Nedjelja, 5. 11. 2017.

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

Svagdan

ČITANJA:
Mal 1,14b – 2,2b.8-10; Ps 131,1-3; 1Sol 2,7b-9.13; Mt 23,1-12

 Vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču.

  Čitanje Knjige proroka Malahije

Ja sam velik kralj – govori Gospodin nad vojskama – i strašno je ime moje među narodima. A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Gospodin nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti.

Vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o zakon spotiču, raskinuli ste savez Levijev – govori Gospodin nad vojskama. Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujući zakon.

Nemamo li svi jednog Oca? Nije li nas jedan Bog stvorio? Zašto smo onda jedan drugome nevjerni te skvrnimo savez svojih otaca?

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 131, 1-3

Pripjev:

Čuvaj dušu moju u miru kod sebe, Gospodine!

 Gospodine, ne gordi se moje srce
niti se oči uznose.
Ne idem za stvarima velikim
ni za čudima što su iznad mene.

Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni.

U Gospodina se, Izraele,
uzdaj odsada dovijeka.

Drugo čitanje:

1Sol 2, 7b-9.13

 Htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše.

 Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima

Braćo! Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli. Sjećate se doista, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.

Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.

Riječ Gospodnja.

Evanđelje:

Mt 23, 1-12

 Govore, a ne čine.

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.

Uvod

Neposlušnost Bogu i Njegovim zapovijestima se očituje od samog početka nakon pada u grijeh. Kain Bogu prinosi žetvu na način kako bi on to želio, a ne kako je to Bog tražio. Kroz cijelu povijest čovječanstva ljudi su doslovno bježali od Boga, dok ih je Bog pratio i čekao trenutak da ih nađe.

Danas postoje mnogi vjerski sustavi koji pokušavaju ljudima otkriti Boga. Gotovo su svi sustavi gdje ljudi traže Boga i pokušavaju ga otkriti. Ipak, sa sigurnošću možemo reći da je jedan sustav različit i superiorniji od drugih. To je kršćanstvo. U kršćanstvu Bog traži čovjeka. Bog čini prvi korak da bi ga našao. Već u samom početku nakon što su Adam i Eva jeli plod sa zabranjenog drveta, Bog traži čovjeka i pita „Adame gdje si.“

Od tog vremena pa do danas, mi smo uvijek u jednom pokretu. To može biti hod s Bogom ili bježanje od njega. I jedni i drugi tvrdimo da smo kršćani i da poznajemo Boga. Razlika je samo da oni koji hodaju s Bogom, svoju vjeru žive. Ponašaju se sukladno spoznaji Boga koju imaju. Za razliku od njih ovi drugi koji bježe od Boga, oni pokušavaju pokazati privid vjernosti Njemu, dok su neke druge vrijednosti zaokupile njihov život. Cijela Biblija, a posebno evanđelja naglašavaju važnost dosljednosti u našem kršćanskom životu. Isus je to često naglašavao. Najviše ga je smetala farizejska nedosljednost i licemjerstvo.

Homilija

Duhovna nedosljednost je nešto što je prisutno mnogo više u našem životu i duhovnosti nego što mislimo. Pričamo da volimo Boga, a naš život pokazuje sasvim drugo. Više volimo ovozemaljske vrijednosti koji su nam nametnuti iz vana a zaboravljamo na ono što je važnije.

Pogledajmo malo sebe. Idemo u crkvu, molimo se, pjevamo, možda i sudjelujemo u nekakvoj službi. Tu i tamo događa nam se da naše srce gori slušajući Božju riječ. Ali kada izađemo iz crkve, do auta koji smo parkirali ispred, to naše oduševljenje ispari kao voda. Već u ponedjeljak zaključimo kako je nemoguće probuditi se nekoliko minuta ranije, nešto pročitati iz Biblije, pomoliti se. Ti simptomi razotkrivaju naše duhovno stanje. Moramo na kraju sami sebi priznati sindrom kroničnog duhovnog umora i slabosti.

