I ova povijest jednog mladog japanskog svećenika uvjerljivo dokazuje Providnost i Božju milost.Masayuki,ime kod budista znači ” čovjek pravde” ,postao je Ivan Bosco,to je ime dobio na krštenju i nosi ga kao salezijanac.
U kancelariji Tajništva za nekrščane u Rimu susreo sam Don Ivana Bosca Shirieda,čovjeka niskog uzrasta punog života.Predstavio se kratko.Atmosfera je odmah postala prisna i prijateljska.Don Shirieda ovdje radi od siječnja 1974.,i to kao pomoćnik za Aziju.Malo je onih koji poznaju povijest njegova života.Rim je samo posljednja postaja jednog toliko tajnog,na mahove i tragičnog,ali i jednog toliko radosnog puta,zapravo započetog 1930. godine kad se on kao prvorođenac rodio u Kagoshimi.Dali su mu ime koje je program života: Masayuki – Čovjek pravde.Brat će mu dobiti ime “Čovijek snage”,a sestra”Žena punine”.
U sedmoj godini života doživio je svoju prvu obiteljsku tragediju:otac mu je kao komandant jedne vojne jedinice poginuo 1937.g. u Kini.Do svoje petnaeste godine čekao je da postane glava obitelji,a dotle je majka odgajala djecu.Njega je htjela odgojiti za autentičnog “Čovjeka pravde”,pravednog sa samim sobom,s drugima,s domovinom,s Bogom.Odgaala ga je u strogoj japanskoj budističkoj disciplini sekte Shin,kojoj je pripadala obitelj,a sekta se trudila da svojim obredima i moralom odgoji cjelokupnog čovjeka.
Tako se Masayuki od malena naučio rano ujutro povlačiti na brežuljak što se izdizao iznad njegovog grada i ostajao ondje dugo u tihoj molitvi.U obitelji je bio običaj da svake subote sastanu na obred uzimanja čaja i za to su svi članovi obitelji poredu,uključišvi i majku,javno priznavali svoje krivnje i slabosti,primali opomene i opraštanja te obećavali da će se popraviti.Najveća Masayukijeva želja bila vojnička karijera.Ideali su mu bili njegovi sunarodnjaci Yamamoto i Togo,pobjednici nad ruskom flotom u Port Arturu.Stalno su mu bili pred očima.Otišao je u pomorsku akadamiju u Miyakonovo,zatim u zrakoplovnu bazu za osposobljavanje kamikaza,glasovitih pilota-samoubojica u drugom svjetskom ratu.Oni su se zajedno s avionom rušili na neprijateljske ciljeve.
09.kolovoza 1945.kada je na Nagasaki bačena druga atomska bomba,Masayuki je imao jedva petnaest godina.Tog je dana izvršio prvi i posljednji let avionom u svojoj vojničkoj karijeri.Njegova je eskadrila bila opkoljena i razorena.”Tog dana”,priznaje sa žalošću,”poginuli su svi moji drugovi.Ja sam preživio zaista na čudnovat način.”Nakon nekoliko dana-bilo je to 15.kolovoza-Japan se predao.To je bio prvi veliki poraz u povijesti te zemlje i rušenje jednog velikog mita.”Čovjek pravde”osjetio je zapuštenost zbog tog zlog udesa.”Osim gubitaka najboljih prijatelja,koji su stradali od atomske bombe u Hirošimi,izgubio sam i životni ideal.”Nije mu preostao nitko osim braće i dobre majke,jedine koja je očuvala nepovrijeđenu budističku vjeru i smisao za molitvu.Bitka za čavleTrebalo je obnoviti život i početi sa stanom.Građevinskog materijala bilo je u Japanu dosta ali …nije bilo čavala.Što da učinim?Bila je to posve banalna epizoda novog tijeka njegova života.
