Amoris laetitia je postsinodalna apostolska pobudnica pape Franje iz 2016. godine, posvećena temi obiteljske ljubavi. Sa svojih devet poglavlja, ova enciklika predstavlja pravo bogatstvo katoličkog poimanja obiteljske ljubavi i života. Četvrto poglavlje predstavlja duboku teologiju ljubavi u obitelji, tumačenje i razmatranje Hvalospjeva ljubavi.

To tumačenje u detalje analizira, pojam po pojam, Hvalospjev ljubavi i donosi logiku kršćanske ljubavi (98). No, ova enciklika je ujedno i onaj događaj koji je, može se tako reći, najsnažnije „uzdrmao“ hermeneutiku reforme (diskontinuiteta u kontinuitetu) i Učiteljske uloge u nauku Katoličke crkve.

Razlog tomu je osmo poglavlje, točnije, fusnota 351 u kojoj se otvara, iz pastoralnih razloga, mogućnost da nakon pastoralnog razlučivanja, osobe koje su rastavljene i ponovno civilno vjenčane, mogu pristupati pričesti. „U određenim slučajevima to može uključivati također pomoć sakramenata.“ Papa se ovdje usmijerava na ispovijed za koju napominje da nije soba za mučenje, već mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem, i na euharistiju koja nije nagrada za savršene, već velikodušan lijek i hrana za slabe. Treba primijetiti da se nigdje izravno ne govori o mogućnosti pričešćivanja rastavljenih i ponovno sastavljenih osoba, nego se na jedan neizravan način usmjerava k tome.

Stoga je ova fusnota izazvala velike polemike u katoličkom svijetu, a sve skupa je rezultiralo time da su četiri kardinala papi uputila pet pitanja (Dubia) kojima žele razjasniti pitanja koja su ostala otvorena i neodgovorena ovom fusnotom. Dubia je formalni način razjašnjenja određenih doktrinarnih pitanja u Crkvi, i kao takva, moraju biti odgovorena s: da ili ne. Kako stvari stoje, ovaj pontifikat pape Franje vjerojatno neće (službeno) odgovoriti na ovih pet pitanja, tako da ćemo morati čekati drugoga papu da ih odgovori. No, pitanja moraju biti odgovorena.

Budući ih papa Franjo nije službeno odgovorio, u svojoj izvrsnoj knjizi Amoris laetitia: vjernost ili lom?, odgovorio ih je mladi filozof Hrvoje Vargić. Hrvoje je na sva pitanja odgovorio potvrdno, a ono najeksplicitnije da se odnosi na to da rastavljene i ponovno vjenčane osobe mogu zadobiti odrješenje u sakramentu ispovijedi i mogu primati pričest – nakon provedenog pastoralnog razlučivanja. No, prije ovih pet potvrdnih odgovora Hrvoje donosi čitavu knjigu argumentacije koja želi pomiriti nauk Crkve i pastoralno razlučivanje koje bi moglo dovesti do toga da pojedine osobe koje su rastavljene i ponovno vjenčane mogu pristupati pričesti. Ovdje ću se stoga osvrnuti na temeljni Hrvojev argument (kojega u knjizi razrađuje) s ciljem da ukažem kako ne vodi njegovu zaključku, odnosno, njegovu odgovoru na Dubia. U naknadnim ću se tekstovima baviti nekim drugim elementima njegove argumentacije.

Podnaslov Hrvojeve knjige preciznije definira smjer knjige i argumentacije u njoj razrađene: od Wojtyle do pape Franje. Radi se o tome da Hrvoje koristi filozofiju Karola Wojtyle kao jedan kontekst unutar kojega je moguće potvrdno odgovoriti na Dubia. Iz samog podnaslova nazire se prva poteškoća koju Hrvoje mora dodatno obrazložiti, a odnosi se na pitanje zašto koristi filozofiju Karola Wojtyle kao kontekst za razumijevanje enciklike, a ne koristi Učiteljstvo Ivana Pavla II.? Točnije, zašto središte rasprave, ili konteskt razumijevanja enciklike Amoris laetita, nije enciklika Familiaris consortio, nego je to filozofija etike Karola Wojtyle? Ovo pitanje u stvari i nije toliko relevantno za samu knjigu i argumentaciju koja se u njoj nalazi, no bitno je kako bi se na istu razinu stavila utemeljena argumentacija u jednom unutar-crkvenom doktrinarnom sporu/pitanju. Razlog tome se nalazi u jednoj drugoj enciklici Ivana Pavla II., Fides et ratio u kojoj papa naglašava da „Crkva ne izlaže svoju vlastitu filozofiju niti preporuča bilo koju pojedinačnu filozofiju na štetu drugih. Duboki razlog ove odmjerenosti leži u tome što filozofija čak i onda kada stupa u odnos s teologijom, mora djelovati u skladu sa svojim metodama i pravilima.“ (FR 49) Dakle, ukoliko bismo namjeravali odgovoriti na Dubia, onda kao kontekst tog odgovora ne bismo trebali (točnije, mi bismo mogli, kao što to može i Hrvoje, ali ne može papa, odnosno, Crkva u svojoj naučiteljskoj ulozi) koristiti jednu točno određenu filozofiju, nego službeni nauk Crkve i nepogrešivog i autentičnog Učiteljstva. Iako razumijem motivaciju i smisao Hrvojeve knjige, ukoliko se relevantno želi odgovoriti na Dubia, onda se u odnos s Amoris laetitia treba postaviti Učiteljstvo Crkve, a ne određena parcijalna filozofija. To mi je prva poteškoća/kritika s Hrvojevom knjigom, iako ne sa samom knjigom, nego njegovim opravdanjem i argumentiranjem potvrdnih odgovora na Dubia.

