Nakon iskustva na Gori Karmel i osvjedočenja da je Jahve Bog, kralj Ahab se ništa nije promijenio. Biblija za njega kaže da goreg kralja od njega nije bilo. Ipak Božja milost je bila nad kraljem i izraelskim narodom. U tom razdoblju Bog mu je dao milost da pobjedi Sirskog kralja Ben-Hadada. Bog mu se javio preko proroka i obećao mu dva puta pobjedu nad mnogo brojnijim i jačim neprijateljem. Vidjevši kako ne mogu pobijediti Sirci su pokušali riješiti problem lukavstvom pozivajući se na milost. Kralj Ahab je dao milost kralju kada je trebao postupiti po pravdi i učiniti ono što mu je Bog rekao. Očito je kraljev veliki problem bio da je davao milost svojim neprijateljima, a onima kojima je trebao biti pravedan uništavao ih je samo za to što su bili vjerni Jahvi. Pobjede koje mu je Bog osigurao, doslovno je uzurpirao pripisujući ih sebi i opet nastavio sa starim načinom života.
Najbolji primjer toga je njegova želja da uđe u posjed Nabatovog vinograda koji je bio kraj njegove ljetne rezidencije u Jizrelu. Taj događaj Biblija opisuje: Nakon tih događaja dogodilo se ovo: Nabot Jizreelac imao vinograd kraj palače Ahaba, kralja samarijskog, i Ahab ovako reče Nabotu: “Ustupi mi svoj vinograd da mi bude za povrtnjak jer je blizu moje kuće. Ja ću ti dati za nj bolji vinograd, ili, ako to želiš, dat ću ti novca koliko vrijedi. 1.Kraljevima 21,1.2.
Pokušajmo si malo razmisliti i oživjeti ovaj događaj. Kralj Ahab u Jizrelu posjeduje ljetnu rezidenciju. Uz samu palaču postoji vinograd čiji je vlasnik Nabot Jizrelac. Svaki dan Ahab gleda u taj vinograd i odjednom mu pada ideja kako bi to bilo izvanredno mjesto za sadnju povrća. Traži Nabota i daje mu ponudu da otkupi od njega vinograd. Na prvi pogled, mislili bi kako se radi o korektnoj ponudi. Jedini razlog zašto Ahab to želi je što je to blizu njegove palače. Za njega ništa nije značilo što bi on tom zemljištu umanjivao vrijednost. Za njega je bilo bitno da dobije ono što želi. Po njegovom sustavu vrijednosti to je bio obični komad zemlje, koji je imao samo neku relativnu trgovačku vrijednost.
Međutim, Nabot to nije vidio tako. Ali Nabot reče Ahabu: “Jahve me sačuvao od toga da ti ustupim baštinu svojih otaca! 1. Kraljevima 21, 3. Drugi jedan prijevod mi je još snažniji: Nabot reče Akhabu: ” Po GOSPODU, to bi bilo jedno svetogrđe s moje strane da ti dam baštinu mojih otaca. “ (isto, Dretar)
Prilikom izlaska iz Egipta i ulaska u obećanu zemlju, Izraelci su po plemenima i obiteljima dobivali nasljedstva. Tada im je Bog preko Mojsija dao naputak: “Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene. Levitski zakonik 25,23. Nabot je izvanredno poznavao Zakon i zemlju koju je posjedovao smatrao je posebno Božjom milošću s kojom se prema njoj odnosio kao prema daru koji mu Bog daje. Očito je Nabot bio vjeran Bogu, i kao takav bio je veliki domoljub. Vjerujući u Božju milost cijenio je nasljedstvo koje je dobio od svojih predaka kao Božji dar. Zemlju je smatrao nečim što mu je posuđeno od budućih generacija. Želio je da to naslijede njegova djeca i da i ona uživaju u blagoslovima koje Bog daje. Stoga prodati tu zemlju Nabot je smatrao svetogrđem, jer odreći se dara koji mu Bog daje, za njega bi značilo i odreći se samog Darodavca.