To je tipičan stav ljudi u duhovnoj pustinji. To je slika izraelaca koji u pustinji žive godinama i nikako da pređu u obećanu zemlju. Postavljam si stoga pitanje: “Zašto tako često imam neodoljivo iskušenje da spavam onda kada bih trebao biti budan i u molitvi? Zašto imam potrebu “vaditi mač iz korica” kada bih trebao “nositi križ”? Zašto upadam u iskušenje da popuštam iskušenjima kada bih se trebao boriti protiv njih? Zašto upadam u iskušenje da se hvalim ili prigovaram nečemu što sam dobio kao dar? Zašto smo u iskušenju da razglasimo nečije tajne koje smo čuli, koje smo trebali zadržati za sebe, a s druge strane imamo strašno iskušenje da šutimo o Božjim tajnama spasenja koje bismo trebali reći svim ljudima oko nas?

Prvi problem koji mi se čini prisutnim nazvat ću “Strah od Božje prisutnosti”. Mi se izmičemo od Božje prisutnosti zato što u svojoj podsvijesti imamo strah od nje. Upravo zato bih ovdje počeo. Bojim se da se često odnosimo prema sebi, i svojim stavom prema Bogu – s nekom pobožnom iluzijom. Pobožna iluzija je da ja zapravo sam sebe uvjeravam kako želim biti u Božjoj prisutnosti, ali nedostaje mi jedino ispravna tehnika, ili ispravna metoda. Uvjeravam samoga sebe kako mi Božja prisutnost nedostaje, kako ja zapravo želim imati s Njim neku osobnu zajednicu. Kada bi me sada netko samo još naučio kakvom metodom ili tehnikom to ostvariti, to bi mi sigurno pomoglo u životu. No je li doista tako? Nedostaje li nama samo nekakva tehnika ili metoda pobožnosti?

Kada bolje pogledam, postajem uvjeren da je to tek drugorazredni, čak i trećerazredni problem. Naš temeljni problem je u nečemu drugom. Problem je u tome što naše srce ne samo da ne gori, već je također i sporo da povjeruje. Više volimo te pobožne manifestacije, te teatralne manifestacije svetosti i pobožnosti, ali kao da nam ne godi stvarni sveti život. Duboko u našim kostima, pomiješanima s našom krvlju, snažan kao naš instinkt, jest strah od Gospodina Boga, strah od Božje prisutnosti. Prirodno, u našoj osnovi je želja pobjeći, sakriti se, skloniti se pred Bogom. Zaći negdje ispod krošnje ili sakriti se pod smokvinim lišćem da nas Bog ne vidi, da nas ne prekorava.

Razumski smo svjesni da trebamo tražiti način za zajednicu s Bogom i iskreno prijateljstvo s Njime. Na tome se trudi taj zdraviji, taj ljepši dio naše unutrašnjosti, to goruće srce. Bojim se da smo sve više svjesni toga da u sebi nosimo taj tamni podsvjesni strah od Boga. Taj nas strah tjera da se od Boga držimo što dalje. Možda i ne baš najdalje. Mi volimo nekakav odjek, neku sjenu našeg Boga. Mi bismo Boga rado vidjeli, ali tako nekako iz neke sigurnosne udaljenosti. Mi bismo rado slušali Njegov glas, ali ne kao glas groma, već kao neku tihu jeku, negdje s pristojne udaljenosti. To je rezultat naše grešne prirode. Knjiga Postanak u 3. poglavlju jasno govori što je rezultat grešne prirode. Čovjek bježi pred Bogom, čovjek se skriva od Boga i čovjek strahuje od Boga. To ima svoje posljedice.  

Mi smo spremni poslušati što nam Bog kaže, ali mi bismo za to željeli posrednike, svećenike, glasnike, proroke, nekoga tko će se postaviti između nas i Boga, nekoga tko će se za nas postaviti nasuprot tom ognju, tom gromu, tom vihoru, toj nesigurnosti. Mi nerado idemo u Božju blizinu, za koju je rečeno da je to Bog ispred koga je vatra koja guta i uništava. Da, mi želimo Boga, ali mi želimo nekoga gurnuti između sebe i Njega. Netko tko će za nas posredovati u svim prednostima, ali i da eliminira svaku opasnost koja iz toga proizlazi. Zašto?

