ČUDESA SE I DANAS DOGAĐAJU

131
FOTO: fra Mate Tadić,OFM

ČUDESA SE I DANAS DOGAĐAJU

Nakon dugogodišnje priprave mali fra Matej nekoliko je godina proveo u samostanu
s braćom kako bi stjecao potrebno pastoralno iskustvo da bi potom bio imenovan
župnikom jedne manje župe. S preuzimanjem službe dosta ga je pogađalo što je poprilično
malo vjernika redovito dolazilo na svetu misu, dok bi mladi redovito odlazili vlastitim
putevima nakon što bi primili svetu potvrdu i tada se opraštali od Crkve. Mladi svećenik u
svojoj gorljivosti želio je popraviti cjelokupno stanje u župi, ponajprije osnivanjem
crkvenog zbora, te skupine ministranta i čitača koji bi redovito posluživali kod Gospodnjeg
oltara. Želio je na taj način oživjeti uspavanu župu i njene članove, a osobito se približiti
mladima. Za večernjih sati mali fra Matej običavao bi ostati pred svetohraništem u molitvi,
dok bi osluškivao poticaje i usmjerenja kad bi se Bogu povjeravao u molitvi kroz šutnju i
osobno predanje.
Tjeskobno bi se povjeravao Kristu govoreći: „Isuse, predajem ti svoju župu i
ponaosob svakog od njenih članova. Oživi je svojim Duhom, poput suhih kostiju kod
proroka Ezekiela. Učini me svojim glasnikom, svjedokom i oruđem u čemu ti se potpuno
predajem.“ U dubini srca osjećao je mir i spremnost da za Boga učini sve što od njega
zatraži. Ipak se u sebi lomio i bio neodlučan o načinu kako bi to trebao ostvariti. Jedno
vrijeme osjećao je samoću pa bi u beznadnosti i bezizlaznosti ponavljao: „Bože, koji si Put
usmjeri me i pokaži kako ću to izvesti, jer sam još mlad i neiskusan.“ Neočekivano je u
ustrajnosti molitve u svojoj nutrini doživio odsjaj svjetla i pritom jasno čuo riječi: „Ne
brini se mali fra Matej, jer ja sam s tobom. Ova župa bit će svjedok moje veličine i
velebnih djela ne samo ovdje nego i mnogo dalje. Naredne nedjelje potakni župljane na
redovitije dolaske na svete mise s obećanjem da ćeš ih povesti na hodočašće u Padovu na
grob moga ugodnika sv. Antuna.“ Mali brat bio je čvrsto uvjeren da čuje Božje riječi i
sluša njegove poticaje.
U isto vrijeme našao se u velikoj brizi kako će to ostvariti, jer stanje župljana nije
bilo najbolje zbog nedostatka zaposlenja. Uz to je bio svjestan da treba sagraditi novi
zvonik koji je već gotovo oronuo i izmijeniti crkveni krov što je osobito za većeg
nevremena prokišnjavao. Uza sve to bio je uvjeren da će hodočašće poput kiše oploditi
suho i ispucalo tlo vjere njegovih župljana za daljnji procvat života i napredak povjerene

