U subotu, 26. svibnja Lađica je bila na dugoočekivnom hodočašću koje će vjerujemo ostati u sjećanju svima još dugo, dugo u našim srcima i mislima.
Veseli i poletni u 7.30 ujutro krenuli smo iz našeg Vukovara ka prvom odredištu – prelijepom gradu NAŠICAMA i franjevačkom samostanu i crkvi sv. Antuna Padovanskog.
Franjevci dolaze u Našice već u drugoj polovini 13. st i s manjim prekidima tijekom turske okupacije Slavonije trajno ovdje žive i rade do naših dana. Predaja kaže da je crkvu sv. Antuna Padovanskog i samostan uz nju podigao narod ovog kraja. Ta najstarija crkva potječe iz prve polovice 14. stoljeća i bila je jednobrodna crkva s poligonalnim svetištem, kvalitetno građena opekom i kamenom u gotičkom stilu. Početkom 18. stoljeća crkva se obnavlja u baroknom stilu, uz nju se zida visoki zvonik, a samostan dobiva svoj današnji izgled. U župi nas je dočekao fra Celzo Vlahović, te uz tople riječi i osmijehe dobrodošlice proveo kroz samostan i crkvu u kojoj je samo za nas održana sv.Misa, koju smo animirali u cijelosti s čitanjem, sviranjem i pjevanjem. Nakon prekrasnog euharstijskog slavlja fra Celzo nam je riječima slikovito dočarao povijest župe i grada Našice, te se nakon okrepe koja je bila pripremljena za nas u samostanskoj blagovaoni, ugodnog i veselog druženja s njim, uputio s nama ka centru Našica i dvorcu Dore Pejačević. Toliko topline, brižnosti i ljubavi je pokazao prema svima da taj osjećaj koji nam je usadio u srca ne možemo opisati riječima.
Nakon obilaska dvorca, napustili smo Našice i uputili se u DRAGOTIN – marijansko svetište za kojim je više od sedam stoljeća povijesti, udaljeno je od Đakova desetak kilometara, a smješteno u pitoresknom predjelu sela, na obronku Dilja. Na žalost u Gospinu crkvu nismo mogli ući jer je u fazi obnavljanja ali smo ispred nje, na tom mjestu molitve, duhovnoga mira i zavjeta Blaženoj Djevici Mariji duboko proživjeli vlastito duhovno obogaćenje i osjetili u pravom smislu riječi svo zajedništvo vjere i ljubavi koje prožima našu zajednicu.
Ispunjeni duhom i u posebnom ozračju došli smo u ĐAKOVO; – u Državnu ergelu lipicanaca osnovanu još davne 1506. godine što je svrstava među najstarije ergele u Europi i govori o dugoj tradiciji uzgoja konja na tom području. Konji lipicanske pasmine na ergeli se počinju uzgajati početkom 18. stoljeća. Brojnim nastupima u svijetu, đakovački lipicanci pronosili su i pronose glas o Đakovu i Đakovštini. Tako je, oduševljena nastupom đakovačkih lipicanaca na otvorenju Olimpijskih igara, engleska kraljica Elizabeta II., dobra poznavateljica ovih plemenitih životinja, 1972. posjetila ergelu i provezla se gradom slavnim i nadaleko poznatim četveropregom đakovačke ergele. Ljubazni voditelj ergele proveo nas je kroz nju, posebno pazeći na našu djecu kojoj je strpljivo i glasom punim razumijevanja odgovarao na sva pitanja, te udovoljavajući njihovim željama dozvolio im i bliži kontakt s tim prekrasnim i plemenitim životinjama. Oprostivši se s našim domaćinom, od srca smo mu se zahvalili na lijepom prijemu, kao i na činjenici da nam nije htio naplatiti obilazak ergele kao svim ostalim posjetiteljima.
