Ne znam koliko sam jasno u prethodnom tekstu objasnio na koje mjesto u Hrvojevoj argumentaciji ovdje ciljam u pogledu kritike, pa bih ovdje pokušao kratko samo sumirati njegovu argumentaciju nakon čega ću iznijeti kritiku. Hrvoje kaže da pri propitivanju moralnog karaktera određenog čina ili stanja moramo uvijek podjednako voditi računa o objektivnoj dimenziji moralne norme i subjektivnoj dimenziji osobe koja je pozvana tu objektivnu normu učiniti subjektivnom formom života. U onim slučajevima u kojima konačni rezultat nije izgradnja subjektivne forme života sukladno objektivnoj moralnoj normi, rezultat koji tradicionalno razumijemo kao krivo formirana savjest, prema Hrvoju, ne možemo govoriti o potpunoj moralnoj odgovornosti i ubrojivosti osobe. Samim time, takve osobe mogu, sukladno argumentaciji, pristupati pričesti.
To bi bio, ako sam dobro razumio, temeljni argument nakon kojega slijedi nekoliko primjera koji bi trebali i intuitivno učvrstiti samu filozofsko-moralnu argumentaciju koja opravdava pripuštanje pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba. U ovome prijelazu iz teorije u praksu, Hrvoje donosi citat R. Buttiglionea koji ukazuje da enciklika u svojim spornim dijelovima uistinu dovodi do određenih pastoralnih rizika, ali se ni usprkos tomu ne može govoriti o kakvom lomu ili redefiniciji nauka Crkve o nerazriješivosti braka „tamo gdje je riječ o pastoralnom izboru koji se odnosi na disciplinu sakramenata“ (str. 172) jer je temelje ovakvog pastoralnog iskoraka zacrtao već Ivan Pavao II. No, ovaj slijedeći citat Buttiglionea, po meni, donosi temeljni problem koji se referira i na ovo pitanje odnosa objektivnoga i subjektivnoga, odnosno, pitanja krivo formirane savjesti: „Ali tada smo živjeli u vrijeme općeprihvaćena kršćanstva. Pretpostavljalo se da svatko zna što brak jest.“ (str. 173)
Smatram da je u ovom citatu „kvaka 22“ i da on govori mnogo više od onoga što bi možda Hrvoje i bio spreman priznati, a čemu je usmjerena moja kritika njegova argumenta. No, prije samog slijeda kritike i argumentiranja iste, ovdje smatram važnim samo ukratko naglasiti na službeni nauk Crkve kada je u pitanju moralnost određenog čina. Nasuprot „etici dobrog učinka“, Crkva drži da moralnost određenog čina ne proistječe iz rezultata, odnosno, učinka tog čina, nego iz moralne nakane. Sukladno tom načelu, moguće je da ja napravim objektivno dobro djelo (primjernice pomognem nekome) koje je motivirano krivim razlozima, odnosno, moralno zlom nakanom (primjerice, željom za vlastitom samopromocijom). U svjetlu učenja Crkve, taj moj čin jest moralno zao, ali samo u tom smislu da sam odgovoran za njega pred vlastitom savjesti i pred Bogom (točnije, odgovoran za nakanu), iako objektivno jesam napravio dobro djelo (u očima svijeta i, primjerice, medija koji su ovoj priči poklonili značajan medijski prostor o dobrim ljudima koji pomažu drugima). Isto vrijedi i u drugačijoj situaciji, naime, kada ja iz moralno dobre nakane učinim određeno djelo (čin) koje zbog nekih vanjskih ili drugih nutarnjih čimbenika, završi kao moralno zao čin (djelo). „Stoga je nauk Katoličke crkve: čovjek, da bi osobno donosio moralne odluke, ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi; čovjek se ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari; čovjek se uvijek mora pokoravati sigurnom sudu svoje savjesti; savjest valja trajno odgajati i čovjek se mora ponašati u skladu sa svojom krivo formiranom savješću, ako je ona posljedica nesavladivog neznanja.“ (Marasović, 2010, str. 183)
