KRŠTENJE GOSPODINOVO
10. siječnja 2016.
Ps 104 (103), 1b-4 24-25. 27-28. 29-30
2. Tit 2, 11-14. 3. 4-7
Lk 3, 15-16. 21-22
UVOD
Kao vjernici danas slavimo Gospodinovo krštenje, što je i prva nedjelja kroz crkvenu liturgijsku godinu. Ovim događajem i pripravom u postu i molitvi, Isus izlazi iz anonimnosti skrivenoga života u maloj provinciji te započinje javno djelovanje za naviještanje Kraljevstva nebeskoga. Otac ga je proglasio svojim ljubljenim Sinom, a Ivan Krstitelj očitovao kao obećanog Spasitelja.
Isus ulazi u vodu u kojoj su grješnici prije njega, oprali svoje grijehe. Ne da bi se očistio od grijeha, nego da bi kao nevini Jaganjac na sebe uzeo grijehe ljudi. Upravo po riječima proroka Izaije: „Na njega pade kazna – radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše (Iz 53, 5). “
Danas nam Gospodin ima puno toga reći, a sigurno i mi njemu. Zato, ostavimo sve svoje brige pred crkvenim vratima i budimo u potpunosti s njim. Poslušajmo ga i recimo mu što nas tišti, a što veseli. On nas danas želi čuti. Zato se i sada s pouzdanjem obratimo Bogu da bi zadobili oproštenje grijeha za dostojnu proslavu svetih otajstava naše vjere.
HOMILIJA
U odrastanju do dobi zrelosti, svatko od nas prolazi kroz različita razdoblja od kojih svako ima svoje posebnosti i stupnjeve odgovornosti. Ali svi se slažu da je najdelikatnije mladenačko razdoblje u kojem se događaju pubertetske krize. Iz njih bi trebali izići kao odrasle osobe, kao što leptir izlazi iz čahure u sasvim drukčijem svjetlu.
U vrijeme mladenačkih kriza jedna od reakcije u mladom čovjeku je i proturoditeljski bunt. U njemu se želi dokazati zrelost onoga tko se otrgnuo od roditeljskog gnijezda, nadzora i od ovisnosti.
Nakon razdoblja mladenačkog bunta, osoba pokaže zrelost kad otkrije veličinu i prihvati roditelje. Od njih se u mladenačkom razdoblju i razvoju ponekad udaljavamo, želeći se pokazati samostalnim i slobodnim od njihovih ideja, želja i odredbi.
Međutim, neki ljudi trajno ostaju u mladenačkoj krizi te se ne mogu nazvati zrelima, niti kad imaju 30 ili 40 godina. Njihovoj nezrelosti pogoduje uvriježena svijest o tome kako je čovjek zreo onda kad napuni administrativnu dob zrelosti – 18 godina. Pa se mnogi mladi ljudi pozivaju na tu dob, a da stvarno nisu dozreli za život i odnose zrelih ljudi. U toj dobi oni još uvijek dokazuju svoju zrelost na način mladenačkog bunta, koji se busa u svoju neovisnost. Ali ti isti mladi ljudi koji se razmeću svojom zrelošću ne bi bili sposobni preživjeti niti par dana, bez zaštite i roditeljskog zaleđa.
Sa zrelošću u ovo naše vrijeme povezano je stjecanje prava u obitelji i određene samostalnosti, ali ne i potpuno osamostaljenje. Jer su današnji „mladi“ uglavnom nesposobni živjeti samostalno dok god su im živi roditelji, koje mogu iskorištavati. S njihovom zrelošću danas je povezano stjecanje prava, ali ne i razina odgovornosti koju bi trebali prihvatiti za svoj život, ali isto tako i za živote onih koji ih okružuju.
Neki ljudi ostaju trajno u mladenačkoj krizi, trajno nezreli. Zadržali su ovisnost o obiteljskom „gnijezdu“ gdje im roditelji ubace „u kljun“ što je potrebno, ali se ne nazire ni traga njihove odgovornosti za to isto „gnijezdo“, niti skrbi za roditelje. Osjećaju se kao slobodne „ptičice“, koje nikom ne polažu račun o svome životu. A s druge strane uživaju sva „prava“ u gnijezdu, koja im služe da mogu zakonito, ili s dobrim izgovorom, iskorištavati svoje hranitelje. Plod takvog odnosa mnogi su nezreli ljudi, nesvjesni svoga poziva i poslanja i pred Bogom i pred ljudima.
Postavlja se upit što je to zrelost i kad nastupa, prava zrelost za čovjeka? Može li to biti dob od 18 godina koja se uglavnom prihvaća kao dob punoljetnosti i zrelosti ili bi pravom zrelošću trebalo nazvati određene čine i ponašanje, koji su dostojni toga naziva? U slučaju da se radi o ovom drugome, mora se postaviti i daljnje pitanje: Koji su to čini, koji bi nam mogli potvrditi da je netko stvarno zreo?
