite u Lurd kada ova krizna situacija prođe. A ako želite doživjeti Lurd na nadnaravan način, onda mi se svakako javite. Film je ipak, kako sam ranije spomenuo, umjetnički (i teološki sasvim zanimljiv i intrigantan suvremenom kairosu) izvrsno djelo koje se djelomično odmiče o faktografije, i tu se, uvjeren sam, nalazi klica njegove genijalnosti i suvremene relevantnosti i značaja. Neki su likovi idealizirani, neke su činjenice prešućene ili drugačije interpretirane i predstavljene, no to uopće nije bitno za ono što ovim tekstom želim ostvariti. Film je iznimno umjetničko djelo koje svakako treba pogledati.

Karantenom ćemo zaustaviti epidemiju – ovaj prijedlog izgovara carski tužitelj koji u razgovoru s gradonačlenikom i načelnikom policije smišljaju plan kako spriječiti ljude (običnog malog ali uglavnom bolesnog čovjeka) da dolaze i okupljaju se na novom izvoru. Karantena se odnosi na pronalazak jednog starog zakona koji nalaže da se svaki novi izvor vode mora detaljno analizirati te da se za vrijeme tog postupka uskraćuje ljudima korištenje tog izvora dok se ne utvrdi da je voda ispravna (zdravstveno i higijenski) za korištenje. Cilj je bio da se taj postupak maksimalno oduži kako bi ljudi zaboravili što se u Špilji dogodilo te kako bi mogli biti zabavljeni nekim drugim, bezopasnim sadržajem. Razlog zašto se ovaj sadržaj, koji je povezan uz Bernardicu i Špilju, treba zaboraviti je taj što on predstavlja pogansko praznovjerje – riječi su to lurdskog župnika koji je bio izrazito skeptičan prema Bernardici i njenim navodnim viđenjima koja su ubrzo u narodu bila poistovjećena s Blaženom Djevicom Marijom. Uz ograđivanje izvora – što bi spriječilo okupljanje naroda i Bernardičina viđenja, potrebno je bilo i Bernardicu (samo)izolirati kako ne bi mogla ljudima prenijeti sadržaj svojih vizija. Tako i izvor i Bernardica završe u samoizolaciji. Izvor ograđen drvenim zidom, Bernardica u samostanskom sirotištu gdje joj jedna časna, koja će joj kasnije biti nadređena kada uđe u samostan, izjavljuje svoju nevjeru naspram njenih navodnih ukazanja i vizija.