Kvaka 22 se odnosi na ova tri pojma koja su naznačena u citatu: osobno, sigurnom i nesavladivog. Ukoliko se u posljednjih 30tak godina značajno promijenio društveno-kulturološki kontekst, a što jest činjenica, utoliko se nije mijenjao dogmatski, sakramentalni ili moralni nauk Crkve. Jedan od problema mi se čini nedostatak uvida da govorimo o dvije razine objektivne moralne norme (analogni karakter moralne norme?): one, naime, koju definira svijet; i one koju svečano proglašava Crkva. Promijenio se kontekst, kako naglašava i Buttiglione, tako da Crkve postaje sve manje relevantnom, objektivnom instancom, strukturiranja i formacije savjesti pojedinca. Crkva poštuje slobodu i društva i osobe tako da smatra da se krivo formirana savjest mora slijediti, no u ovom kontekstu, treba to jasno reći, svaka savjest koju je izgradio svijet, posredstvom „svoje“ moralne norme, je iz perspektive Crkve, krivo formirana savjest. No, u onom trenutku (kerigme) kada se razbije ova sigurnost krivo formirane savjesti, sigurnost koja je bila izgrađena na nesavladivom neznanju, počinje proces obraćenja koji obvezuje (Iv 8,11).
Nastavno na ovu kritiku koja se oslanja na intuiciju o prestanku osobne sigurnosti i nesavladivog znanja pri prvom navještaju koji rezultira voljom/željom za obraćenjem (izgradnjom subjektivne norme života sukladno objektivnoj moralnoj normi), smatram da je Hrvoje u svojoj knjizi nepravedno preskočio dio KKC-a o savjesti, nadasve onog dijela koji govori o krivo formiranoj savjesti i potrebi odgoja savjesti. Načelo moralnog nauka Crkve, u svakom slučaju, jest da se savjest uvijek mora slušati, no, postoji jasno usmjerenje svake (krivo formirane) savjesti ka ispravljanju zabluda koje ju iskrivljuju. „Čovjek uvijek mora slušati siguran sud vlastite savjest.“ (KKC 1790) No, samo tri broja kasnije KKC kaže: „Naprotiv, ako je znanje nesavladivo ili je sud pogrešan bez ubrojivosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti. No to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda.“ (1793) Dvije su stvari na koje ovdje smjeram: 1) ne radi se samo o činu/djelu, nego o stanju i 2) prvi navještaj uklanja sigurnost i nesavladivo neznanje osobe koja u teškoj materiji (preljub) krši objektivnu moralnu normu. Problem na koji se pastoralno razlučivanje usmjerava, nije jedinstveni čin ili djelo, a koje bi se onda trebalo dodatno razmatrati pod vidom subjektivnih okolnosti i uvjeta njegova počinjenja. Ne radi se o jednome činu, nego o stanju koje je rezultat određenog čina ili više točno određenih čina (ili rastave prethodnog braka, ili ustrajnost u „braku na divlje“ ili zadovoljavanje samo s „civilnim brakom“) koji su doveli do stanja u kojem osoba ne može više pristupiti sakramentima, dok se ne ispune uvjeti (dok se ne poništi prvi brak, ili se ne slavi sakrament ženidbe) ili, ukoliko se uvjeti uopće ne mogu ispuniti, trajno do nebeske gozbe. Uvjeti se ispunjavaju naporom, s jedne strane osobe koja (sukladno 2) koji uklanja osobnu sigurnost i nesavladivost neznanja) više ne želi živjeti u takvom (objektivno grešnom) stanju koje ju djelomično (u stvari, sakramentalno) odjeljuje od Krista i Crkve, ali i same Crkve koja toj osobi izlazi u susret. Smatram da ovako postavljen kontekst više odgovara i filozofiji Wojtyle (jer uvažava i subjektivni moment prosuđivanja moralnosti ovog stanja), kao i volji Crkve da sačuva cjelovitost i jedinstvo nauka, kao i nastojanja da u svoju dinamiku sakramentalnog slavlja Otajstava vjere, uključi sve ljude dobre volje. Također, vodeći računa o 1) i 2) imamo jasnije u vidu odredbe KKC-a kada je u pitanju odgoj savjesti: „Savjest treba da bude informirana, a moralni sud prosvjetljen.