U prethodna tri teksta na temu enciklike Amoris laetitia, nastojao sam prikazati one točke neslaganja i kritiku argumenata koje je Hrvoje prikazao u svojoj knjizi Amoris laetitia: vjernost ili lom. Središnji elementi kritike njegove knjige odnose se na cjelovitost moralnog nauka Crkve (odgoj krivo formirane savjesti), parcijalni pristup problemu kojega enciklika otvara (zanemarivanje sakramentologije i dogmatike) i nedostatak govora o vjeri, odnosno, o krizi vjere koja uzrokuje određene nejasnoće, nedorečenosti i otvorena pitanja. U ovom tekstu ću se više okrenuti vlastitim promišljanjima ovog otvorenog pitanja te ću ponuditi argumente za negativni odgovor na prvo pitanje iz Dubia.
Inzistirajući na svojoj pastoralnoj naravi, Drugi vatikanski koncil je napravio svojevrsni zaokret k radostima i nadama, ali i žalostima i tjeskobama svijeta unutar kojega Crkva vrši svoje poslanje koje se kod Mateja odnosi na čuvanje svega što sam vam zapovjedio, a kod Marka na obećanje da tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. Svijet je to „za koji Kristovi vjernici vjeruju da je sazdan i uzržavan Stvoriteljevom ljubavlju; svijet koji se, doduše, nalazi u ropstvu grijeha, ali koji je raspeti i uskrsnuli Krist oslobodio slomivši moć Zloga, da se prema Božjem naumu preobrazi i bude dovršen.“ (GS 2) Uistinu, za slobodu nas Krist oslobodi (Gal 5,1), pa iako su danas svima puna usta slobode, ipak svjedočimo novim oblicima društvenog i psihičkog ropstva. (GS 4) U temelju ovih novih oblika, kao i uvijek ranije u ljudskoj povijesti, od prve jabuke pa do danas, stoji grijeh koji „umanjuje samog čovjeka time što mu sprječava postići puninu.“ (GS 13) Protiv grijeha se čovjek bori čišćenjem i obnovom (GS 43), odnosno, odgojem i usklađivanjem svoje savjesti s objektivnom moralnom normom koju Crkva navješta. Obraćenjem (Mk 1,15) na koje nas Krist preko svoje Crkve neumorno poziva.
Imajući ovakav kontekst svijeta unutar kojega se odvija obiteljski i bračni život kršćana i ljudi dobre volje, sv. Ivan Pavao II., je u svojoj enciklici Familiaris consortio donio jasne naputke i smjernice kako pastoralno postupati s osobama čije su savjesti u tjeskobi (GS 47) zbog krize vjere i deformacija braka na društvenoj razini. Papa je dobro znao da se u korijenu nevolja s brakom i obiteljskim životom nalazi iskrivljen pojam i lažno iskustvo slobode. (FC 6) Grijeh je duboko prožeo strukture današnjeg svijeta, a tom se grijehu suprostavljamo obraćenjem uma i srca, idući za raspetim Kristom. Crkva ne može i ne smije donositi drugo doli Evanđelje Isusa Krista. (FC 4) Pavao o tome jasno i nedvosmisleno, a nadasve oštro govori u kontekstu zablude u koju su se Galaćani brzo vratili, pa proklinje i anđela ukoliko bi navijestio drugo ili drugačije evanđelje. (Gal 1,8)
Ova dva posljednja pasusa teksta su usmjerena pogledu unatrag, ona predstavljaju svojevrsni retrovizor kako bismo vidjeli, kroz selektivno izabrane citate, ophođenje Crkve prema pitanju slobode, svijeta, krivo formirane savjesti i deformacija koje brak u suvremenom društveno-kulturnom kontekstu preživljava. Koliko je pastoralno rasuđivanje koje Amoris laetitia inaugurira, usuglašeno s ovim retrovizorom, o tome se može i treba razgovarati, ali konačnu odluku ili sud će donijeti papa – Franjo ili njegov nasljednik ili pak neki drugi budući pontifikat. Mene ovdje sada zanimaju argumenti koji bi omogućili negativan odgovor na prvo pitanje iz Dubia, a oni su u svakom slučaju blisko povezani s ovim retrovizorom jer Crkva uvijek mora aktualizirati Isusov navještaj koji se, kad je u pitanju ženidba, jasno poziva na početak. (MT 19,4) Kontinuitet učenja temeljna je zadaća Crkve u njenoj naučiteljskoj službi. Događa li se s AL diskontinuitet, ovisit će o službenom odgovoru na Dubia.