Razmišljam ponekad i o našem stanju i našoj domovini. Bez obzira na krvavi rat kroz koji smo morali proći, zaboravljamo da je naša zemlja neotuđivo nasljedstvo koje smo dobili od Boga. Našim ponašanjem često puta potvrđujemo da smo tu Božju milost uzurpirali tvrdeći da smo mi stvorili našu zemlju. Najžalosnije je da upravo vlastodršci do te zemlje najmanje drže. Oni u svemu vide interes, i nije im problem prodati zemlju. Nije problem od kvalitetne i rodne zemlje napraviti smetlište za nuklearni otpad. Nije problem čiste i zdrave izvore vode prodati strancima kako bi u svojoj vlastitoj zemlji kasnije od njih kupovali vodu. Nije problem rodnu i kvalitetnu zemlju prodati inozemnom korporacijama koji tu zemlju neće čuvati, jer ih zanima samo profit. Nije im problem šumska bogatstva prodavati u bescjenje, a onda uvoziti nekvalitetan i relativno skupi namještaj i ostale proizvode drvne industrije. Za njih je zemlja roba s kojom se trguje.
Na žalost, nisu to samo takvi vlastodršci. Na kraju krajeva, mi dozvoljavamo posredno ili neposredno da vlastodršci to rade. Pa i sami ćemo prodavati svoju zemlju, jer nas više ona ne zanima. Mi imamo druge prioritete. Ipak suštinski problem je da smo mi ti koji smo zaboravili porijeklo te zemlje. Zemlja pripada Bogu, a nama je kao u vrtu edenskom: Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Postanak 2,15. Bog nije ljudima dao zemlju da ju eksploatiraju, već da ju rade i da ju čuvaju. Koliko li samo danas ogromne poljoprivredne korporacije doslovno eksploatiraju zemlju uništavajući ju sa raznim kemijskim tretiranjima, umjetnim gnojivima, jer im je profit doslovno zamaglio oči. Čini mi se da čovjek ponekad doslovno siječe granu na kojoj sjedi. Kao u Ahabovom slučaju, i mi uglavnom smatramo da je zemlja roba koja je na tržištu. Prodajemo ju u bescjenje, i umanjujemo joj vrijednost. Zaboravljamo čak i jednu najvažniju stvar. Ukoliko bi zemlju izgubili u ratu, tada bi se događalo da bi neka generacija mogla ispraviti povijesnu nepravdu učinjenu njihovim precima, ali ukoliko je zemlja prodana, nju se više nikada ne može vratiti.
U devetnaestom stoljeću Amerikanci su kupili od Rusa Aljasku. Bez obzira na sve okolnosti koje se pokušavaju dokazati kao nezakonite, Rusi Aljasku više ne mogu vratiti. Prodali su ju bespovratno. Da su kojim slučajem Amerikanci Aljasku dobili ratom, očito bi postojale povijesne mogućnosti povratka tih teritorija, ali kada je prodaja u pitanju, tada to ne postoji.
Nabot je cijenio svoju zemlju kao nasljedstvo od Gospodina. Cijenio je zemlju kao dar jer je cijenio Darodavca. Takav stav je strašno uznemirio Ahaba. Nije ga ničim mogao nagovoriti da mu to proda. Mogu ga samo zamisliti kako je bio srdit, bijesan, ljut i ne znam koje su ga još emocije mogle dodirnuti.