Ne mogu a ne primjetiti usklađeno djelovanje crkvenih i svjetovnih vlasti kako bi se spriječilo daljnje širenje ove epidemije poganskog praznovjerja. Obje strane vlasti, i svaka iz vlastite inherentne motivacije, rade sve što mogu da spriječe daljnja ukazanja i okupljanje ljudi na izvoru, iako su se već dogodila i neka čudesna ozdravljenja. Nije li ovo moguća slika današnje suradnje (mnogi u toj suradnji vide i podloženost crkvenih vlasti Nacionalnom stožeru civilne zaštite) crkvenih i svjetovnih vlasti u suzbijanju pandemija Covid-19? Samoizolacija svetih sakramenata u zatvorene i prazne crkve čime se narodu Božjem uskraćuje hrana i izvor Života, a sve utemeljeno u zabranama civilnih vlasti koje se odnose na javna okupljanja? Zar ova usklađenost crkvenih i svjetovnih vlasti i nije nešto novo? Nije, iako postoji jedna značajna razlika. U filmu je motivacija crkvenih vlasti prikazana kao određeni oprez naspram navodno nadnaravnog događaja, oprezom koji usmjerava crkvenu reakciju na ukazanja u vidu ignoriranja i pridavanja nulte stope značaja i važnosti ovim izvanrednim događajima. Župnik nije impresioniran, a kada se i sam uvjeri u autentičnost ukazanja te kada ode tražiti od biskupa pokretanje službenog postupka utvrđivanja istinitosti i autentičnosti ukazanja, nailazi na podjednaku reakciju ignorancije biskupa na njegovo osobno uvjerenje. Utoliko je u ovom slučaju crkvena vlast sasvim neovisna od civilne vlasti te ovu epidemiju nastoji suzbiti iz vlastite motivacije: opreza. Danas je, pak, Crkva, na neki način, prisiljena postupati u skladu s uputama i zabranama Nacionalnog stožera civilne zaštite, iako je i u današnjem slučaju sasvim neovisna i slobodna postupati i drugačije (kao što drugdje i čini). Civilne vlasti su, u filmu, motivirane strahom za vlastiti ugled (što će civilizirani, ugledni i urbani građani reći) i interese lokalne zajednice (cržava im sada sigurno neće dopustiti izgradnju željezničkog terminala, jer Lurd postaje „gradić slučaj“), dok danas uglavnom reagiraju iz uvjerenja u potencijalnu ali i donekle ostvarenu globalnu ugrozu ljudskih života. Zanimljivo je vidjeti da se ovdje događa, u konačnici, značajan preokret: Crkva postaje uvjerena u autentičnost i istinitost ukazanja te potiče i motivira vjernike da hodočaste u Lurd, a civilne vlasti dobivaju ono što su htjeli (željeznički terminal) te se događa svojevrsni gospodarski (uslužne djelatnosti i hoteljerstvo) rast gradića što posljedično povećava ugled gradskih vlasti u „učenom i urbanom svijetu“. No, nametnuta (samo)izolacija Izvora i Bernardice nije dugo trajala, nego je, usprkos i crkvenim i civilnim vlastima, naprasno prekinuta, ni više ni manje nego izravnim interventom Cara osobno. Također treba naglasiti da je ova nametnuta samoizolacija bila dobrano kršena od strane naroda koji je i usprkos izričitoj zabrani svjetovnih i ignoriranju crkvenih vlasti, i dalje hodočastio u Špilju i na Izvor.

Ova iskoračenost starog crno-bijelog filma u sadašnjost, potaknula me je na dublje promišljanje ove situacije u kojoj smo se zatekli, i to više u Crkvi nego u svijetu, jer, ovaj film ipak se bavi sferom svetoga, nadnaravnoga, duhovnoga. Stoga ću u nastavku teksta ponuditi svoje viđenje ove situacije u kojoj se nalazimo i koja potiče mnoge da jasno i glasno artikuliraju svoje stavove i mišljenja, a sve u kontekstu ovoga crno-bijelog filma i referiranja na njegov sadržaj.

Nekoliko je diskutabilnih momenata koje jednostavno moram naznačiti, a koji možda nisu podržani našom suvremenom intuicijom kada je u pitanju Crkva. Prva stvar koja mi se čini važnom je naglasiti da Crkva (je li previše reći nikada?) ne traži spektakl. Kao da ju ne zanimaju toliko i toliko izravno nadnaravne i duhvne stvari koje se sporadično ali uporno događaju u našim životima, bilo na osobnom, bilo na eklezijalnom ili društvenom planu. Kao da je Crkva zadovoljna sa „hladnim pogonom“: uvriježenim pastoralom koji se vrti svake godine i ustaljelom liturgijom koja prati puls izmjene godišnjih doba u trogodišnjem cikličkom ritmu. Sakramenti, pobožnosti, kateheza. Dosta. Dovoljno. Dostatno. Zanimljivo je primjetiti da Crkva i danas svečano proglašava svece i svetice, svetišta i čudesne Božje zahvate u povijest, ali ih nikada nikome ne nameće, ne zahtjeva njihovo štovanje ili ne prisiljava na hodočašćenje. Jeste li bili u Međugorju? Jeste bili u Taboru, na karizmatskoj duhovnoj obnovi? Nekada se čini da sve to izmiče izvan radara „službene Crkve“ koja ne pokazuje previše zanimanja za te i druge izvanredne stvari i spektakularne pojave. Nedjeljna sv. Misa (barem dvaput godišnje), ako je moguće redovita ispovijed (prije nego dođeš na ove dvije Mise u godini), vjenčajte se u Crkvi (ako ništa, imat ćete lijepe slike i uspomene), krstite i krizmajte djecu koja moraju pohađati vjeronauk i tu i tamo župnu katehezu…, a za sve ostalo, tu je… Mastercard? Neka duhovna valuta koju možete pronaći na duhovnom tržištu koje je, podjednako kao i ono materijalno, uređeno jasnim zakonima ponude i potražnje? Kao da se Crkva strogo drži svoga core businessa (sakramenti, osnovna i siromašna kateheza, tradicionalne pobožnosti), a ove duhovne vratolomije pripušta slobodi i kreativnosti svojih svećenika, duhovnika, redovnika i poduzetnih laika. Dapače, bdije nad njima ignorirajući ih do te mjere da reagira samo kada je na neki način sama ugrožena (kada se stvari otmu kontroli i kada treba gasiti rasplamtjele požare) ili kada ih zbog sigurnosti duša koje su joj povjerene i svojeg „redovitog poslovanja“ mora staviti pod kontrolu (bilo da ih majčinski i odgojno ošine po glavi, bilo da ih majčinski prihvati u svoje krilo ističući njihovu istinitost, autentičnost i bogoduhost). „Duha ne trnite“ (1. Sol 5, 19-22).