Poslije ergele, uputili smo se u Đakovačku katedralu Svetog Petra, stolnu crkvu Đakovačko-osječke nadbiskupije, građenu u neogotičko-romanskom stilu, velebnu građevinu koja sve oduševi svojom ljepotom. Njezini krojeni sežu sve do 13. stoljeća. Tu prvu, gotičku katedralu uništili su Turci za svog 150-godišnjeg boravka u ovim krajevima (1537-1687). Nakon protjerivanja Turaka biskupi Patačić i Bakić podižu drugu, skromniju katedralu i biskupski dvor. Druga katedrala je bila konstrukcijski vrlo slaba te pripreme za gradnju nove katedrale vrše biskupi: Mandić, Raffay, Kuković, da bi ju biskup Josip Juraj Strossmayer počeo graditi 1866. godine u 52. godini života i 16. godini biskupske službe. Gradnja je trajala punih 16 godina (do 1882. godine), od toga 4 godine vanjski građevinski radovi, a 12 unutrašnje uređenje katedrale. Rezultat te dugogodišnje gradnje je djelo koje zadivljuje svakog posjetitelja Đakova. Njezinih sedam bogato ukrašenih oltara, brojni kipovi, reljefi i fresko slike poznatih majstora onoga vremena te orgulje sa 73 registra, tri manuala i 5 486 svirala nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, pa smo tako i mi bili fascinirani ljepotom i duhovnošću kojom smo bili okruženi.
Nakon obilaska katedrale i kraće molitve, otišli smo u posjet Sestrama sv. Križa. gdje su nas dočekali i naši dragi prijatelji iz zajednice Vjere i svjetla „Tratinčice Majke Terezije Scherer“.
Družba Milosrdnih sestara sv. Križa nastala je u burnim vremenima društvenih i političkih previranja u Europi sredinom 19. stoljeća. U takvim okolnostima stupa na scenu sam Gospodin Bog i zauzima se za čovjeka – po čovjeku. Budi duh mladog redovnika o. Teodozija Florentini (8108.-1865.) franjevca kapucina iz Munstera, kanton Graubunden, Švicarska. On ne može mirno gledati siromaštvo svojih sugrađana. U tu svrhu osniva družbu – Milosrdne sestre sv. Križa, odredivši joj kao temeljnu svrhu i djelokrug – služenje siromasima i bolesnima. Njegova vjerna suradnica u ovom apostolatu je s. Marija Terezija Scherer. Izabrana je za prvu generalnu poglavaricu Družbe i do smrti bila majka i duša zajednice. Pod njezinim vodstvom sestre su došle na glas kao najpožrtvovnije i najtraženije za rad u bolnicama, ubožištima, školama. Na molbu biskupa J. J. Strossmayera došlo je 1868. g., deset sestara sv. Križa iz Švicarske u Đakovo. Đakovo je u godinama koje su slijedile postalo i središte Hrvatske provincije Milosrdnih sestara sv. Križa. Posebnu skrb gajila je majka M. Terezija prema djeci koja su oštećena u razvoju te za njih osnivala domove. Njezine sestre tako i danas rade gdje god mogu s ovom djecom.
Zajednica Vjera i Svjetlo iz Đakova nosi njezino ime, a nazvali su se tako jer su je izabrali za svoju zaštitnicu. Majka Terezija proglašena je blaženom iste godine, 1997., kada je zajednica počela djelovati, a voditeljica zajednice je gospođa Tonka Odobašić.
Gostoljubivost, pažnja i toplina koju su nam pružili naši domaćini – sestre sv. Križa i dragi prijatelji iz Tratinčica, produbila je u nama još veći osjećaj pripadanosti i zajedništva, ljubavi i prijateljstva koje veže sve naše zajednice i zato smo im neizmjerno zahvalni.
Nakon okrepe, predivnog druženja kroz razgovor, smijeh, pjesmu i molitvu, a nakon što smo – svatko ponaosob, dobili i prekrasne poklone iz njihove kreativne radionice, krenuli smo ka Vukovaru, duhovno ispunjeni i osnaženi, sretni u srcu i duši, s dubokom spoznajom kako svako takvo hodočašće, zajedničko putovanje i druženje doprinosi duhovnom rastu cijele naše zajednice i kako spone ljubavi koje nas vežu, zahvaljujući tome, postaju sve čvršće i jače.
Upućujemo VELIKO HVALA svima koji su doprinijeli tome; našoj djeci, roditeljima i prijateljima, svima koji su svojim gostoprimstvom i iskazanom velikodušnošću, razumijevanjem, dobrotom, toplinom i ljubavlju učinili ovo hodočašće nezaboravnim u našim srcima.
Ivanka Barbir- Matić
{fshare}