Temeljni argument u prilog negativnog odgovora na prvo pitanje Dubia je u svakom slučaju cjelovitost nauka Crkve. Kao što sam ranije, i u drugim tekstovima inzistirao na cjelovitosti nauka u pogledu kritike Hrvojevoj knjizi, tako i ovdje smatram upravo ovaj moment glavnim argumentom za negativan odgovor. Cjelovitost se odnosi i na moralni nauk, ali i na sakramentologiju i dogmatiku jer su sva tri elementa nauka bitno povezana kada je u pitanju pastoralno razlučivanje i mogućnost pripuštanja pričesti rastavljenih i ponovno sastavljenih osoba, katolika.
Argument iz vjere ću pokušati prikazati kroz jedan zanimljiv novozavjetni tekst. Radi se o kratkoj epizodi u kojoj se Isus susreće sa strankinjom koja, nepristojno, viče za njime. (Mt 15,21-28) Ovaj nas susret može začuditi i sablazniti naše liberalno osjetilo zbog odnosa koji Isus ima prema toj ženi. Žena kojoj je kći u nevolji, ne obazire se na ljudske obzire: ona galami za Isusom i učenicima smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov. Zar ovo nije jedna od mogućih definicija vjere? Bezobzirni vapaj Bogu: smiluj mi se. Zar Isus nije došao da ljudi uzvjeruju, povjeruju u jednoga istinskoga Boga? Pa zašto onda, prvo, ignorira ovu ženu punu vjere, a onda joj oporo odgovara nazivajući ju psetom? Razlog ignoriranja i oporog odgovora se nalazi u činjenica da je ova žena Kaanannka, strankinja, a Isus je poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Naš liberalni osjećaj za pravdu, solidarnost i pošitvanje dostojanstva svake ljudske osobe, ovdje se nalazi pred velikim izazovom tumačenja ovog ignoriranja, oporosti i svijesti Isusove da je poslan isključivo jednoj skupini ljudi. Iskuljučivi Isus? Možemo li danas pristati na Isusa koji isključuje ljude (samim time što su stranci?) iz svojega zajedništva? Ili nam kraj ove epizode omogućuje umirenje našeg liberalnog osjećaja i pokazuje kako je Isus uključiv, tolerantan, otvoren? Ova pitanja ostavljam svakom čitatelju na savjest (važno je baviti se njima!), a ovdje želim ukazati na nešto drugo, na ono što ima jasnu vezu s poimanjem vjere i pitanjem koje je AL ostavila otvoreno i podložno različitim tumačenjima.
