Prethodni tekst sam završio usmjeravanjem naše pažnje na pitanje vjere. Ovo pitanje je sasvim izbjegnuto u Hrvojevoj knjizi (što je donekle i razumljivo jer se autor usmjerio na područje morala), a smatram ga važnim preduvjetom odgovoru na Dubia. U ovom tekstu ću se još kritički osvrnuti na primjere koje Hrvoje donosi kako bi dodatno učvrstio svoju argumentaciju, a u naknadnom i posljednjem tekstu ću ponuditi vlastitu hermeneutiku iščitavanja enciklike i argumente i obrazloženje negativnog odgovora na Dubia.
Možda bi jedna popularna slika mogla jasnije predočiti što želim reći kada u prethodnom tekstu spominjem nužnost usklađivanja savjesti pojedinca s objektivnom moralnom normom koju Crkva proglašava i definira. Kaže se da je veliki uzlet mode i osobnih seksualnih sloboda (koje se uglavnom smatraju posljedicom seksualne revolucije i nadasve nakon 1968. godine) doveo do toga da su pobožne katolkinje na svaki slijedeći korak naprijed modnog izričaja, reagirale pobožno. Tako, kada su se uvele kratke suknje, pobožne katolkinje su odbacile te suknje kao neodstatno čedne i inzistirale su na dugim suknjama. No, onda su nakon nekoliko godina emancipirane žene počele nositi mini-suknje, a pobožne katolkinje su te mini-suknje okarakterizirale kao nedostatno čedne i inzistirale su na kratkim suknjama. A onda su se emancipirane žene počele kupati u dvodjelnim kostimima na što su katolikinje reagirale inzistiranjem na čednim, jednodjelnim kostimima, da bi nakon nekoliko godina kada su se emancipirane žene počele kupati u toplesu, katolikinje ustrajale u nošenju dvodijelnih kostima, jer se toples kosi s njihovim temeljnim vrijednostima. Ova slika u stvari želi reći da uvijek i svugdje postoji opasnost da se Crkva nektiritčki suobličava svijetu, umjesto da taj isti svijet preobrazi. A ova se preobrazba može dogoditi samo s vjerom. Vjerom Crkve i vjerom svakog pojedinačnog vjernika. Ovakvim pastoralnim razlučivanjem, pogotovo ako ovaj ili slijedeći pontifikat odgovore na Dubia kao što je to Hrvoje napravio, Crkva odustaje od vjere, a time odustaje i od nastojanja da svijet preobrazi. Inkulturacija je proces, odnosno, nastojanje Crkve da preobrazi svijet ugrađujući evanđeoske vrijednosti i vrednote u samo središte kulture i (sekularnog) društva. Isto tako, odgoj savjesti je proces i nastojanje Crkve da u središte osobe (savjest) ugradi te iste vrijednosti i vrednote. Drugog puta, za Crkvu nema!
Sada bih se osvrnuo kratko i na dva primjera koja nam Hrvoje nudi kako bi dodatno potkrijepila njegovu argumentaciju. Radi se o primjeru dvije prostitutke, od kojih je jedna prisiljena a druga slobodno pristaje na prostituciju (str. 156) i slučaju u kojem se zatekla Ivana (str. 158). Ovaj primjer navodi Hrvoja da zaključi kako „s lakoćom možemo uvidjeti da bi analiza koja bi uzela u obzir samo objektivnu narav materije grijeha, ne analizirajući pri tom i subjektivne okolnosti osobe, zanemarila nešto bitno za moralno prosuđivanje.“ (str. 157) Radi se o tome da je objektivni sadržaj čina obaju djevojaka podjednak (svakodnevna prostitucija), no subjektivne okolnosti su značajno različite (prva je praktički rob, iako prima pravednu? plaću, druga je svojevoljno pristala na prostituciju zbog lake zarade). Ono gdje Hrvoje radi kategorijalnu pogrešku, a koja onda i njegov zaključak dovodi u pitanje, je upravo pogled na objektivnu i subjektivnu dimenziju čina, točnije, stanja u kojem se ove dvije djevojke nalaze. Kao prvo, objektivni sadržaj čina jest uistinu isti (svakodnevna prostitucija) u oba slučaja, no objektivno stanje u kojem se djevojke nalaze nipošto nije isto. Objektivno stanje prve djevojke je ropstvo (ona to radi protiv svoje volje kako bi sačuvala svoj život – bios), dok je objektivno stanje druge djevojke održiv poslovni plan (ili što drugo, a sve kako bi njen život bio materijalno kvalitetniji), što ukazuje na razliku u konceptima svetosti i kvalitete ljudskog života. Kao drugo, možemo produžiti ovaj primjer u budućnost u kojoj se događaju dvije stvari: druga djevojka se prestaje baviti prostitucijom (jer je zaradila dovoljno novca za lagodan život) a prva djevojka prestaje biti ropkinja (u mafijaškom obračunu njen vlasnik umire i ona postaje slobodna žena) ali i dalje nastavlja s prostitucijom (recimo da je već dosta vremena prošlo i na tržištu rada ne bi mogla dobiti kvalitetan posao, a ujedno ne zna ništa drugo raditi, a treba se brinuti o sebi i kvaliteti svojega života), ali sada kao poduzetnica i privatnica. Zanimljivo bi mi bilo čuti tumačenje ove situacije od strane Hrvoja, u smislu pastoralnog razlučivanja i eventualnog pripuštanja prve i druge djevojke pričesti. A uz ova dva koncepta svetosti i kvalitete ljudskog života, koji se oba odnose na bios, postoji i još jedan koncept utemeljen na teologalnoj kreposti vjere u kojem ljudski život, kao bios, nije najveća vrijednost ili vrednota, nego je život vječni (zoe) koji se zadobiva po služenju Crkve (sakramenti) i življenjem, autentičnim i odgovornim, svoje vjere. Brojni primjeri mučenika potvrđuju ovu Crkvenu doktrinu u svakom povijesnom i situacijskom razdoblju ili stanju.
