Rubrika: Hrvatski aforisti
Marija Vrbetić, Aforizmi
Marija Vrbetić, (Karlovac, 1914.—Karlovac, 2004.) povjesničarka, spisateljica i prevoditeljica. Maturirala je na karlovačkoj Gimnaziji 1933. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala germanistiku i psihologiju 1938. godine. Radila je kao profesorica povijesti na Gimnaziji od 1939. do umirovljenja 1974. godine. Autorica je udžbenikâ iz povijesti. Posebno su poznati i dugo korišteni udžbenici Povijest za I. razred gimnazije (jedanaest izdanja, preveden na talijanski i makedonski), Povijesna čitanka za I. razred gimnazije te Nastava povijesti u teoriji i praksi. Proučavala karlovačku povijest, posebno povijest tiskarstva i knjižarstva, kazališta i školstva, o čemu je objavila niz članaka. Objavila je i knjige 400 godina karlovačkog školstva i Karlovac na razmeđu stoljeća. Bavila se prevođenjem s njemačkog. Objavila je zbirku aforizama Radosti dokolice (Karlovac, 2000.).
Praznina u životu nastaje kada nam vrijedni sadržaji postanu bezvrijednima.
Jadikovanjem o životnim jadima jadi se samo množe.
Ljubomora nije plod ljubavi već sebeljublja.
Voli te onaj tko voli i tvoje slabosti.
Dogma najviše odgovara ljudima troma uma.
Najviše zamjeramo drugome ono što sebi najlakše opraštamo.
Malen je čovjek koji o sebi ima visoko mišljenje.
Čovjek je tako dugo mlad dok uživa u mladenačkim ludostima.
Veliki čovjek je tiho nesretan.
Krupan novac čini čovjeka sitnim.
Ako netko treba tvoje uho, daj mu i srce.
Uz pravog prijatelja spoznajemo istinu o sebi.
Dobronamjerna šala na račun prijatelja začin je za prijateljstvo.
U zavisti čovjek bljuje otrov.
Čast i častoljublje suprotni su polovi.
Mržnja najviše truje onoga koji mrzi.
Nekontrolirana srdžba je bumerang.
Zavist osjeća čovjek nezadovoljan sobom.
Kada klevetnik nekoga kleveće, često mu pripisuje vlastite mane.
Život bez umjetnosti život je bez kruha i vode.
Inspiracija je dijete koncentracije.
Kad čovjek stane pred umjetničko djelo, stao je pred dragog prijatelja.
Često je teže znati šutjeti no znati govoriti.
Iza rata ostaje bolesna duša kao bronhitis iza gripe.
Plemenito je ne pamtiti naneseno zlo.
Često se ne bojimo onoga što jest, već onoga što bi moglo biti.
Strah bez razloga stvara razloge za strah.
Samoća je pakao i raj.
Oplakujući pokojnika, čovjek zapravo oplakuje sebe.
Misli na crnu budućnost treba ostaviti za crnu budućnost.
Maštati znači stvarati svoju stvarnost.
U lijepom si društvu kada su ti misli lijepe.
U beznađu nada žari dušu.
Rijetko kad zamjeramo nadi što nas vara.
U mladosti život je lijep, u starosti ga treba učiniti lijepim.
Opasno je sebe potcijeniti, još opasnije precijeniti.
Usrećiti druge znači biti sretan.
Sitnim životnim radostima hvatamo nesreću za gušu.
Nerad i dosada rađaju zle poroke.
Dokolica je radost nakon plodna rada.
Uspjeh je potpun kada mu se čovjek raduje.
Mudre savjete rado dajemo drugima.
Glupost je glasna; mudrost je tiha.
Čovjek je tako dugo mlad dok se zna od srca smijati.
Oštre šale odaju duhovnu oštrinu.
Riječ može biti melem na rani, ali i sol na njoj.
Okupaj se u suzama da ti duša bude čista.
Šutnja je često bogatija od mnoštva izgovorenih riječi.
(Iz zbirke Radosti dokolice, Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, Karlovac 2000.)
