Povijest blagdana

U 7.st. dio križa otkri car Heraklije na slavodobitnom pohodu na Kosrova II., perziskoga cara, čije su vojske prije toga, 614. pregazile Bliski istok i odnijele križ. (Drugi je dio križa bio u Carigradu.) Legenda kazuje da je Heraklija pri trijumfalnom ulazu u Jeruzalem sa svetim relikvijama zaustavio anđeo koji mu naredi da se ponizi. Vladar skide carsko ruho i pješke unese križ u grad, ili, po drugoj verziji, jašući na magaretu. Ponekad se prikazuje i na konju. Križ bude podignut (uspravljen) na oltaru, ili na brdu Golgoti. Slika se i Heraklijevo pogubljenje Kosrova jer je odbio da se krsti.

sveti križ

Ta se legenda, u ciklusima, javlja na ranim renesansnim freskama, napose u Italiji, u franjevačkim crkvama posvećenima Svetome križu.

Heraklijev nalazak križa slavi se u Katoličkoj Crkvi na blagdan Uznesenja Križa.

Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke.

 

Hrvati i sveti Križ

Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili “za krst časni”, osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori “za krst časni”, za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće. I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa.

Križ je bio  rimska sprava za mučenje na kojoj je Krist bio mučen i umro i tako postao Spasiteljem čovječanstva, a time je križ od znaka poniženja i sramote postao znakom i simbolom slave. Kao spravu za mučenje izmisli su je još Feničani. Čim je Konstantin Veliki priznao kršćanstvo, a još više od 5. st, križ se javlja na sarkofazima, svijećama, lijesovima i na drugim predmetima, zauzimajući mjesto monograma Hi-ro (XP) i postajući tako razlikovni simbol ranih kršćana. U srednjem mu se vijeku uporaba proširila. Postao je znakom crkvene vlasti, služile su se njime bratovštine i viteški redovi, a nosio se i na grbovima i na stjegovima. Po njegovu su se obliku pravili tlocrti crkava. Zadobio je razne forme: običnoga latinskog križa na kakvu je, po Augustinu, Krist bio razapet; grčkoga križa; Andrijina križa; znaka tau, u obliku toga grčkog slova, poznatoga i u starom Egiptu, koji se povezuje s Antunom Pustinjakom. Križ ima mnoštvo dekorativnih inačica tih osnovnih oblika kad se upotrebljava kao crkveni ures, često u vezi s natpisima i simboličkim predmetima. Predaja hoće da je znak što se stavljao na nadvratnik kuće u predvečerje Pashe bio T-križ. Dodavanje natpisa (titulus) na prečku latinskog križa dovelo je do razvoja dvostrukoga križa, koji se zove i lorenski križ. Ustalilo se da se taj tip nosi pred patrijarsima (biskupima pet najutjecajnijih biskupija srednjovjekovnoga kršćanstva sa sjedištima u Rimu, Carigradu, Jeruzalemu, Aleksandriji i Antiohiji). Križ s trostrukom prečkom pripada jedino i samo papi.

Dana 14. rujna 335. godine posvećena je bazilika Uskrsnuća, koju je sagradio car Konstantin blizu mjesta raspeća. Od 4. stoljeća kršćani Istoka svečano slave blagdan u čast Spasiteljeva križa.

križ

 

BEZ KRIŽA NEMA NI USKRSNUĆA

Danas, 14. rujna, Katolička crkva slavi blagdan Uzvišenja svetoga križa, slavnoga križa.

Križ je mjesto Kristove pobjede a ne poraza. Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvor najveće ljubavi, kad je iz ljubavi prihvaćen. Tada je to blagoslov za čovjeka i za svijet. Kad ga odbacujem i ne prihvaćam, težina je koja pritišće i nije blagoslov. Isus nije došao ukinuti patnju i bol ove zemlje, nego je došao pokazati kako se prihvaća i kako se pati: smireno i predano, iz ljubavi prema Bogu, za čovjeka. Po životnom križu, po svemu onome što nas  na neki način razapinje u svakodnevici kao  bolest, siromaštvo, nezaposlenosti, nesporazumi, nerazumijevanje, usamljenost, zloba ljudi koji me okružuju, nepravda i smrt), sve to postaje po Kristu i u Kristu, mjesto susreta s Bogom.

Križ je dokaz najveće ljubavi: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16)

Zato mi kršćani u svakom križu – raspelu častimo Raspetoga i Uskrsloga.

“Čudo Svetog križa”,  priča koja  je postala važan dio nepisane književnosti Paga. No, neobičan događaj spominje se u nekoliko povijesnih dokumenata, primjerice u Konstitucijama paškog Kaptola u kojima se navodi:

“Ovo čudo dogodilo se u crkvi sv. Ante Opata u Pagu godine 1413., 23. srpnja: čudo veliko u jednog Križa učinjena u rezbariji; curila je Krv iz rane s Boka obilata, kao da je to bio živi Čovjek ranjen, a poslije, sutradan pojavila se velika kiša što bijaše čudo, budući je pištila tekuća voda na nekim mjestima gdje to prije nije bilo, to jest iza oltara u Crkvi svetog Tome u Košljunu. Tekuća kao riječna.”

U tom dokumentu se, kao i mnogim drugima, navodi da se čudo Svetog križa dogodilo 23. srpnja 1413. godine.

Danas, širom lijepe naše postoje: katedralna župa  Uzvišenja Svetoga Križa na Rabu i Sisku , Župa i Crkva svetoga Križa u Novom Zagrebu,  Osijeku i Đakovu, župa u Ogulinu i Začretju, Kravarskome, i kapela Uznesenja svetoga Križa u Nuštru i  mnogi drugi.

 

Hvala budi Božjem Sinu što nas križem otkupi!

Sanja Mastin

PODIJELI