Prvi razlog je možda jasan. To je rezultat naše grešne prirode i pada u grijeh. Knjiga postanka to izvanredno objašnjava u 3. poglavlju. Prirodna reakcija čovjeka koji zgriješi je sakriti se u neko skrovište i pokriti se smokvinim listom. Zanimljiv mi je taj mehanizam pada u grijeh. Bog  čovjeku nudi sve najljepše, život, smisao života, život u punini – sve kao dar – a čovjek sebi dozvoli da ga đavao uvjeri kako je bolje za njega da izmijeni svoj stav prema Bogu i da se prema Bogu ne odnosi kao primatelj dara, kao darovani, već da te Božje darove uzme i sebično koristi te time uzdigne sebe. Da postane uzurpator i otimač Božjih darova za svoju sebičnost.

Podsjeća me to na jedan povijesni događaj koji govori o čovjeku koji je trebao biti okrunjen. U vrijeme tog obreda došao je kod kardinala koji mu je trebao metnuti krunu na glavu, uzeo je krunu i sam si ju položio na glavu. Slično se čovjek ponaša i prema Bogu. “Ja ne želim ničiju milost. Ja ne želim ničije darove. Ja to želim osvojiti, zaraditi, zaslužiti.” To je pad u grijeh. Ne znam primjećujete li da čovjek koji ne prima Božju milost obvezno, kao po nekom zakonu,  počne svoju vrijednost, smisao svog života, svoju životnu puninu vezivati uz postignuća onoga što je uspio uzurpirati od Boga, što je uspio sam napraviti. Takav čovjek u pravilu vidi svoju vrijednost u svojim postignućima, u tome što uspješno ispunjava nametnute kriterije.

Prihvaćanje Kristove milosti vjerom rješenje je našeg spasenja. Ali za čovjeka, za nas vjernike, to je najnerazumljivije biblijsko učenje. Zašto? Zato što se protivi svemu što je u nama, svemu što u nama stvara naša grešna priroda. Mi spasenje želimo uzurpirati. Mi spasenje želimo zaslužiti. Dobiti ga kao nagradu za naš pobožni trud.

Za primanje nezasluženih Božjih darova mi, kao prvo, nemamo mjesto u svojoj glavi gdje bismo ih spremili. A kada to na neki način i shvatimo, tada nas to u dubini našeg srca vrijeđa. To je nešto što nam je strašno neprirodno, nešto što je protiv naše taštine, protiv našeg ponosa. Mi više volimo neki sustav zasluga. “Od Boga želim dobiti ono što zaslužim”. Nikakav dar, nikakva milost. Pobožnost slična nekom životu izviđača. “Recite mi što moram činiti da bih bio ispravan izviđač, i ja ću to raditi. Imat ću tabelu s popisanim zadacima i kvačicama ću označavati ispunjene zadaće. Živjet ću život po propisu. Kada to ispunim, tada postajem uzoran izviđač.” Ili, rečeno drugim riječima: “Recite mi što Bog od mene traži i ja ću to ispuniti. Želim znati da sam ispravan čovjek.”

To praktično ima puno posljedica. Jedna takva posljedica je uistinu tragična, jer takav čovjek je uvijek nesretan zato što uvijek osjeća da ono što on proizvodi, što on daje, nije ono pravo, nije dovoljno dobro. On gradi svoju pobožnost svojim pobožnim djelima, ali nikada nije zadovoljan postignutim jer uvijek uviđa da još puno toga mora učiniti. Osim toga, takav čovjek je uvijek prema drugim ljudima agresivan zato što je učenje o vlastitoj pravednosti temelj religijske nesnošljivosti. Ako život treba urediti prema određenim principima, onda je potpuno logično i zakonito da moram učiniti sve da bih se tih principa sam držao. Ali to onda znači da moram učiniti sve kako bi se i drugi ljudi toga držali. Svatko tko to ne radi kao što ja to radim, taj je loš, jer ono što ja radim – to je ispravno i stoga moram i druge prisiliti da to isto čine. A ako ne žele tako činiti, moram im se suprotstaviti jer predstavljaju opasnost za moju pobožnost, za moju pravovjernost.

Druga tragična posljedica nerazumijevanja Božje milosti, i neprihvaćanja Božjeg opravdanja kroz vjeru, je mučenički kompleks. Ako sam odgovoran za svoj život, zašto bih onda trebao prihvatiti Božju milost? Tada bih morao priznati da je Bog odgovoran za moj život, a to ne mogu dozvoliti, jer ja to moram imati u svojim rukama. Ako sam odgovoran za svoj život, i u tome ne uspijem, tko je onda kriv? Ako mi ne uspije osvjedočiti Boga kako sam dobar, tada ću pokušati uvjeriti druge ljude kako sam jadan i nisam za to kriv.