Druga kategorija kritike se odnosi na poimanje samog pitanja u središtu rasprave: Hrvoje smatra (iako to nigdje eksplicitno ne navodi, nego se može steći takav dojam i temeljem tog dojma, zaključiti) da se spor vodi na pastoralnom i moralnom, a ne dogmatskom ili sakramentalnom području. Ovo je samo djelomično točno. Hrvojeva argumenacija i prikaz Wojtyline filozofije etike je sasvim u skladu s moralnim naukom Crkve, no ona nije cjelovita. Točno je da pri kategorizaciji grijeha (smrtni-laki) imamo tri kriterija koja moraju biti zadovoljena kako bismo proglasili određeni grijeh smrtnim (što znači da uništava/ubija život vječni (zoe) u nama), a to su puna svijest i sloboda osobe koja ga čini (kao subjektivna strana medalje), a da je sama materija čina teška. (KKC 1857) Hrvoje u svojoj knjizi inzistira na tome da mnogim osobama koje su rastavljene i ponovno sastavljene, ova subjektivna strana medalje znatno umanjuje njihov osobni krimen, i u pogledu krivice ali i osobne odgovornosti. „Primjerice, društvo koje u cjelini visoko ne vrednuje nerazriješivost braka, zasigurno će, da tako kažem, zasjeniti konceptualizaciju (opojmljivanje) stvarne biti norme u subjektu“ (str. 78) Konceptualizacija i razumijevanje norme se odvija povratno i kulturalnim posredovanjem, subjekt ne može nositi svu težinu tereta (jer je tako uvjetovan, formiran). „Iako se može reći da su temeljene moralne norme izravno dostupne subjektu za konceptualizaciju, ipak njihov analogni karakter ovisi i o kulturi… Takvoj je osobi, pod utjecajem kulturalnih iskrivljenja, vrlo teško doći do istinite moralne norme“ (str. 78) Hrvojev zaključak, a koji ga usmjerava prema iščitavanju vjernosti a ne potencijalnom lomu kojega mnogi drugi prepoznaju u enciklici AL, odnosi se na ukazivanje opravdanosti, u pojedinim slučajevima nakon provedenog pastralnog razlučivanja, pristupanja pričesti rastavljenih i ponovno (civilno) vjenčanih supružnika. Ta se opravdanost prvenstveno argumentira izostankom kriterija subjektivne naravi (pitanje svijesti i slobode) supružnika čime se redefinira karakter (objektivnog) grijeha iz smrtnog u laki grijeh, a laki grijeh nije opravdana prepreka slavljenju sakramenata (ispovijedi i euharistije). „Stoga ti parovi često i ne vide jasno moralnu normu.“ (str. 79) Ovo je onda razlog i argument da se takve osobe, nakon pastoralnog razlučivanja, mogu prepustiti pričesti. No, kako sam naveo na početku ovog paragrafa, ovo je samo djelomična slika cijele situacije. Ukupna slika se ipak značajno odnosi i na pitanje sakramentalnosti (i to tri sakramenta!) kao i na pitanje dogmatskog učenja i sakramentalne discipline. Uz ovaj dodatak, problem se nalazi i u činjenici selektivnog (Hrvojevog) pristupa moralnom nauku Crkve, pogotovo zbog činjenice da se prešućuje govor o krivo formiranoj savjesti, koja, doduše obvezuje osobu, no, samo do onog trenutka kada se osobna sigurnost i nesavladivo neznanje ne dovedu u pitanje prvim navještajem čime počinje proces odgoja savjesti. (KKC 1785)

Za kraj ovo prvog dijela kritike smatram važnim naglasiti kako je Crkva ranije (a i sada u određenim slučajevima) određivala katekumenski put za one koji su odgovorili na kerigmu, a odgovor je bio želja za obraćenjem, odnosno, voljom da subjektivnu formu života (savjest) strukturira sukladno sadržaju navještaja (objektivnoj moralnoj normi). Rezultat katekumenata je uključivanje (sakramentalna inicijacija) u zajednicu koja slavi Otajstva vjere (mistagogija). Danas, u značajno promijenjenim društveno-kulturološkim, pa i crkvenim okolnostima, katekumenat kao izvorna struktura uvođenja u slavljenje Otajstva vjere nije moguća (zanimljiva je pojava neokatekumenata i Puta koji polučuje jako zanimljive rezultate, ali koji nije bez svojih određenih teoloških nedorečenosti i poteškoća). Moguća je i potrebna nova evangelizacija. Smatram da su odredbe Familiaris consortio sasvim dostatne i prigodne te prilagodvljive kontekstu nove evangelizacije, dok prijedlog pastoralnog razlučivanja i potencionalnog (nakon provedenog pastoralnog razlučivanja) pripuštanja pričesti i ispovijedi (odriješenju) Amoris laetita prelazi granice čisto pastoralnog okvira i zalazi u područje sakramentologije i posredno dogmatike.

 

Dodatno, ovakva nepotpuna argumentacija na području moralnog nauka Crkve nije put kojim treba ići pri nastojanju da se stvori kontekst unutar kojega je moguć potvrdan odgovor na Dubia. O nekim drugim elementima i ovog konteksta i kritike na Hrvojevu knjigu pisat ću u slijedećim tekstovima.