Koliko sam se puta, tijekom svojih formativnih teoloških godina, zatekao u otvorenom prijeziru prema službenoj Crkvi u Hrvata zbog njenog redovitog poslovanja i sigurnosti u koju se uljulala (sigurnosti koju zahvaljuje Ugovorima i slizanošću s politikom, zna se kojom opcijom), do te mjere da je ustajali zrak u njoj počeo, i nama koji smo unutra (a često smo okupirali prve klupe), čudno zaudarati. E, sad, ne znam jesam li se inertno naviknuo na taj čudni miris unutarcrkvenog zraka (možda bi trebalo opet razmisliti o intenzivnijem korištenju tamjana u liturgiji) ili sam jednostavno ostario što bi za posljedicu imalo nekakvo smirenje mladenačkog nemira koji te tjera da promjeniš svijet u kojem živiš, a na kraju prije izgubiš samoga sebe nego promjeniš i jednu svjetsku jotu, pa me više toliko ne trigira ova spoznaja i ignorancija od strane Crkve ovih izvanrednih stvari i duhovnih spektakularnih pojava. U svakom slučaju i ovaj crno-bijeli flim mi je mnogo pomogao da se kvalitetnije snađem i da bliže sagledam ovu trenutnu situaciju i općenito otajstvo Crkve u njenoj punini, koliko je to, jednom grešniku poput mene, moguće. „Dosta ti je moja milost“ (2. Kor 12, 9).

Druga stvar se tiče vjere i nevjere svećenika, biskupa i Crkve. Ovdje me je ovaj crno-bijeli film potpuno pokosio svojim genijalnim prikazom i teološkom dubinom ovog teškog i uvijek urgentnog problema i pitanja. Tri su lika koja su iznimno zanimljiva: lurdski župnik, biskup Tarba i časna sestra koja se brinula o sv. Bernardici kada je ova postala redovnička novakinja. Sva tri lika, poučeni Majkom Crkvom, Bernardici i navodnim ukazanjima Blažene Djevice Marije, pristupaju s nevjerojatnom dozom opreza, nepovjerenja i nevjere. I svi traže dokaze autentičnosti i istinitosti cijele priče. Opet, naša nam suvremena religiozno-duhovna, pa ako hoćete i teološka intuicija priječi prihvaćanje ove dinamike i dijalektike nevjere i vjere koja dolazi sama sebi posredstvom dokaza. Materijalnog dokaza. Čemu nam služi vjera kada i ako za sve tražimo dokaz. Pa vjerovati znači prihvatiti nešto bez dokaza. Povjerovati nekome znači prihvatiti nekoga/nešto bez dokazivanja tog nekoga/nešto. Ako dokažemo nešto, onda se tu ne radi o vjeri, nego o znanju, a svi znamo da znanje nije jednako vjeri. Vjera je nešto više. No, Majka Crkva kaže drugačije od ove naše intuicije. Oprez, pa onda dokaz. A kada se zadovolje ova dva uvjeta, onda vjeruj.