“Svi su loši. Svi me vrijeđaju. Ja sam tako jadan. Ja sam to tako dobro zamislio. Ne vidite li kakav sam ja mučenik?” To su znakovi da čovjek ne shvaća (i ne prihvaća) Božju milost. Ne shvaća što su Božji darovi. Tada čovjek ne želi biti darovan. Želi dobiti nagradu, a ne dar. Želi biti uzurpator. On vječni život želi zaraditi, a ne uspijeva. To je jedan od razloga zašto se bojimo Boga i Njegove prisutnosti. “Nisam još dovoljno dobar, ali trudit ću se – svim silama ću se truditi da to ostvarim.”

Dopustite mi da spomenem drugi razlog zbog kojega se bojimo Božje prisutnosti. Evanđelje Ivan 2, 24. 25. kaže: “No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.” Isus se nikomu od ljudi nije povjerio. Zašto? Naravno, Isus je dobro znao kako strašno podcjenjujemo stvari koje su važne, a kako gorljivo branimo stvari koje su u potpunosti marginalne i uzaludne. On zna da ćemo se više nervirati ako ne uhvatimo autobus kojim bismo trebali putovati, nego što će nas nervirati to da u Eritreji umiru nevini ljudi za svoju vjeru. On zna da ćemo više biti sretni ako pobijedimo u nekakvoj igri, nego ako doznamo da je netko, tko je bio gladan, nahranjen. Ili ako je neki izgubljeni čovjek pronađen. Upravo zato što imamo iskrivljen sustav vrijednosti – jer ne pravimo razlike između važnih i nevažnih stvari – nama se Isus Krist ne može povjeriti.

Većina kršćana koje poznajem, čini mi se, jednostavno se vrti u krug po duhovnoj pustinji. Imam osjećaj kao da smo uhvaćeni u zamku – zamku zaposlenosti koju dosta teško podnosimo. Uhvaćeni smo na putu koji nas uništava i udaljuje od cilja. Uhvaćeni u djelima koja su primitivna i uništavaju naš duh, ali su nam postala neodoljive navike. Kopamo drago kamenje, a pronalazimo bezvrijedne kamenčiće, mrcvarimo se u besmislenim emocijama, a istovremeno teško skrivamo nezainteresiranost i ravnodušnost glede ozbiljnih životnih tragedija drugih ljudi. U takvo stanje smo upali.

Imamo osjećaj kao da nam nedostaje snage i vremena da se bavimo stvarima za koje znamo da su životno važne. Koristimo svoje vrijeme u besmislenim zabavama, raspršeni na sve strane, postajemo nestrpljivi. Uvečer k nama dođe naše dijete da bi s nama govorilo nekoliko minuta i nemamo vremena, a bez problema s nekim prijateljem razgovaramo na telefon cijeli sat. I to o nekim nevažnim temama. Ili gledamo dva sata dosadni i nezanimljivi televizijski program. Ogovaramo, tračamo, bez obzira što smo si puno puta obećali da to nećemo raditi. Zavidimo i imamo gorčinu prema određenim ljudima. Osuđujemo, osvećujemo se, ljuti smo, prežderavamo se – bez obzira što smo obećali da to više nećemo činiti. Gubimo vrijeme uz neke časopise, umjesto da to isto vrijeme, s istim interesom, posvetimo Božjoj riječi.

Isus je prepoznao farizeje i najviše što mu je smetalo bila je nedosljednost. To je način da jedno pričamo a drugo radimo. Ponekad se borimo dokazujući kako smo pravovjerni, ali bi možda i nama Isus postavio isto pitanje, „Jesi li dosljedan. Živiš li ono što propovijedaš?“ Na mnogo mjesta u Bibliji možemo naći kako Isus prije koristi ljude koji su dosljedni u svojoj vjeri, nego ljude koji o vjeri imaju veliko znanje.

Naša duhovna veličina nije u onome što smo osobno postigli, već ono što je postigao Krist u nama. Stoga nemamo nikakvog razloga da se hvalimo s uspjehom. Jednostavno prihvatimo Kristov model veličine: Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Zvonko Presečan