Prije više desetaka godina u moje susjedstvo doselio je jedan čovjek sa svojom obitelji. Sagradio je kuću na gradilištu koje je graničilo sa mojim zemljištem, potkućnicom kuće u kojoj sam živio. Taj čovjek je radio u poduzeću u kojem sam i ja radio i bio je u njemu vrlo visoko pozicioniran. Jednom me je prigodom tražio da mu prodam zemlju kako bi si on proširio svoju potkućnicu i napravio vrt. Odbio sam to tvrdeći da bi takva transakcija strašno umanjila vrijednost moje kuće i da zbog toga to ne želim napraviti. Međutim, njega nisam zanimao ja i vrijednost moje kuće. On je htio postići svoj cilj i natjerati me da mu tu zemlju prodam. Počeli su pritisci. Čak me je i generalni direktor nagovarao da mu zemlju prodam. S obzirom da sam to kategorički odbijao, vršio je pritisak na mog ujaka koji je isto radio u tom poduzeću. Ujak me je molio da mu tu zemlju prodam, jer je ovaj čovjek i nad mojim ujakom radio mobing, a njemu je bilo zbog toga stvarno teško. Međutim, ja sam to i tada odbio. Preko mojih pretpostavljenih je tada vršio mobing i na meni. Shvativši što se događa, kupio sam bodljikavu žicu i s njegove strane bodljikavom žicom ogradio se od njega. Njegova žena je tada burno reagirala tvrdeći kako sam nepristojan jer ih smatram da su oni koncentracijski logor te se od njih ograđujem bodljikavom žicom. „Da, upravo to smatram,“ odgovorio sam joj, „jer netko tko upotrebljava silu da mi otme zemlju za koju sam nebrojeno puta rekao da ju ne želim prodati nije ni zaslužio ništa drugo već da se od njega ogradim bodljikavom žicom. Kada me susjedi pitaju zašto to radim, objasnit ću im da se na taj način štitim od susjeda koji imaju aspiracije na tuđe zemljište.“ Nakon toga se očito pomirio sa činjenicom da mu ne želim prodati taj komad zemlje, a ja sam poslije toga napravio normalnu ogradu.
Ahab je upravo bio takav. Smatrao je da sve što zaželi treba mu se dati. Kao kralj mogao je Nabotu narediti da mu to da. Mogao je upotrijebiti i druge oblike prisile. Međutim očito je bio kukavica. Nije to on učinio, ali je velikodušno prihvatio prljavu uslugu svoje žene da mu to ona pribavi na podli, manipulativni i nezakonit način.
Izabela je bila žena koja je bila usmjerena cilju. Nisu nju zanimali ljudi. Cilj je bio dobiti zemljište i sve što je trebalo, cijeli taj posao trebao se je provesti sukladno nekom zakonu, tj nekoj zakonskoj formi da stvari izgledaju kako su legalno provedene. Ona stvara scenarij, piše pismo Jizrelskom „gradonačelniku“ i njegovim pomoćnicima i objašnjava im što treba raditi. Treba proglasiti post, napraviti neku gradsku svečanost, pozvati Nabota koji je vjerojatno obnašao visoku dužnost u gradskoj skupštini i pronaći dva nitkova koji će bez problema moći lažno posvjedočiti da je Nabot hulio na Boga i kralja. Nakon toga, bez suda, izvest će Nabota iz grada i kamenovati ga. Nakon dobivanja pisma gradska uprava je napravila sve po Izabelinom naputku ništa ne pitajući.
Nevjerojatno je kako su ljudi spremni raditi prljave poslove kako bi se nekome dodvorili. Uopće se nisu pitali jeli to ispravno, ili nije, za njih je bilo bitno da dobiju nekoliko pozitivnih bodova u očima Izabele. Nisu se pitali zbog čega to Izabela traži. Oni su dobro znali da su njeni motivi drugi od onih koje je napisala u pismu. Izabela nije štovala Jahvu pa da joj onda nešto znači da netko huli na Jahvu. Koristila je upravo Božji Zakon kako bi manipulirala sa situacijom. Ono što je značajno je da je i Sotona u stanju koristiti Bibliju u svoju korist. Istovremeno ljudi iz gradskog poglavarstva se nisu pitali jeli uputno čovjeka dati kamenovati a ne provesti nad njime sud. Nakon takve optužbe trebao se provesti sud. Ništa od toga nije bilo. Nakon provedene te gnusne radnje, kao da su se takmičili tko će ju prvi obavijestiti o izvršenoj zadaći. Očito je Izabela mislila da u tim ljudima ima saveznike. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, ti isti ljudi će stati na stranu protiv Izabele, jer Izabela više neće biti na poziciji. Te ljude nije zanimala Izabela, već njena pozicija kao kraljice. To je bio materijalistički sustav vrijednosti. Trebam te dok od tebe imam koristi. Poslije mi uopće više ne trebaš.