Nije zreo onaj tko ima određen broj godina s kojima je mogao steći i više titula, već onaj tko je uspio nadići mladenački bunt i pronaći način suživota i poštivanja roditelja, što od nekog trenutka uključuje neovisnost i ravnopravnost. A što dalje ide i veći stupanj odgovornosti i skrbi za njih. Tko to ne čini ne može se nazvati zrelim čovjekom, pa da je ne znamo što u životu ostvario i postigao u profesionalnom smislu.
Isto se treba primijeniti i na život vjere. Ne može se smatrati potpuno zrelim onaj, tko nije zreo i u vjerskom smislu. A u tomu nije zreo onaj, tko nije do kraja izgradio odnos prema Ocu nebeskom.
U Božju obitelj se može ući i sudjelovati na njenom unutarnjem životu, samo kad se zauzme jasan stav prema svijetu koji udaljava od Boga i kad se zauzme prema Ocu nebeskom svjedočki stav. Krštenik je pozvan živjeti tako da i Otac nebeski s radošću može s neba posvjedočiti, kao i za Krista: Ti si sin moj, ljubljeni – kćer moja ljubljena. U tebi mi sva milina.
Događaj Gospodinova krštenja je putokaza vjernicima, na koji način i sami tražiti zrelost života. Isus potvrđuje svoju zrelost sviješću, koju posjeduje o Ocu. Stekao je pravo zvati se Sinom Božjim i Otac to pred svima potvrđuje, te iz toga proizlazi svijest i dužnost poslanja. U svom odrastanju nije imao potrebu za generacijskim sukobom, niti sukobom nejednakih strana i različitih po naravi. Tako se danas to zna tumačiti u obiteljima u sukobima roditelja i djece, gdje se djeca već od najranije dobi navikavaju ostvarivati svoja prava, ali bez obveza.
Isus se kao Sin nije žalo da je neshvaćen, kako to već od djetinjstva tvrde mnoga djeca i mladi u obiteljima. Kako ih se ne sluša i ne uvažava, a da oni pri tome sebe ni najmanje ne ispituju slušaju li oni one koje bi trebali, uvažavaju li ih i poštuju. Danas kao da se zrelost najviše i pokazuje u odbijanju odgovornosti i neprihvaćanju dužnosti, što roditelji, na žalost, šutke prihvaćaju. Gotovo kao da vlada pretpostavka životnog automatizma u kojem se sin ne treba djelima potvrđivati sinom dostojnim baštine svoga oca.
Isus je, naprotiv, krjeposnim djelima potvrdio svoju zrelost pred Ocem te je i nama navijestio. Da je prava zrelost samo prokušan život pred Bogom, što se ne potvrđuje u državnim ili općinskim uredima, već krjeposnim vjerničkim ponašanjem. Zrelost pojedinog vjernika ne mjeri se godinama dobi, već isključivo sviješću koju ima o Ocu nebeskom, a u skladu s time su i prava i dužnosti.
Pogledamo li reklamne poruke u masmedijima, vidimo da nas pozivaju na isticanje ispred i nad drugima, kroz uspjeh ne pitajući za cijenu. Tako jedan reklamni natpis započinje: „Ako želite biti u centru pozornosti…“ Neprestano nas sa svih strana salijeću i potiču da se pretvorimo isključivo u potrošače i ovisnike potrošnje. S novim iskustvima i užitcima u cilju samoostvarenja, jer nam se obećava da ćemo postići blaženstvo i sreću isključivo na ovom svijetu.
To međutim, nije Kristov put po kojemu nas Bog spašava da se uz njegovu pomoć izdignemo iznad ovoga svijeta, uzdižući oči i srce prema vječnim vrijednostima. Kao Božja stvorenja nije potrebno prezirati Božje ovozemaljske darove, ali trebamo biti svjesni da su tek blijeda slika onoga što nam je pripravljeno. Dar našega postojanja i spasenja Božji su darovi i mi ljudi nikada ne bismo mogli sami sebe spasiti. Kao što niti malo dijete ni na koji način ne može zahvaliti roditeljima na njihovoj brizi, niti im na bilo koji način aktivno pomoći.
A oko dobra se trudimo jer želimo biti Božji suradnici i zahvalna djeca što čine svojim roditeljima: Bogu svom roditelju iskazati dužnu ljubav. Isusovo krštenje svakoga od nas podsjeća na naše krštenje. Sjetimo ga se i rastimo u odgovornosti vjere u daru poziva djece Božje.
fra Mate Tadić, OFM