“Jedan me lukavi savjet prijatelja izbavio iz neprilike.Odlučio sam provaliti u skladište jedne katoličke crkve u gradu,koja se upravo gradila.Bilo mi je odvratno krasti,ali bilo mi je to potrebno.Osim toga,ukrasti nešto tim omraženim strancima,katolicima,u ono mi se vrjeme činilo dobrim djelom.Oko podneva,kad su svi radnici otišli na kratak odmor,pokušao sam provaliti.Sve je išlo po planu.Doslovno sam se obložio i oboružavao čavlima.Oprezno sam se približavao izlazu i pogledom sam još jednom zagledao unutrašnjost.U tom času pojavio se neki svećenik,možda izazvan bukom koju sam proizveo.Skrenuo je pogled sa svog časoslova i uperio prema meni.”
Strmoglavi bijeg nije imao smisla.Misionar mu je bio za leđima.”Nadao sam se da ću pobjeći,ali naše male japanske noge”-komentira on to danas sa smješkom – “nisu se mogle natjecati s dugim talijanskim nogama.””Čovjek pravde”našao bi se u zatvoru pod optužbom krađe.”Zamolio sam misionara da bar ništa nekaže mojoj majci,ukoliko je to namjeravao.Umjesto odgovora stranac je gurnuo ruku u kutiju s čavlima,dao mi još druge,toliko njih da ih nisam mogao ni nositi,i pustio me da odem,a da nije rekao nijedne riječi o krščanstvu.Vratio sam se kući zbunjen.Čitavu noć progonilo me to lice prijatelja stranca.Ono me u onome času kad su svi Japanci krali naučilo da dadnem sve,a neprimim ništa.”
“Sutradan otišao sam u crkvu da potražim tog svećenika.Našao sam ga i rekao:”U svojem životu pomišljao sam da povećam vojničku slavu svojih sugrađana iz Kagoshime.Odsad nemislim tako.Učiniti,da postanem kao i ti!” Taj svećenik bio don Aldino Roncato,salezijanac iz Noale kod Venecije.Umro je nekoliko godina kasnije u Tokiju.Pokušao je da iz požara spasi jednog svog kolegu iz Masayukija.Lik tog misionara postat će mi uvijek uzor i nadahnuće.Želja “da postanem kao on”ostvarila se uskoro na krštenju,poslije u svećeničkom zvanju među sinovima Don Bosca.Kasnije su me u katoličkoj vjeri slijedili brat i sestra.”
Sada je u Rimu ,gdje studira teologiju,kako bi kraj Svetoga Oca radio za sveopću Crkvu.Svjedočanstvo ljubavi.Don Ivan Bosco Shirieda obranio je doktorsku tezu na temu:”Budistčka ljubav prema bližnjem u odnosu prema krščanskoj ljubavi”.Danas radi na dijalogu između tih dviju vjeroispovijesti,koje mu neobično leže u srcu.Poslije toga se nada da će se vratiti u Japan.
“Budizam je veoma plodno područje,a ne zagušljiva džungla,koju bi trebalo osvojiti da se posije krščanstvo.Na početku svoga obraćenja vjerovao sam da vjera u Budu predstavlja zapreku za vjeru u Krista.Nastojao sam iz svoga života odstraniti sve budističke elemente,ali nisam uspio.Religija zahvaća čitava čovjeka i moje budističko iskustvo pojavljivalo se svakoga trena.Samo sam se pomalo uvjerio da je stara vjera obogatila novu,da je bila plodno tlo iz prispodobe o sijaču:”Nisam došao da dokinem već da nadopunim…”
Rođenje u Japanu nije u opreci s rođenjem u Kristu i naš je zadatak da svjedočimo veličanstvenu sintezu od ta dva sugrađanstva.Pravi Japanac može biti autentičan krščanin i,obrato,autentičan krščanin u Japanu treba da bude autentičan Japanac.”
“Koja bi dakle zadaća bila misionara u Japanu?” – upitam ga.Don Shirieda u nekoliko kratkih i jezgrovitih crta opisa lik:”Misionar mora biti živi svjedok vjere koju naučava,jer prema jednoj budističkoj izreci “nauka vrijedi toliko koliko osoba koja je živi.”To svjedočenje istine i svetosti treba da se zatim pretvori u veliko poštovanje i divljenje vjeri drugih,s uvjerenjem da svi mi imamo nešto naučiti od drugih.”