Danas mislimo da imamo puno prijatelja. Međutim problem je imati prijatelja koji ima pogrešne životne vrednote. Najgora životna vrednota je materijalizam. Ukoliko imamo prijatelje koji imaju takvu životnu vrednotu, onda smo u velikoj opasnosti. Jednog trenutka naš će nas prijatelj bez problema prodati ukoliko mu to bude išlo u njegovu materijalnu korist. Isus je rekao: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Matej 6,33. U Kraljevstvu nebeskom su ljudi najveća vrijednost. Istinske prijatelje imat ćemo ako nam ti prijatelji kao svoju najveću životnu vrednotu imaju Isusa Krista i Kraljevstvo nebesko.
Nakon dobivene vijesti Izabela je obavijestila Ahaba da slobodno uđe u vinograd i da ga zaposjedne, jer je sve sređeno da to on dobije. Nevjerojatno je kako je Ahab mirne duše otišao do Jizrela, ušao u taj vinograd sa vizijom gdje će saditi rajčicu, gdje papriku i mladi luk, gdje krastavce i mrkvu. Uopće nije se pitao što se sve moralo dogoditi da to zakonski njemu pripadne. Čuo je da je Nabat mrtav, ali on je imao svoju obitelj i nasljednike. Što se s njima dogodilo. Očito je ta prljava mašinerija morala pobiti cijelu Nabatovu obitelj da se više ne pojavi nikakav nasljednik. Zločini koji su prethodili tome za njega nisu bili bitni. Za njega je bilo važno da on ima ono što je želio.
Razmišljam danas o moćnicima koji postupaju gotovo na sličan način. Žele se dočepati nečije imovine, poduzeća ili bilo čega drugog, namjeste situaciju tako da pomoću nekoliko lažnih svjedočenja uspiju razvlastiti takvog čovjeka, ili njegovu grešku uveličati do te mjere da ga doslovno unište. Nakon toga ulaze u njegov posjed i koriste ga. Za njih je samo važno da ulazak u to ima nekakvu zakonsku formu. Na žalost, svjedoci smo da se u našoj državi stvarani zakoni u kojima se mogla bez problema privatizirati društvena imovina bez posljedica onoga koji to radi. Za one koji su to radili, najbitnije je bilo da je sve u skladu sa Zakonom. Nije važno što su te transakcije nemoralne i što je puno ljudi zbog toga ostalo bez posla, Zbog neplaćanja kredita za stan mnogi su ostali na ulici i sl. Jednom sam bio na Trgovačkom sudu i imali smo raspravu o mom nekom problemu gdje mi pružatelj neke usluge nije uvažio moj raskid Ugovora. Sud je donio presudu u njegovu korist, a ja sam tada pitao sutkinju kako to može biti. Ona dobro zna da to nije moralno. Ona mi je odgovorila: „Moj zadatak nije da provodim moral, već Zakon.“ Zasigurno bila je u pravu, a onda sam se pitao jeli taj koji je donio Zakon mislio o moralu. Očito nije. I kada u državi imate parlamente koji donose Zakone a ne razmišljaju o moralu, tada zasigurno dolazi do erozije društva koje u konačnici doživljava svoj krah.