“ (1783) „Odgoj savjesti je zadatak za cijelog života.“ (1784) „U odgoju savjesti Božja je riječ svjetlo našem putu; treba je vjerom i molitvom usvajati i provoditi u život. Moramo ispitivati svoju savjest promatrajući križ Gospodinov. U tom nas prate darovi Duha Svetoga, pomažu svjedočenje i savjeti drugih i vodi pouzdan nauk Crkve.“ (1785) Ovdje se sasvim prirodno uklapa inzistiranje pape Franje na „zakonu postupnosti“ koja ne dovodi zakon Crkve u pitanje, nego privodi osobe ispunjenju tog zakona, čineći tako Zakon subjektivnom formom života, odgojenom savjesti. Ovaj dio kritike zaključio bih s dva broja KKC koja dodatno bacaju svjetlo na ovo stanje u kojem se osobe mogu pronaći, a što ih odijeljuje od Krista i Crkve, pa bih se kratko osvrnuo i na primjere koje Hrvoje navodi a koji idu u prilog njegovoj argumentaciji. „To se neznanje često može pripsati osobnoj odgovornosti, a događa se kada se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa. U takvim slučajevima odoba je kriva za zlo koje čini.“ (1791) Smatram da se ova promjena o kojoj govori i Buttiglione, a kojega Hrvoje navodi, upravo odnosi na ovo pitanje, odnosno, ovaj citat koji ipak ukazuje da se stanje u kojem se nalazi osoba, može, doduše, donekle, pripisati osobnoj odgovornosti jer je osoba uronjena u grešne navike ili u grešni stil života kojega se mora odreći kako bi bila u prilici pristupiti euharistijskom stolu Crkve. Drugi broj se odnosi na uzroke iskrivljavanja savjesti: „Uzroci zastranjenju suda u moralnom vladanju mogu biti nepoznavanje Krista i Evanđelja, loši primjeri drugih, robovanje strastima, težnja za nekom krivo shvaćenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezinog učenja, manjak obraćenja i ljubavi.“ (1792) Ono što me ponajviše zaintrigiralo, a u kontekstu ovog citata, Hrvojeve knjige jest izostanak spominjanja teologalne kreposti vjere koja se, barem tako osobno smatram, nužno mora spomenuti u kontekstu govora o Kristu, Crkvi i sakramentima.
Vjerujem da se možemo složiti kako je upravo kriza vjere (ili bolje rečeno, nedostatak iste) jedan od glavnih uzroka i razloga ovoga stanja u kojem se nalaze osobe kojima je pastoralno rasuđivanje i namijenjeno. Smatram, stoga, da Crkva ne može, niti to treba činiti, zbog nedostatka ili krize vjere pojedinca, mijenjati svoju sakramentalnu disciplinu, dogmatski i moralni nauk, nego treba uložiti dodatni napor kako bi se oganj vjere rasplamsao u svakom srcu vjernika ili onih koji će to tek postati. Ako je tome usmjereno pastoralno rasuđivanje, onda ono ima smisla i razloga. No, ako je ono usmjereno dodatnom uspavljivanju i umirenju savjesti pojedinca kako bi stekao ponovno osobnu sigurnost i nesavladivo neznanje koje ga opravdava i čini kvalificiranim da pristupi euharistijskom stolu Crkve, onda ono predstavlja veliko zlo u samom srcu Crkve. Može li biti nešto između ova dva pogleda na smisao i svrhu pastoralnog razlučivanja? Mislim da ne može. Ili će se inzistirati na usklađenju savjesti (subjektivne forme moralne norme) s navještajem (objektivna forma moralne norme) koje će dovesti do „sređivanja“ odnosa i stanja pojedinaca koje će biti vidljivo i objektivno utvrdivo, ili će Crkva pristati da joj krivo formirana savjest određuje sakramentalnu disciplinu, doktrinarni i moralni nauk.