Jesmo li zaboravili, ili smo jednostavno pristali na neopravdanu stigmatizacju apostola Tome, koji je zbog svojeg inzistiranja na materijalnom dokazu uskrsnuća, stekao nadimak Nevjerni? Čemu nas ovaj tekst novozavjetnog izvještaja uči? Da stigmatiziramo one ljude koji ne mogu vjerovati bez dokaza? Jer oni u stvari ne vjeruju, za razliku od nas koji vjerujemo i usprkos nedostatku dokaza ili upravo zahvaljujući tom nedostatku? Mogu li biti uistinu katolik ako mi vjera (njen sadržaj i smisao) nije materijalno dokaziva? Mogu li biti autentičan katolik ako se nisam susreo s Uskrslim? Ako nisam stavio svoju ruku u njegov bok? Ako nisam dobio materijalne dokaze koje zahtjevam? Ili mogu biti autentičan katolik i onda kada odustanem od takvog zahtjeva? Ne zahtjeva li taj zahtjev ipak previše? Ovaj crno-bijeli film, kao i tradicija i nauk Crkve, kažu da ne mogu i da ne zahtjeva previše. Materijalan dokaz je nužna pretpostavka i uvjet (ako sada hoćete) nematerijalne vjere (ili vjere u nematerijalno, duhovno, duševno).

U filmu se srećemo s ova tri nevjernika u Gospina ukazanja Bernardici. Dapače, njih nisu mogli uvjeriti ni materijalni dokazi (čudesa koja se se redovito događala na Izvoru). Zašto? Pa zato jer Crkva koja ih je naučila i odgojila nije od jučer. Crkva ima dugogodišnje iskustvo raznih nadnaravnih događaja, stvari i izvanrednih pojava od kojih su mnogi (čak bih mogao reći i velika većina) bili djela Neprijatelja. Kada ste uvjereni (dokazano uvjereni) u postojanje svega vidljivoga i nevidljivoga (materijalnog i duhovnog svijeta) i kada vjerujete/znadete da onaj nevidljivi (duhovni) dio stvorenja može biti kauzalno učinkovit u ovom vidljivom (materijalnom) dijelu, onda ste izrazito oprezni i pažljivi na motivaciju, moralnost i krajnji učinak onoga što se izvanredno događa i pojavljuje, pa se odmjereno ignoriranje ovoga izvanrednoga nameće kao primjerena reakcija. (Dj 5,38-39) Ovih troje, svako iz svoje motivacije, nisu uvjereni u autentičnost i istinitost ukazanja. Župnik i biskup zato jer je to modus operandi Crkve i crkvene hijerarhije u takvim situacijama, a ova časna iz vlastite rane: „Zašto mene nije izabrao? Pa ja po cjele dane molim mučim se, patim… Zašto mene nije izabrao, nego je izabrao tebe koja ne znaš što je patnja.“ Župnik povjeruje kada se gospođa (aquero) samoidentificira (Que soy era Immaculada Conceptiou), biskup povjeruje kada se razriješi, bez njegovog utjecaja, samoizolacija Izvora, a časna povjeruje kada joj Bernardica pokaže svoju nogu i razlog zbog kojeg je šepala. Vjeruju zbog dokaza, i to upravo onog dokaza kakvog su sami prethodno zahtjevali.

I na kraju, možda ono, suvremeno najvažnije, pitanje koje se može razbistiriti ako pogledate ovaj flim: jesu li papa Franjo i biskupi Crkve izdali Krista pristavši na rigirizne mjere zabrana javnih okupljanja u formi liturgijskog slavljenja svetih sakramenata? Može li nam ovaj crno-bijeli flim unijeti nove boje u ovu našu otužnu situaciju, ili može samo dodatno povećati naznačeni kontrast svojih tonova?

Vidimo da postoji raznovrsnost u ophođenju s ovom pandemijom, i to kako kod civilnih vlasti, tako i kod onih crkvenih. Švedski model vs hrvatski model. Model poljske Crkve vs model hrvatske Crkve. Koji je model ispravan? Nemam pojma, iako imam vlastito mišljenje o sva četiri sučeljena modela. No, bitno je naglasiti da će vrijeme, čak i samo od sebe, ponuditi odgovor na ovo pitanje. Ujedno, ova vremenska odgoda odgovora nas ne priječi da naglas razmišljamo i tako spoznamo sami sebe i kao takvi se prikažemo drugima. Ne pada snijeg da prekrije brijeg… Zato mislim da je dobro da, svatko tko ima taj poticaj ili potrebu, slobodno i iskreno kaže što misli, što vjeruje i što zna. Mene ovdje ipak više zanimaju oni koji imaju poticaj i potrebu da govore o Crkvi. A oni uglavnom, neki mirnije, drugi oštrije, odgovaraju na pitanje: jesmo li mi u Hrvatskoj, odnosno, naši biskupi i papa Franjo, izdali Krista?