U takvom stanju „vizionarstva“ u Nabotovom vinogradu, Ahaba po Božjem nalogu posjećuje prorok Ilija. Trebao je da mu prenese Božju poruku o njegovom stvarnom duhovnom stanju. Interesantan mi je taj susret proroka Ilije i kralja Ahaba. Biblija ga opisuje: Ahab reče Iliji: “Nađe li me, neprijatelju moj?” 1. Kraljevima 21,20. Zanimljivo mi je ovdje kako Ahab vrednuje ljude. Ben-Hadada, sirskog kralja, kralja koji protiv njega skuplja vojsku da ga opljačka, da mu uzima danak i da mu odnosi sve blago koje je stekao, njega Ahab naziva bratom; Otišli su pred izraelskog kralja i rekli: “Tvoj sluga Ben-Hadad kaže: `Ostavi me na životu!`” On odgovori: “Je li još živ? On je moj brat. 1. Kraljevima 20,32. Za razliku od njega Ilija dolazi u Božje ime, dolazi s misijom spašavanja, pokušaja odvraćanja od zločina i grijeha u kojem je ogrezao, a Ahab ga naziva neprijateljem. Nevjerojatno je koliko su ljudi u stanju izopačiti vrijednosti. Upravo zbog toga Biblija daje upozorenje koje mnogi olako prelaze preko njega. Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim! Izaija 5,20. Ali zlo nazivati dobrim može samo onaj koji nema ispravne uzore. Mi stvari možemo razumjeti samo ako ih s nečim možemo usporediti. Ukoliko su nam uzori zli, mi se tada s njima i uspoređujemo. Prema njima smo dobri. Upravo zbog toga, Biblija nas neprestano poziva da naš uzor može biti jedino Krist. On je taj savršeni etalon po kojem se možemo umjeriti. Ukoliko nam Krist bude mjerilo, neće nam se dogoditi da zlo nazivamo dobrim. Jedan pisac je napisao jednu prekrasnu izjavu o potrebi svijeta za ljudima koji znaju razlikovati dobro od zla. „Najveća potreba svijeta je potreba za ljudima – ljudima koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ljudima koji su u dubini svoje duše pošteni i časni, ljudima koji se ne boje nazvati grijeh njegovim pravim imenom, ljudima čija je savjest vjerna dužnosti kao magnetska igla polu, ljudima koji će stajati na strani pravednosti makar se i nebo srušilo.“ (E.G.White Education str. 56.) Ponekad si razmišljam i zamišljam si svijet kakav bi bio da su ljudi upravo takvi. Međutim, možda takvo razmišljanje treba biti sekundarno. Primarno razmišljanje bi trebalo biti, mogu li ja biti takav. Mnogo puta osuđujemo devijantna ponašanja drugih, a istovremeno i sami to radimo pod izgovorom da to svi rade i da jednostavno sustav tako funkcionira. U takvom slučaju dozvoljavamo struji da nas nosi i oblikuje nas po svojoj želji, umjesto da krenemo protiv struje.
Ilijin odgovor Ahabu je bio sasvim suprotan od onog što je Ahab mislio. Ilija odgovori: “Nađoh te, jer si se prodao da činiš što je zlo u očima Jahvinim. 1.Kraljevima 21,20. Ilija pokušava Ahabu objasniti da je Bogu još uvijek do njega stalo. Pokušava mu objasniti da sve to što radi će rezultirati velikom nesrećom za njega, njegovu obitelj i narod kojem je bio na čelu. Da je Bog smatrao Ahaba neprijateljem, kao što je Ahab smatrao Boga, nikada ga ne bi opominjao. Pustio bi ga da žanje ono što je posijao. Ilija je nastavio prenositi Božju poruku što će se sve Ahabu dogoditi zbog pogrešnog izbora koji je učinio. Evo, tek što nisam navukao na te nesreću. Pomest ću tvoje potomstvo, istrijebiti Ahabu sve što mokri uza zid, robove i slobodnjake u Izraelu. Učinit ću s tvojom kućom kao s kućom Jeroboama, sina Nebatova, i s kućom Baše, sina Ahijina, jer si me rasrdio i naveo Izraela na grijeh. I nad Izebelom reče Jahve: psi će proždrijeti Izebelu na Jizreelskom polju. Tko od obitelji Ahabove umre u gradu, psi će ga izjesti, a tko umre u polju, pojest će ga ptice nebeske. 1, Kraljevima 21,21-24.
Ovo je nevjerojatno otkriće Božje milosti. Bog se bori za najgoreg kralja u Izraelu, za čovjeka koji je načinio najviše štete za Njegov narod Izrael. Pored svih problema koje je Ahab napravio, pored svih gadosti koje je proveo, Bog još uvijek želi Ahaba imati kraj sebe kroz cijelu vječnost. To je uistinu nerazumljiva Božja ljubav. Ovaj opis Božje borbe za Ahaba pokazuje se s takvim intenzitetom, kao da Bog više nikog drugog nema osim njega. Da, očito je Bog toliko zainteresiran za svakog pojedinca. Ta Božja ljubav je išla toliko daleko da je Bog dao svog jedinorođenog Sina da umre, kako bi otkupio svijet od grijeha koji je počinio.
