SVI ZA NJU ZNAJU
Tako sam ja, Adelaido, za ovih dugih godina što sam ih proživio različito mislio o životu i o smrti, o ljudima i o Bogu. Ljudi koji me drže za lukavca u novčanim poslovima smatraju da sam u svemu drugom neznalica. Može to u neku ruku biti istina, ali ne sasvim. U mladosti sam neko vrijeme živio u gradu i uveče sjedio u gostionicama i na drugim mjestima gdje se ljudi sakupljaju te sam imao prilike čuti razna mišljenja o Bogu i o svijetu, a zbog Holdera sam dolazio u dodir s različitim ljudima. Poslije posla nalazio sam se s odvjetnikom i drugima. Nisam, dakle, razmišljao samo na Bjorndalu. Čuo sam u svom životu različitih mišljenja o takozvanoj stvarnosti, da je naš Gospodin Bog samo djelo sablasnih utvara i da je zapravo stvarno samo to da čovjek živi i provodi svoj život i druge takve stvari koje su svojstvene i životinji.
Kad dođemo u godine i steknemo više razuma, postajemo svjesni da moramo umrijeti. A životinja toga ne zna. Što drugi zovu stvarnošću, o tome znamo još manje. U životu ide kojekako i u pogledu imutka, i u pogledu zdravlja, i u svemu drugom. Nitko ne zna kako će s obzirom na to proći u životu. A kad je riječ o smrti, tu nema razlike: pogađa svakoga, svi za nju znaju, ona je jedina stvarnost koju znamo unaprijed i na koju nam se valja spremiti…
Nakon kratka predaha proslijedi:
-A misli što ih imamo o svemu, pa tako i o smrti, i one su stvarnost. Nitko mi u tom pogledu ne može drugo reći. Ako ih ne možemo uhvatiti rukama, ipak su nešto stvarno, baš kao što je stvarnost da evo živim i da evo koračam u ovaj večernji sat. Možemo se proživinčiti ako nas je volja, možemo juriti kroz život ne misleći na drugo doli na jelo i piće, baš kao i životinje, i to možemo nazvati stvarnošću. I sam sam nekoć tako živio mnoge godine. Ali sada mi je ostala samo koja godina za razmišljanje, da razmišljam o drugoj stvarnosti, o onoj koja je u vezi sa smrću. Ako nam je dan razum po kojemu smo svaki dan svoga života svjesni smrti, onda nam je taj razum i zato da se spremamo za smrt, to jest da život živimo ljudski, a ne životinjski.
Jer imamo u sebi snagu i misli, volju i osjećaje što sežu dalje od smrti…do Boga. Ne može sve čovjek zaodjenuti pravom riječju, pa ako sve i ne mogu izreći riječima kako bih htio, u meni su različiti osjećaji i čuvstva koaj štošta kazuju, pa i ta su čuvstva, po mom mišljenju, stvarna baš i novac i hrana. Jest, ti su osjećaji i ta čuvstva dio mene samog, dio toliko stvaran da bih se srušio kad bi ih nestalo iz mene. I tada bi bilo, kako je Dag rekao, da je život smrt…
Trygve Gulbranssen, Vjetar s planine
IZ BIOGRAFIJE:
GULBRANSSEN TRYGVE (1872-1956), suvremeni norveški pisac. Svojom trilogijom I vječno pjevaju šume, Vjetar s planine i Nema puta naokolo stekao je svjetsku slavu i brojna priznanja. Likovi njegove norveške domovine isklesani su tako živo i plastično da su nezaboravljivi. Nastavlja živjeti u srcima čitalaca neuništiv kao stoljetne šume norveških krajolika. Pisac, nadahnut duhom Evanđelja, postaje navjestitelj velike Kristove dobrote, koja je kao ništa drugo u životu kadra osvajati ljude i povezivati ljudska srca: “Ima neka moć u dobrim ljudima. Oni su jaki ne samo za života nego i poslije smrti.”
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