Tom dijalogu don Shirieda već sada želi posvetiti svoj život,jer je uvjeren da “krščanstvo neće osvojiti japansko srce ako prije ne pokrsti sve bogatsvo budističke mudrosti,šintoističkog optimizma i konfukcijanskog morala.”
U sedmoj godini života doživio je svoju prvu obiteljsku tragediju:otac mu je kao komandant jedne vojne jedinice poginuo 1937.g. u Kini.Do svoje petnaeste godine čekao je da postane glava obitelji,a dotle je majka odgajala djecu.Njega je htjela odgojiti za autentičnog “Čovjeka pravde”,pravednog sa samim sobom,s drugima,s domovinom,s Bogom.Odgaala ga je u strogoj japanskoj budističkoj disciplini sekte Shin,kojoj je pripadala obitelj,a sekta se trudila da svojim obredima i moralom odgoji cjelokupnog čovjeka.
Tako se Masayuki od malena naučio rano ujutro povlačiti na brežuljak što se izdizao iznad njegovog grada i ostajao ondje dugo u tihoj molitvi.U obitelji je bio običaj da svake subote sastanu na obred uzimanja čaja i za to su svi članovi obitelji poredu,uključišvi i majku,javno priznavali svoje krivnje i slabosti,primali opomene i opraštanja te obećavali da će se popraviti.Najveća Masayukijeva želja bila vojnička karijera.Ideali su mu bili njegovi sunarodnjaci Yamamoto i Togo,pobjednici nad ruskom flotom u Port Arturu.Stalno su mu bili pred očima.Otišao je u pomorsku akadamiju u Miyakonovo,zatim u zrakoplovnu bazu za osposobljavanje kamikaza,glasovitih pilota-samoubojica u drugom svjetskom ratu.Oni su se zajedno s avionom rušili na neprijateljske ciljeve.
09.kolovoza 1945.kada je na Nagasaki bačena druga atomska bomba,Masayuki je imao jedva petnaest godina.Tog je dana izvršio prvi i posljednji let avionom u svojoj vojničkoj karijeri.Njegova je eskadrila bila opkoljena i razorena.”Tog dana”,priznaje sa žalošću,”poginuli su svi moji drugovi.Ja sam preživio zaista na čudnovat način.”Nakon nekoliko dana-bilo je to 15.kolovoza-Japan se predao.To je bio prvi veliki poraz u povijesti te zemlje i rušenje jednog velikog mita.”Čovjek pravde”osjetio je zapuštenost zbog tog zlog udesa.”Osim gubitaka najboljih prijatelja,koji su stradali od atomske bombe u Hirošimi,izgubio sam i životni ideal.”Nije mu preostao nitko osim braće i dobre majke,jedine koja je očuvala nepovrijeđenu budističku vjeru i smisao za molitvu.Bitka za čavleTrebalo je obnoviti život i početi sa stanom.Građevinskog materijala bilo je u Japanu dosta ali …nije bilo čavala.Što da učinim?Bila je to posve banalna epizoda novog tijeka njegova života.
“Jedan me lukavi savjet prijatelja izbavio iz neprilike.Odlučio sam provaliti u skladište jedne katoličke crkve u gradu,koja se upravo gradila.Bilo mi je odvratno krasti,ali bilo mi je to potrebno.Osim toga,ukrasti nešto tim omraženim strancima,katolicima,u ono mi se vrjeme činilo dobrim djelom.Oko podneva,kad su svi radnici otišli na kratak odmor,pokušao sam provaliti.Sve je išlo po planu.Doslovno sam se obložio i oboružavao čavlima.Oprezno sam se približavao izlazu i pogledom sam još jednom zagledao unutrašnjost.U tom času pojavio se neki svećenik,možda izazvan bukom koju sam proizveo.Skrenuo je pogled sa svog časoslova i uperio prema meni.”