Za potrebe ovog teksta definirati ću vjeru kao čin, odnosno, trajno stanje i pristajanje uz činjenicu vlastite grešnosti. Autentičan vjernik je onaj čovjek koji je svjestan svojih nedostataka, mana, u konačnici, grijeha i grešnosti. Ujedno, on je svjestan i Božje ljubavi i povjerenja koje Bog ima u njega. Ukoliko bi se samo zadržao na sviješću vlastite grešnosti, čovjek se ne bi mogao do kraja prihvatiti (ili bi se mogao prihvatiti, ali se onda prihvaća kao zlo, grešno biće osuđeno na grijeh i zlo – radna definicija pakla?). Ukoliko bi se samo zadržao na sviješću Božje ljubavi i povjerenja, čovjek ne bi bio relevantan kada je u pitanju njegovo čovještvo i njegova konačna sudbina (Bog nas je stvorio bez nas, ali spasiti nas bez nas samih neće). Posjedovati na isključiv način samo jednu ili drugu svijest, znači ili biti zao čovjek ili biti manje čovjek (upravo je to posljedica grijeha). Kako bismo sami sebe doveli do punine čovječnosti potrebno je egzistencionalno biti svjestan obje ove svijesti: i vlastite grešnosti i Božje ljubavi. Tek se u egzistencijalnom suodnosu ovih dviju dimenzija vjere, čovjek može konačno definirati kao slobodno biće. I tek kao slobodno biće, čovjek može biti potpuno čovjek. Prihvaćanjem sebe kao grešnika i prihvaćanjem Božjeg plana za sebe (biti dijete Božje, u konačnici, svetost), uočavamo da postoji diskrepancija između toga dvoga. Diskrepancija koja nas usmjerava ka punini čovještva koja je očitovana u Sinu (čovjek je slika Božja).
U kontekstu ovog argumenta iz vjere i Matejevog teksta, pristajanje uz vlastitu grešnost, koje je u tekstu prikazano pristajanjem strankinje uz karakteriziranje nje same kao pseta koje strpljivo čeka mrvice s gospodareva stola, uz povjerenje u Božju ljubav koje je u tekstu prikazano njenom upornošću i bezobzirnošću, prvi je korak (dva u jedan) koji vodi rješavanju neželjene (objektivne) situacije onih osoba koje su se zbog različitih okolnosti pronašli u situaciji koja potrebuje pastoralno razlučivanje koje je usmjereno njihovom ponovnom pripuštanju pričesti. Jer ako se putem vjere možemo prihvatiti kao grešnici (u kontekstu AL kao osoba koja je stupila u drugi, civilni, brak), i ako putem te iste vjere (dva u jedan) možemo prihvatiti ono što Crkva navješta kao Božji plan za brak (nerazrješiva doživotna zajednica jednog muškarca i jedne žene), onda se ova diskrepancija može razriješiti samo tako da, budući je nauk Crkve objavljen (Mt 19,4) i nepromjenjiv a naše situacije su promjenjive i uvjetovane, svoje osobno i subjektivno stanje dovedemo u suglasje s objektivnim navještajem. Tako da ostvarimo puninu čovještva i svoje sličnosti i Bogom. Tek tada, a za to treba iznimni napor, hrabrost i velika vjera (Mt 15,28), možemo činiti što želimo i naša situacija će se popraviti, odnosno, uskladiti s Božjim planom za nas/mene. Odustajanjem od inzistiranja na vjeri koja mijenja moju subjektivnu situaciju i suobličuje me Kristu kojega Crkva navješta, Crkva odustaje i od same sebe i od Krista. Stoga je Crkva pozvana vjerom preobražavati grešnike u djecu Božju. A u kontekstu pitanja koje je ostalo otvoreno nakon AL, Crkva treba „učiniti sve što ih može dovesti do sređivanja njihova položaja.“ (FC 81) Ovo sređivanje položaja i preobrazba se uvijek događa na način da vjerom pristupamo Kristu (kao što je to učinila i ova strankinja) priznavajući svoje grijehe i svoju grešnost (ispovijed, smiluj mi se) i dopuštajući Gospodinu da nas preobrazi do punine čovještva. „Crkva ni na koji način ne smije odustati od toga da predlaže puni ideal braka.“ (AL 307)
Ovaj proces sređivanja položaja i preobrazba je poprilično bolan proces koji, u kontekstu pitanja AL, nužno u sebi uključuje žrtvu, i to ne samo žrtvu osoba koje su rastavljene i ponovno oženjene, nego i šireg kruga, pogotovo djece ako su na neki način uključene u njega. Ono što ja vidim u trenutnoj situaciji, mainstream tumačenjima ovog spornog pitanja u katoličkim medijima, pa u konačnici i u samoj enciklici (AL 298) je volja da se pod svaki cijenu izbjegne žrtva koju je s pravom propisala enciklika FC (84), i to na način da se pod svaku cijenu (ovo je namjerno pretjerivanje) pripusti ljude Žrtvi. A žrtva se izbjegava na sve moguće načine samo tamo gdje nema vjere da Žrtva može mijenjati situaciju, stanje i položaj.