Pitam se ponekad, kako će svijet koji nije pao u grijeh gledati na zločince koji će na kraju prihvatiti spasenje koje im Krist nudi. Očito je da opravdanje po Kristu, po Njegovoj presvetoj krvi će biti toliko temeljito da nitko u nikome neće više prepoznati njegove grijehe i zločine, već jedino pravednost koja je Kristom darovana. To je ogromna Božja milost.
Kralj Ahab očito nije mogao biti ravnodušan prema otkrivenju tolike Božje milosti. Ilija mu je bez laskanja iznio njegovo pravo stanje i Kralj se očito mogao vidjeti u pravom stanju. Njegovo pitanje je bilo, Kakav sam ja to čovjek kada sam u stanju učiniti takve gnusobe. Biblija opisuje njegov postupak. Kad je Ahab čuo te riječi, razdrije svoje haljine i stavi kostrijet na tijelo; i postio je, u kostrijeti je spavao i naokolo išao tiho jecajući. 1, Kraljevima 21,27. Svi su mogli vidjeti kraljevo žaljenje zbog situacije u kojoj se nalazio. Međutim, ono što mene iznenađuje je ta Božja radost zbog pokajanja koje je pokazao Ahab. Bog je imao potrebu tu radost podijeliti s Ilijom. Tada dođe riječ Jahvina Iliji Tišbijcu: “Jesi li vidio kako se Ahab preda mnom ponizio? Budući da se tako ponizio preda mnom, neću zla pustiti za njegova života; u vrijeme njegova sina pustit ću zlo na kuću njegovu.” 1. Kraljevima 21, 28.29. Bog se raduje Ahabovom pokajanju. Isus je mnogo godina kasnije opisao takvu situaciju što se dešava na nebu kada se jedan grešnik pokaje: Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Luka 15,7.
Najveću radost nebeskih razmjera donosi odluka pojedinca da svoj život preda Bogu. Radost nebeskih razmjera može ostvariti pojedinac kada dopusti Svetom duhu da ga osvjedoči o grijeh i potakne ga na pokajanje. Ovo je fantastična prigoda za nas. Možda smo ovdje na svijetu nezapaženi. Naš status nam ne pomaže da izazivamo neke posebne emocije na drugim ljudima. Možemo biti čak i odbačeni i da nas drugi smatraju smećem društva, ali naše obraćenje Bogu izazvat će radost svemirskih razmjera. Možda smo sa pozornošću pratili proslave i svadbe kada se ženio Engleski princ. Bila je to proslava najvišeg nivoa, Međutim, ta proslava je bila ništa u odnosu na radost koja se dešava u svemiru zbog mog, zbog vašeg pokajanja. Moje pokajanje, vaše pokajanje izaziva Boga da organizira radost u kojoj učestvuje cijeli svemir. Zar smo stvarno toliko Bogu vrijedni? Da, ta vrijednost je ogromna. Bog nas je stvorio, a nakon našeg pada u grijeh i otkupio. Biblija kaže: Jer ste kupljeni skupo. Proslavite dakle Boga u tijelu svojemu! 1. Korinćanima 6,20. (Šarić) Možemo li još uvijek biti toliko ravnodušni na tako ogromnu Božju ljubav?
Ahabov život je završio prilično neslavno. Bog se borio da ga sačuva do kraja, ipak njegova navika da se oslanja na sebe je prevladala. Bez obzira na Božje upozorenje preko proroka da ne ide u rat, on nije poslušao, već je otišao i u tom ratu poginuo. Ostali dio njegove obitelji je bio uništen po Božjoj Riječi koju je izrekao preko proroka Ilije. Nabatov vinograd, umjesto romantičnog povrtnjaka, postalo je mjesto strave i užasa za gotovo cijeli ostatak Ahabove obitelji. Bio je to rezultat jednog gnusnog i pogrešnog izbora koji je rezultat pogrešnih životnih vrednota.
Zvonko Presečan
