Bog s jedne strane uzima, a s druge daje dvostruko

372

Odlučila sam podijeliti s vama vlastitu životnu priču vezanu za moja dva djeda. Rođena sam kao najmlađe dijete i s mamine i s tatine strane obitelji. Biti najmlađi ima puno prednosti. Ipak, moj najveći nedostatak je bio taj što sam imala samo jednog djeda, maminog tatu Tomu.
Tatin tata, djed Andrija bolovao je od karcinoma. Nisam ga nikad upoznala i moja tuga je bila velika jer sam jedino dijete u obitelji koje ga ne zna i koje nema uspomenu na njega. Patio se, liječio, ali ipak je na kraju izgubio bitku i 25.2.1995. godine preminuo. Iako joj je bio svekar, moja mama ga je jako voljela. Tuga se nije skrivala i na dan njegove smrti mami je pozlilo. Sutradan sahrana, mama ima mučnine, nije joj dobro. Svi to povezuju sa šokom. Dan nakon sahrane, mama odluči otići doktoru jer joj ne ide na bolje. Odlazi i saznaje dobru vijest: trudna je. Moja strina je tada rekla jedan naš je otišao, novi dolazi.
Tako je i bilo, rodila sam se 9 mjeseci poslije. Možda zato što sam cijeli život imala samo jednog živog djeda, za djeda Tomu sam postala jako vezana. Nije da nisam ostale članove voljela, naprotiv, ali djed je bio poseban. Uvijek uz mene, vodio me svuda, sretan kad je samnom, kad mu dođem. Jedna prekrasna osoba koja je voljela društvo i koja bi sve učinila za druge. Ovo ljeto otprilike krajem 7 mjeseca djed mi se počeo žaliti na bolove. Rekao je da osjeća neku kuglu u trbuhu i da neće još dugo živjeti. Djed je bio osoba koja nikada nije pazila što jede i pije, ali isto tako nikada nije bio bolestan. Ne pamtim da sam ikad vidjela da je imao prehladu ili gripu, a kamoli nešto više. Baka, s druge strane, koliko god se čuvala, uvijek je bila boležljiva, po bolnicama, pretragama i operacijama. Čim se djed počeo žaliti, odmah smo krenuli s pretragama. Nalazi uredu, ali djedu stanje sve lošije. Nakon tjedan dana djed se počeo gubiti, nije nikoga poznavao, nije ničega bio svjestan. Tražio me, pitao za mene, ali kad sam došla ni jednom me nije prepoznao. Nije prepoznao svoju Mrvicu. Dijagnoza: staračka demencija, ali zdravlje je u redu. Nakon nekoliko dana, djed je završio u bolnici s upalom pluća. Dijagnoza: ozdravit će od upale, ali demencija ostaje. Četiri dana kasnije poziv iz bolnice, djed je umro. Nakon njegove smrti saznali smo istinu: djed je imao galopirajući oblik raka koji se proširio po cijelom tijelu i to je uzrokovalo i gubljenje i smrt.
Tisuću mojih pitanja, zašto, zašto on, zašto ga je Bog uzeo, zašto moj djed koji nikada nije bio bolestan, zašto doktori nisu odmah sve rekli, zašto su mi uzeli priliku da se pozdravim i oprostim s njim.dani su prolazili, a ni jedan nije prošao da ga se ne sjetim ili da ne pustim suzu za njim. Bog mi je uzeo djeda, ali ne da bismo mi patili. Uzeo ga je da se on ne pati. Uzeo ga je jer se ljudi s takvim bolestima mogu boriti i patiti mjesecima pa i godinama. Uzeo ga je da mu olakša muke i da ima dostojnu smrt. Isto tako ga je uzeo da moja baka doživi lijepu starost, da ona koliko toliko sačuva svoje zdravlje i da mi omogući više vremena s njom. Od njegove smrti je prošlo 4 mjeseca. 26.12. mom djedu bi bio 75. rođendan. On neće biti tu, fali mi i falit će mi. Ipak imala sam dva najdivnija djeda na svijetu: jednoga koji je dao svoj život za moj i jednoga koji me je kroz isti taj život vodio.

 

Valentina Krstanović

 

PODIJELI