Argument iz Učiteljstva se odnosi na dvije stvari. Prva je kratko pojašnjenje o samoj naučiteljskoj službi Učiteljstva, a druga temeljem Matejevog teksta (Mt 16,13-23) želi ukazati na narav i smisao papinog učiteljstva. Prvi se uvid tiče obvezivosti službenog nauka Crkve koji se „definira“ na različite načine. Radi se o tome da teologija poznaje dva vida pod kojima sama Crkva promatra vlastitu naučiteljsku službu: redovno i izvanredno te nepogrešivo i autentično Učiteljtvo. Redovno Učiteljstvo se odnosi na „obavljanje“ naučiteljske službe u normalnom, redovitom životu Crkve pri čemu je svaki pojedini, pravovaljano zaređeni biskup, nositelj redovnog Učiteljstva. Ovo se, dakle, odnosi na cjelokupni episkopat, ali i na svakog pojedinog biskupa. Jedan između ostalih biskupa (u ovom smislu redovnog Učiteljstva) je i sam papa kao rimski biskup. Udio na redovnom Učiteljstvu imaju i svećenici koji su biskupovi opunomoćenici u službi navještanja vjere u Crkvi. Za razliku od redovnog, izvanredno Učiteljstvo (termin nije služben, nego ga teologija koristi) se odnosi na ekumenske (opće) sabore i papu kada naučava Ex cathedra. Drugi vid (nepogrešivo i autentično) naučiteljske službe se odnosi na pitanje obveznosti prihvaćanja definiranog nauka, odnosno, njenog sadržajnog „istitog statusa“, odnosno, nezabludivosti. Nepogrešivo Učiteljstvo se odnosi na redovito i izvanredno Učiteljstvo pod vidom cjelovitosti nauka i episkopata (materijalni vid) i konačnog definiranja Pologa vjere (dogmatski kodificirano i službeno obznanjeno) što predstavlja formalni vid, odnosno, uvjet nepogrešivosti. Autentično Učiteljstvo u najvećoj mjeri predstavlja redovno Učiteljstvo, no u relevantnom se teološkom diskursu uglavnom koristi kao pojam koji se odnosi na tkz. ne-nepogrešivo Učiteljstvo, uže ili šire shvaćeno. Primjerice, narav ne-nepogrešivog učiteljstva pripadao bi papinskim enciklikama za čitavu Crkvu, pojedinim dokumentima i zaključcima partikularnih biskupskih sinoda ili pojedinih biskupa koji se odnose na točno određeno partikularno područje (za sinodu), ili područje određene biskupije (za biskupa). Po ovoj logici, 2. Vatikanski sabor, iako je ekumenski (opći) ne bi pripadao nepogrešivom Učiteljstvu jer se sam Koncil tako definirao (kao pastoralni), osim u onim elementima kada svečano ponavlja izjave Učiteljstva drugih sabora (primjerice Tridenta ili 1. Vatikanskog). Razlog ovog teološkog interventa nalazi se u samoj Hrvojevoj knjizi, točnije na samom njenom kraju gdje Hrvoje donosi Pastoralne smjernice argentinskih biskupa pri čemu naglašava da je papa Franjo „tom prilikom svoje pismo i spomenute smjernice nazvao vjerodostojnim (autentičnim, op.a) učiteljstvom, a objavom u AAS-u uzdigao ih do razine službenog nauka Crkve.“ (199) Potrebno je jasno naznačiti da se u ovom slučaju radi o ne-nepogrešivom Učiteljstvu te da u kontekstu toga, Dubia imaju potpuno opravdanje i smisao u kontekstu definiranja „službenog“ nauka.