2
mu župe i njenih članova. U župnim obavijestima pozvao je sve na redovitije dolaske na
svetu misu, jer će ih u dogledno vrijeme povesti na hodočašće u Padovu i proslavu sv.
Antuna: „Dragi župljani! Dok sam se neki dan kao i redovito molio pred svetohraništem,
bio sam potaknut – vjerujem od samoga Gospodina. Odazovimo se na njegov poticaj pa
vjerujmo Bogu da će providjeti da procvjeta naša župa i svatko od nas, te naći načina da to
na pravi način i ostvarimo.“
Od tada se poboljšavao dolazak na nedjeljne svete mise i povećavao broj vjernika,
tako da je na početku lipnja mali fra Matej uz određenu nesigurnost župljane podsjetio na
dano obećanje. Javilo se vjernika za tri autobusa pa su svi nestrpljivo iščekivali taj veliki
dan za svakoga od njih i cijelu njihovu župu. Osvanuo je lijep dan obasjan sunčevim
zrakama, koje su se raznobojno lomile u kapljama jutarnje rose. U autobusima koji su bili
označeni natpisima naziva i zastava župe, vladalo je domaće i prijateljsko ozračje, a
putovanje bilo protkano molitvom i pjesmom. I to osobito među mladima, koji su
doživljavali Božju blizinu i osjećali ushićenost uzajamnog zajedništva. Prolazili su kroz
manja mjesta i veće gradove Lijepe naše koje je mali fra Matej na ozvučenje redovito
najavljivao, ponešto rekao o svakom od njih i iznosio svoje osobne doživljaje. Pritom bi
ispričao poneku šalu i anegdotu što je dodatno doprinosilo boljem upoznavanju i
zbližavanju. Ipak nitko od njih nije primijetio da je cijelo vrijeme mali fra Matej bio
pomalo zabrinut i tjeskoban. Ponajprije kako će podmiriti troškove hodočašća, jer je znao
da nije sjajno stanje župljana oko novaca. Unatoč svemu u svom je srcu imao povjerenja u
Božju sigurnu providnost i vodstvo.
Prolazeći kroz Italiju izmjenjivali su se gradovi i natpisi na tablama s njihovim
nazivima, dok su se malo po malo kroz pitomu i plodnu dolinu sve više približavali
Padovi. Uočili su da je grad sagrađen na uzvisini brijega pa se u daljini među kamenim
kućama, jasno na obzoru isticala kupola velebne bazilike sv. Antuna. Busom su prolazili
Padovom sve do stare jezgre grada, kroz koji su trebali ići pješice na putu prema bazilici,
pri čemu je mali fra Matej neprestano bio u brizi dok je razmišljao kako će snositi troškove
hodočašća. Po glavi su mu se poput dosadnih muha rojile sumorne misli: „Obećanje sv.
Antunu, skupo će me stajati!“ Pješačenje je Malog brata poprilično umorilo jer su sunčeve
zrake obasjavale okolna brda, grad koji se uzdizao poput svjetionika, njegove prolaznike i

3
hodočasnike. Zadubljen u vlastite misli i udubljen u osobnu molitvu na raskrižju dviju
ulica, mali fra Matej malo je zastao i u uglu dvaju kamenih zidova malo sjeo da se osvježi i
odmori pa pri tom svladan umorom nenamjerno zakunjao.
Široki slamnati šešir koji ga je štitio od jakih sunčevih zraka kad je prislonio glavu
uza zid – dok su mu se očni kapci od umora zatvarali, spao je i gotovo nečujno pao ispred
njega. Prolaznici i drugi hodočasnici pomislili su da prosi pa ga darivali tako da se šešir
vremenom od darova gotovo jedva prepoznavao. Brzo je prošlo nekoliko sati u kojima je
mali fra Matej gotovo neprimjetno bio omamljen i utonuo u zamamni san. Najednom ga je
probudio žamor ljudi koji su prolazili glasno razgovarajući, moleći i pjevajući pa se na prvi
mah Mali brat nije snašao gdje se ustvari nalazi. Pored sebe imao je što i vidjeti, jer je
jedva mogao povjerovati onomu što je ispred sebe kao u polusnu gledao. Znao je da je sv.
Antun još jednom učinio čudo u koje je njegov Mali subrat cijelo vrijeme čvrsto vjerovao.
Jer toliko je imao sakupljenih darova da mu je preteklo, kao kad je njegov Učitelj nahranio
mnoštvo ljudi kruhovima u pustinji pa je mogao platiti troškove hodočašća i za pet
autobusa.
Župljani su na povratku bili oduševljeni i puni dojmova s hodočašća. Dolazak na
svete mise i dalje se povećavao, dok su kako stariji a osobito mladi postali aktivni u životu
svoje župe. Osnovan je župni zbor, skupine ministranata i čitača koji su redovito i uzorno
svake nedjelje veličali Boga pjesmom, ministriranjem i prenošenjem riječi Pisma
nazočnima. A mali fra Matej i dalje je pozorno pred svetohraništem još sigurnije
osluškivao Božje poticaje i glasove, te redovito zahvaljivao što su njegovi župljani oživjeli
i postali protkani nadahnućima i poticajima Božjega Duha.

fra Mate Tadić

PODIJELI