Kada pogledate film (ako niste) onda svakako obratite pažnju na ponašanje biskupa kada mu lurdski župnik dođe s prijedlogom da oformi biskupijsku komisiju koja bi trebala utvrditi autentičnost i istinitost ukazanja u koje je i sam župnik sada uvjeren. Probajte se (samo)analizirati u tom trenutku: kako se osjećate dok promatrate biskupovu nonšalantnost (možda i bahatost) kada pred Blaženu Djevicu Mariju postavlja zadatak da mimo biskupove intervencije (na neki način) natjera (ni više ni manje nego samoga) Cara da ukine samoizolaciju Izvora koju su nametnule lokalne civilne vlasti. Ja sam, temeljem svojeg osjećaja i intuicije, zaključio da taj tip uopće nema vjere. Pa tko je on da iskušava Blaženu Djevicu Mariju, da traži od nje dokaz? Što si on to dopušta. No, kada prođe ovaj prvi nalet pravedničkog gnjeva, čemu u svakom slučaju pomaže i happy end ove priče, i kada sagledam situaciju izvan ove zatečene intuicije, stvari izgledaju sasvim drugačije. Tako da sam ovaj analitički proces primjenio i na ovu našu situaciju u kojoj se nalazimo naspram odluke naših biskupa kojom su nam uskratili izvor Života i hranu bez koje ne možemo živjeti. Jesu li naši biskupi izdali Krista? Ne znam. Vrijeme će pokazati (ili je već pokazalo, uzevši u obzir poljski model?), no ovdje treba naglasiti nekoliko jako bitnih stvari kada kritički analiziramo odluke naših biskupa. Prva stvar je ta da mi koji analiziramo (bili potpuni i mali laici, profesionalni teolozi, svećenici ili redovnici, dekani…) njihove odluke, nismo biskupi. Mi nismo odgovorni. Ova nam spoznaja omogućuje lakoću u iznošenju stava i oštrinu kritike. Mi nismo odgovorni. Nama je u ovoj situaciji lakše. With great  power comes great responsibility. Druga stvar je smisao, uloga i zadaća biskupa. Iako je dinamika unutarcrkvenog života cirkularna i uzajamno uvjetovana, sasvim je opravdana konstatacija da bez biskupa, u krajnje doslovnom smislu, nema Crkve. Treća stvar je unutarcrkvena dinamika, kompetencije i poslanje. Mi smo stado, biskupi su pastiri. Ovaj odnos pastira naspram stada ne znači da mi smijemo samo blejati, no meni se zanimljivim čini paradoks u kojem se malo tradicionalniji katolici, za koje je velika sablazan Drugi vatikanski koncil koji je, neđu ostalim (prema tim istim katolicima) značajno promjenio nauk i dinamiku izvanjskog crkvenog autoriteta i osobne instance božanskoga u čovjeku (naglasivši primat savjesti), sada pozivaju upravo na ovaj primat svoje pravilno formirane katoličke savjesti naspram izdaji Krista od strane tog izvanjskog (biskupskog) autoriteta. Biskupi, kada donesu odluku o slavljenju sv. Mise sine populo, imaju na to potpuno pravo i vjerojatno svoje opravdavajuće razloge. Mi, njihovo stado, možemo blejati, možemo gladovati i biti tužni zbog uskraćenog susreta s Kristom, ali nemamo kompetencije niti poslanje činiti ništa više. I mi laici, kao i svećenici, trebamo biti poslušni svojim pastirima. Na njih pada teret odgovornosti. Oni će polagati račun zbog svojih odluka. Stoga, najviše što možemo mi činiti, jest moliti za njih.