Strmoglavi bijeg nije imao smisla.Misionar mu je bio za leđima.”Nadao sam se da ću pobjeći,ali naše male japanske noge”-komentira on to danas sa smješkom – “nisu se mogle natjecati s dugim talijanskim nogama.””Čovjek pravde”našao bi se u zatvoru pod optužbom krađe.”Zamolio sam misionara da bar ništa nekaže mojoj majci,ukoliko je to namjeravao.Umjesto odgovora stranac je gurnuo ruku u kutiju s čavlima,dao mi još druge,toliko njih da ih nisam mogao ni nositi,i pustio me da odem,a da nije rekao nijedne riječi o krščanstvu.Vratio sam se kući zbunjen.Čitavu noć progonilo me to lice prijatelja stranca.Ono me u onome času kad su svi Japanci krali naučilo da dadnem sve,a neprimim ništa.”
“Sutradan otišao sam u crkvu da potražim tog svećenika.Našao sam ga i rekao:”U svojem životu pomišljao sam da povećam vojničku slavu svojih sugrađana iz Kagoshime.Odsad nemislim tako.Učiniti,da postanem kao i ti!” Taj svećenik bio don Aldino Roncato,salezijanac iz Noale kod Venecije.Umro je nekoliko godina kasnije u Tokiju.Pokušao je da iz požara spasi jednog svog kolegu iz Masayukija.Lik tog misionara postat će mi uvijek uzor i nadahnuće.Želja “da postanem kao on”ostvarila se uskoro na krštenju,poslije u svećeničkom zvanju među sinovima Don Bosca.Kasnije su me u katoličkoj vjeri slijedili brat i sestra.”
Sada je u Rimu ,gdje studira teologiju,kako bi kraj Svetoga Oca radio za sveopću Crkvu.Svjedočanstvo ljubavi.Don Ivan Bosco Shirieda obranio je doktorsku tezu na temu:”Budistčka ljubav prema bližnjem u odnosu prema krščanskoj ljubavi”.Danas radi na dijalogu između tih dviju vjeroispovijesti,koje mu neobično leže u srcu.Poslije toga se nada da će se vratiti u Japan.
“Budizam je veoma plodno područje,a ne zagušljiva džungla,koju bi trebalo osvojiti da se posije krščanstvo.Na početku svoga obraćenja vjerovao sam da vjera u Budu predstavlja zapreku za vjeru u Krista.Nastojao sam iz svoga života odstraniti sve budističke elemente,ali nisam uspio.Religija zahvaća čitava čovjeka i moje budističko iskustvo pojavljivalo se svakoga trena.Samo sam se pomalo uvjerio da je stara vjera obogatila novu,da je bila plodno tlo iz prispodobe o sijaču:”Nisam došao da dokinem već da nadopunim…”
Rođenje u Japanu nije u opreci s rođenjem u Kristu i naš je zadatak da svjedočimo veličanstvenu sintezu od ta dva sugrađanstva.Pravi Japanac može biti autentičan krščanin i,obrato,autentičan krščanin u Japanu treba da bude autentičan Japanac.”
“Koja bi dakle zadaća bila misionara u Japanu?” – upitam ga.Don Shirieda u nekoliko kratkih i jezgrovitih crta opisa lik:”Misionar mora biti živi svjedok vjere koju naučava,jer prema jednoj budističkoj izreci “nauka vrijedi toliko koliko osoba koja je živi.”To svjedočenje istine i svetosti treba da se zatim pretvori u veliko poštovanje i divljenje vjeri drugih,s uvjerenjem da svi mi imamo nešto naučiti od drugih.”
Tom dijalogu don Shirieda već sada želi posvetiti svoj život,jer je uvjeren da “krščanstvo neće osvojiti japansko srce ako prije ne pokrsti sve bogatsvo budističke mudrosti,šintoističkog optimizma i konfukcijanskog morala.”
G. Bellucci iz knjige “U život za druge”