Ovo me dovodi do bitnije stvari koju ovdje želim izraziti preko navedenog Matejevog teksta. U tekstu se radi o tome kako Petar, a preko njega i svaki njegov nasljednik, treba vršiti svoju službu učvršćivanja svoje braće. (Lk 22,32) Kada Isus pita svoje učenike što ljudi kažu tko je Sin Čovječji, Petar prihvaća i ispovijeda vjeru i sadržaj te vjere koji mu je objavljen, ne putem tijela i krvi, nego mu izravno Otac objavljuje identitet Sina. U tom trenutku Petar postaje Stijena na kojoj Gospodin gradi svoju Crkvu. No, samo koju novozavjetnu rečenicu dalje, kada Isus govori o Očevom planu u središtu kojega je križ, tijelo i krv „uzvraćaju udarac“ jer se upravo tijela i krvi ovaj plan bitno tiče. Petar, ovaj puta ne javno ispred drugih učenika, uze Isusa na stranu i poče ga odvraćati od upravo artikuliranog plana. Reakcija se Isusova čini sasvim pretjerana: Nosi se od mene, sotono! Kako pomiriti ova dva Petra? Ovoga koji je Stijena i ovoga koji je sotona? Tiče li se ovo uopće Petra kao osobe ili Petra kao službe u Crkvi? Mišljenja sam da je ovo potonje u pitanju. U kojem smislu? Pa u onom smislu kojega je sam Krist dao: Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Učiteljska služba Crkve mora voditi računa o oboje: i o Božjem i o ljudskome. Onda kada je Učiteljstvu na pameti ono što je Božje, radi se o nepogrešivom Učiteljstvu, a onda kada mu je na pameti ono ljudsko, onda je ono ne-nepogrešivo. Mišljenja sam, sukladno svemu do sada rečenome, da se u AL radi o ljudskome, odveć ljudskome pristupu Otajstvu vjere i sakramenata. Zanimljiv mi je, za kraj, ovaj element kako Petar Isusa uzima u stranu i onda mu iznosi svoje neslaganje (Bože sačuvaj, Gospodine!) s Božjim planom. Mnogi su u spornom dijelu AL vidjeli upravo to: pokušaj na jedan neizravan i nejasan način mijenjati nauk Crkve. No, sve dok jedan papa službeno ne odgovori na Dubia, nećemo moći kategorički tvrditi o čemu se tu radi. Ujedno, to nas ne priječi da promišljamo, pišemo, raspravljamo o sadržaju otvorenog pitanja.
Na kraju ovog slijeda tekstova koji se neizravno odnose i na Amoris laetitia, a dijelom izravno na knjigu Hrvoja Vargića, zaključio bih s jasnim citatom iz FC koji potvrđuje negativan odgovor na prvo pitanje iz Dubia: „Crkva, ipak, ponovno utvrđuje svoju stegu, zasnovanu na Svetom pismu, prema kojoj ona ne može euharistijskom zajedništvu pripustiti razvedene i ponovno oženjene. Oni su sami sebe učinili nesposobnima da budu pripušteni, jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u euharistiji. Postoji i još jedan osobiti pastoralni razlog: ako se te osobe pripuste euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauku Crkve o nerazrješivosti ženidbe.“ (FC 84) Uistinu, ako bismo nakon pastoralnog razučivanja pripuštali određene „slučajeve“ pričesti, koji bi bio razlog spriječiti tim „slučajevima“ slavljenje i trećeg sakramenta (nakon ispovijedi gdje bi dobili odrješenje i pričesti, radi se ženidbi) kako bi njihovo stanje i položaj bilo usklađeno s naukom Crkve. Ali u tom slučaju bi se taj nauk značajno morao promijeniti. Stoga smatram da se nikako ne može opravdati pripuštanje pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih, osim da se bitno promjeni nauk Crkve koji posjeduje kvalitetu nepogrešivosti, a koji bi se u tom slučaju pokazao, od početka (Mt 19,4-6), zabludiv, odnosno, pogrešiv!