Drugi primjer, odnosno slučaj Ivane, također ne doprinosi Hrvojevom zaključku niti opravdava njegovu argumentaciju u knjizi. Ovdje se radi o Ivani koja se prvo crkveno vjenča sa Zdravkom od kojeg se nakon nekoliko godina rastaje, da bi se ponovno (civilno) vjenčala s Goranom s kojim ima troje djece. No, Ivana se obrati i počne živjeti svoju vjeru pri čemu uočava diskrepanciju u svojem životu: upravo između svojega života (braka) i Božjeg nauma o braku. Budući se Goran nije obratio, stavlja Ivanu pred konačan izbor: „ako ne želiš imati spolne odnose sa mnom, onda se možemo i rastaviti.“ (str. 159) Hrvojev zaključak je slijedeći: Ivana, zbog subjektivne strane njene priče, nije u stanju smrtnoga grijeha, stoga se može pričestiti i ostati u civilnom braku s Goranom (zbog dobrobiti djece). E sad, ne znam je li Hrvoje namjerno previdio dio kojega je stavio u primjer i koji sasvim elegantno razrješava ovu situaciju i Ivanino stanje dovodi u sklad s Božjim naumom o braku, a sve kako bi snažnije naglasio usmjerenje primjera ka opravdanju njegovog odgovora na Dubia, ili se dogodila nenamjerna greška. Naime, u početku primjera Hrvoje navodi: „Njihovi su roditelji htjeli da oni prime sakramente jer je to tradicija u Hrvatskoj. Ni Ivana ni Zdravko nisu razumjeli vjeru niti us po vjeri živjeli. To se dvoje mladih zaljubilo i odlučilo se crkveno vjenčati jer tako svi čine, dakle sklopiti sakrament ženidbe.“ (str. 158) Ono što je Ivana trebala napraviti, nakon što se obratila i uvidjela ovu diskrepanciju, odnosno, nesklad svojeg stanja i Božjeg nauma o braku, ili što joj je ispovjednik trebao sugerirati, jest pokretanje službenog postupka o proglašenju ništetnosti braka sa Zdravkom. Ujedno bi, od trenutka obraćenja i pokretanja postupka, trebala živjeti s Goranom kao s bratom sve do okončanja postupka nakon čega bi se bez ikakvih problema mogla crkveno vjenčati s Goranom i tako dovesti svoj život u sklad s Božjim naumom i naukom Crkve. Naravno, svo to vrijeme bi trebala sudjelovati u životu Crkve, a vrijeme do okončanja postupka i ženidbe bi trebala prikazati kao žrtvu što ne pristupa euharistijskom stolu. Po meni, ovaj slučaj/primjer kako ga je Hrvoje prikazao, više ukazuje na krizu vjere i u strukturama Crkve i kod samih vjernika, nego na potrebu pastoralnog razlučivanja koje je usmjereno da Crkvu suoblči svijetu. Naravno, bez vjere, Crkva ni ne može nešto drugo činiti nego se suobličiti svijetu. (1. Kor 7,31) Kada Crkva vjeruje, i kada pojedinac vjeruje, uistinu vjeruje, onda je zbog višeg dobra (a to dobro nije bios nego zoe) spreman podnositi žrtve, pa i onu najveću žrtvu a to je konačno sebedarje Kristu. Bez vjere svaki govor o žrtvi para uši i postaje tvrd (Iv 6,60).
Kao zaključak ove analize i kritike Hrvojeve knjige, točnije, njegove argumentacije potvrdnih odgovora na Dubia, ovdje ću samo ponoviti osnovne uvide. (a) Potpuno je točno i u skladu s naukom Crkve, smatrati smanjenom odgovornošću one osobe koji djeluju iz krivo formirane savjesti, kao i one osobe koje djeluju i donose odluke iz nedostatnog stupnja slobode i svijesti (subjektivna strana priče); (b) Potpuno je točno i u skladu s naukom da osobe iz (a) nisu u smrtnom grijehu (sukladno odredbi KKC-a i kriterijima za definiranje smrtnog grijeha); (c) no, ovo nije potpuna priča: ne možemo se samo zadržati na jednom dijelu moralnog nauka Crkve i temeljem toga presuditi u tako važnoj stvari; (d) uz cjelovitost moralnog nauka (Hrvoju nedostaje tematiziranje krivo formirane savjesti i njen odgoj), ovdje se radi i o sakramentologiji (ženidba, ispovijed i euharistija) ali i o dogmatskom nauku Crkve, kao i sakramentalnoj disciplini; (e) uzevši u obzir ukupnost moralnog nauka, kao i sakramentologiju i dogmatiku, čini se sasvim neopravdan Hrvojev odgovor na Dubia; (f) primjeri koje Hrvoje navodi u knjizi ne vode njegovom zaključku niti podupiru njegovu argumentaciju.
U slijedećem tekstu ću ponuditi argumentaciju i obrazloženje negativnog odgovora na Dubia uz nadu i vjeru da će neki budući pontifikat i službeno odgovoriti na Dubia. Negativno, naravno.
