Hvaljeni Isus i Marija na sve vijeke vjekova.
Jutro dobro svima.
Daklem, stojim ja jutros u ambulanti i čekam vađenje krvi (kontrola nečega nešto), priđe mi jedna starica. Poznajem ju iz naše župne crkve dođe kad god može na sv. misu. Visoka životna dob (80 godina) ostavila je na njoj tragove, a više od 40 kilograma nema, no očiju bistrih kao planinski brzac, življih nego mnogi mlađahni. Osmjehnu se vedrinom Neba i započe pričati svoju tužnu priču. Sa suprugom je teško i mukotrpno napravila kuću, kako bi sinu i njegovoj obitelji osigurala krov nad glavom. Suprug je umro, a sin se oženio, njezinoj radosti nije bilo kraja, dobila je unuke, danas čak i praunuka koji ju, kaže, obožava, a i ona njega. No, priča ide dalje i nije ni malo lijepa. Umjesto obiteljskog ozračja u duhu ljubavi i poštivanja, ona je izvrgnuta napadima, uvredama, progonima i svakom drugom opačinom od svoje snahe, poglavito stoga što ide u crkvu. Naziva ju ludom, govori joj ružne pogrdne riječi, a kada se vrati iz crkve dočeka ju riječima “kaj baba se opet gonja” (ovaj izraz označava spolni nagon u životinja kažemo životinja se “tjera”). Pokušala je naći zaštitu u sina, međutim sin je u svemu podržao svoju ljubljenu suprugu. Kuća koja je trebala biti obiteljski topli dom pretvorila se u pakleni progon za staricu koja si pomoći ne može ni na koji način. Kaže mi da joj od svega najteže pada što joj brane ići u crkvu i izvrgavaju ruglu i pred unucima i praunukom i pred cijelim selom. Međutim, kaže ona i Isus je trpio pa moram i ja, stoga mi ne preostaje ništa drugo nego trpjeti, patiti i moliti.
Ostala sam nijema. A što sam drugo mogla kazati osim:”molit ću za vas”. Posve mi je jasan onaj dio o nošenju križa, ali odbijam prihvatiti činjenicu da zlostavljaču treba dopustiti neometano zlostavljanje i da ne bi trebao biti zaustavljen. Ona je sve starija i starija, sada je na nogama, Bogu hvala, no već doskora može “pasti u krevet”, a što tada?
Oprostile smo se jer mene pozvaše u laboratorij.
Naravno da ću za baku moliti, ali ova baka nije tek slučajno meni stavljena na put i nije mi stavljena na put samo radi molitve. Vjera bez djela je mrtva.
Slijedeći puta kada se vidimo u crkvi naručiti ću se kod nje na jednu kavu, u to sam više nego sigurna. Da vidim ja to malo iz bližega. Najlakše je zlostavljati nemoćne. Ima i tu lijeka, kakvog ne znam, ali neću mirovati dok ne saznam.
Sutra se ovo meni i svima nama može dogoditi. Pustimo mi ljubav na stranu. Nikada ne znaš kada će ti i hoće li ti dijete slugu pakla i samog sotone dovesti u kuću te se ono dražesno djetešce ružičastih obraza i anđeoskog pogleda pretvori u progonitelja bez premca.
Jest križ treba nositi, ali zlostavljanje mora prestati na ovaj ili onaj način.
Pomolite se za ovu baku i za sve stare i nemoćne koji trpe bilo zlostavljanja bilo zanemarivanja bilo progon od svojih najbližih, a ima ih… puno ih ima… na žalost, čak i ovdje među nama gdje se svojski trudimo prikazati se svecima i sveticama.
Vlatka Marija M. Vraneković
