Iz 56,1.6-7
Rim 11,13-15.29-32
Mt 15,21-28
Kanaanka, žena strankinja iz tirskih i sidonskih krajeva je u veoma velikoj potrebi: kćerka joj je teško opsjednuta. I mi smo u vrlo velikoj, ogromnoj potrebi. U ovoj dolini suza, u životu koji nalikuje na hod kroz pustinju neizrecivo trebamo Isusa. On nam je potrebniji od zraka koji udišemo, od sunca od koga sve živi, od vode bez koje nema života. I obraćenici se svakodnevno, štoviše svaki tren trebaju probijati do njega. Da je uistinu tako kaže nam sam Isus otprilike ovim riječima: Od danā Ivana Krstitelja kraljevstvo se nebesko silom probija i silnici ga grabe.
Nakana mi je u narednom dijelu teksta kroz evanđeoski tekst današnje nedjelje prikazati kakvu i koliku je borbu i napor Kanaanka prolazila dok je izmolila oslobođenje svoje kćeri. K tome je također doživljavala poniženja. A bila joj je uz vjeru potrebna i velika doza poniznosti. Ustrajala je do kraja. Nema nam druge mogućnosti osim slijediti primjer ove strankinje inače će nas zadesiti sudbina drugog zrna sjemena ili trećeg iz Isusove prispodobe o sijaču (Mt 13,5-7 i tumačenje 13,20-22). Zanimljivo je da Matej u spomenutoj prispodobi pod sjemenom podrazumijeva Riječ pisanu velikim slovom; a Riječ je očito Isus. Također je interesantno da pod kamenitim tlom misli na one koji ČUJU RIJEČ I čak je s RADOŠĆU PRIMAJU, ali nemaju u sebi korijena, nego su NESTALNI: kad zbog Riječi nastane NEVOLJA ILI PROGONSTVO, ODMAH SE POKOLEBAJU (usp. Mt.20-21). Dakle, takvi ljudi ostavljaju Isusa u vrijeme nevolje ili progonstva te on u njima ne donese roda. Zasijani u trnju (treće sjeme) su oni koji čak SLUŠAJU RIJEČ. Radi se, dakle, o trajnom glagolu, tj. stanju, ali VREMENITA BRIGA I ZAVODLJIVOST BOGATSTVA UGUŠE RIJEČ, TE ONA OSTANE BEZ PLODA (usp. 13,22). Dakle, takvi uguše Isusa. Malo je onih, vrlo malo koji pripadaju DOBROJ ZEMLJI, a to su oni koji Riječ slušaju i RAZUMIJU, pa onda dakle, urode i daju rod: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko (usp. 23).
Ako si, dragi čitatelju, dovoljno istinoljubiv, iskren i ponizan da priznaš istinu da pripadaš kamenitom tlu ili trnju, što može biti bolno, ali je vrlo dragocjeno počni se postupno probijati da toga fa budeš dobra zemlja koja donosi mnogostruki urod. Zato će ti ova propovijed o strankinji i njezinim nabrojanim vrlinama doista pomoći. Kanaanka se, kao prvo potrudila da sluša riječi koje su iz Izraela dopirale u tirske i sidonske krajeve o Isusu i njegovoj iscijeliteljskoj moći i dobroti. Potom se dala na put svladavši sve prepreke na njemu. Potrudila se i da sazna dragocjenu informaciju kojom se rutom kreće Isus. Zasigurno je upotrijebila i svoju intuiciju da ga locira točno budući da je bila sama. Ponizuje se pred Isusom i njegovim učenicima jer neprestano viče. Njezina priprava za susret s Isusom je gotovo savršena što se vidi po njezinim riječima dok ga oslovljava. Poput prave pripadnice Božjeg naroda govori besprigovora: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ To znači da vjeruje da je Isus Bog i Mesija. Premda neprekidno viče, krotka je u svom izričaju. Želi se zadržati na srži. Isus je potpuno ignorira i to je prvo veliko poniženje za nju. Čini se da je ravnodušan unatoč tolikoj njezinoj vici i trudu. Moglo ju je razgnjeviti to što Isus razgovara s učenicima koji mole za nju, a nisu ni u takvoj potrebi, a njezina čežnja je velika, dok se na nju ni ne osvrće. Ponizuje se itekako kad mu se ničice poklanja i ponavlja: „Gospodine, pomozi mi!“ Posljednje i najteže poniženje je, paradoksalno, izišlo iz Isusovih usta: „Ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga (baciti ga) psićima.“ Premda je na taj način zajedno sa svojim narodom uspoređena sa životinjama ona Isusa ponovno oslavlja sa Gospodine. I kako je ljubav domišljata iznenadno odgovara: „Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“
Dakle, Kanaanka ne preza od toga da se čak poistovjeti s psićima te da Isusa, apostole i Izraelce uzdigne na nivo gospodara. Njoj su, k tome, dovoljne i samo Isusove mrvice. Kad bismo mi bili zadovoljni Isusovim mrvicama. Isus tu napokon biva „pobjeđen“ te kaže: „O ženo! Velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš.“ Mislim da je Isus hotimično odgađao uslišenje ovoj ženi kako bi poput bujice na brani narasla do vrhunca njezina vjera nama za primjer. Koliku je „goru“ Kanaanka morala „premjestiti“ (usp. Mt. 21,21). I još nešto. Kao što je Isus uoči svoje muke pohvalio ženu s alabasterenom posudom pomasti narda koju je razbila i polila ga skupocjenom tekućinom po glavi tako je htio da izađe na vidjelo i velika vjera Kanaanke. I za nju bi se moglo reći ono što je Isus rekao ženi koja ga je pomazala za ukop: „Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini, njoj na spomen“ (Mk 14,9).
Vlč.Vinko Pilić
