1. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 11. 2. 2018.

ČITANJA:
Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1Kor 10,31 – 11,1; Mk 1,40-45

 

Prvo čitanje:Lev 13, 1-2.45-46

 

Neka je gubavcu stan izvan tabora.

 

Čitanje Levitskog zakonika

 

Reče Gospodin Mojsiju i Aronu:

»Ako se kome na koži pojavi oteklina ili lišaj ili bjelkasta pjega što bi bila nagovještaj gube na koži njegova tijela, neka se takav dovede svećeniku Aronu ili kojemu od njegovih sinova svećenika.

Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ’Nečist! Nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam:Ps 32, 1-2.5.11

 

Pripjev:

Utočište ti si moje, radošću me spasenja okružuješ.

 

Blažen onaj kome je grijeh otpušten,
kome je zločin pokriven!
Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnju
i u čijem duhu nema prijevare!

Grijeh svoj tebi priznah
i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«,
i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Radujte se Gospodinu i kličite, pravedni,
kličite svi koji ste srca čestita!

 

Drugo čitanje:1Kor 10, 31 – 11, 1

 

Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.

 

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

 

Braćo: Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje.

Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje:Mk 1, 40-45

 

I odmah nesta s njega gube i očisti se.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

 

U vrijeme kada je Mojsije izvodio Izraelski narod iz egipatskog ropstva, Bog mu je dao čitav niz propisa i Zakona koji su bili bitni za njihov duhovni i tjelesni život. Također im je dao i neke zakone o zdravlju, i kao narod morali su to provoditi. Ono što je bilo revolucionarno u tome, ti zakoni i uredbe su se uvelike razlikovale od načina liječenja koje su provodili okolni narodi. Prije svega, to je uključivalo određenu prevenciju koja je na neki način štitila da do bolesti ne dođe, a ako bi i došlo, da se ne proširi među ostale i ne dođe do epidemije.

Posebno je obrađen Zakon o čovjeku koji oboli od lepre ili gube. To je opaka bolest koja uništava živčani sustav i tkivo, zarazna je i lako se prenosi na druge osobe. Ljudi koji su bolovali od takve bolesti, obavezno bi bili odvojeni od ostalog svijeta i živjeli u karanteni kako ne bi svojom bolešću zarazili druge zdrave ljude.

Ono što je bilo karakteristično za ljude koji su oboljeli od gube je da je bilo uvriježeno mišljenje kako je to Božje prokletstvo na njima zbog njihovog grijeha ili grijeha nekog od njihovih predaka. Nekada to stanje gdje te svi drže prokletim je bilo teže podnijeti nego samu bolest. Inače Bog je obećao još u pustinji: Zatim reče: “Budeš li zdušno slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nikakvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje. Izl. 15,26. Stoga jeli netko slučajno obolio od gube, po njihovom uvjerenju je bilo očito da nije slušao glasa Gospodinova.

 

Homilija

 

Kada je Isus živio na zemlji, svoje mesijanstvo dokazivao je liječenjem svakakvih bolesti. Jednom prigodom su za vrijeme dok je Ivan Krstitelj bio zatvoren došli njegovi učenici s pitanjem jeli Isus obećani Mesija, Isus im je odgovorio i rekao što da kažu Ivanu: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. Matej 11,5.

Status gubavaca u Isusovo vrijeme bio je uistinu nezavidan. Ti jadni bolesnici bi uvijek morali biti odvojeni od zajednice. Živjeli bi izvan grada u nekim priručnim nastambama koje su uspjeli izgraditi od nekog priručnog materijala, ili u nekim pećinama ukoliko je postojala u blizini. Radi lakšeg preživljavanja, uglavnom su živjeli zajedno. Ta odvojenost od obitelji bila je teža nego sama bolest. Nisu smjeli ići među ljude, a ako bi iz bilo kojeg razloga se sreli s ljudima, tada su trebali rukom pokriti usta i vikati „Nečist! Nečist.“ Ljudi bi ih tada zaobilazili u širokom luku. Ukoliko bi slučajno došli na neku prometnicu po kojoj su se kretali ljudi, bacali bi na njih kamenje da ih otjeraju od sebe.

Evanđelisti su često opisivali susret Isusa sa gubavcima i njihovo izlječenje. Na samom početku, evanđelist Marko opisuje izlječenje jednog gubavca koji se sreo s Isusom. Pokušavam se staviti u položaj ovog gubavca i zamisliti si što je sve doživio da bi se sreo sa Isusom.

Izvan gradskih zidina bila je smještena komuna gubavaca a ovaj je očito često izlazio na cestu, pronašao neki zaklon da ga ljudi ne primijete i gledao ljude koji su prolazili. Često bi čuo razgovore koje su ljudi vodili, i na taj način saznao je o posebnom rabinu imenom Isus koji liječi bolesne i čini druga čuda. U njemu se pojavila nada. „Moram se sresti s Isusom,“ donio je odluku. Istina, takvu odluku je lakše zamisliti nego provesti. U njegovim okolnostima to je bilo vrlo problematično, gotovo nemoguće.

Jednog dana čuo je veliki žamor i neku povorku ljudi koja se kretala prema gradskim vratima. Zamišljam Isusa kako u pratnji svojih učenika i većeg mnoštva ljudi ulazi u neki galilejski grad. Vidjevši taj prizor, ovaj bolesni čovjek riješio je da pod svaku cijenu se sretne s Isusom. Znao je jako dobro da druge prilike neće imati. Određenog trenutka izašao je na cestu iz svog skrovišta. Približio se ljudima pokrivši usta i vičući „nečist, nečist.“ Vidjevši gubavca pred sobom, neki ljudi iz Isusove pratnje su se u panici odmaknuli da ih se slučajno ne dotakne, a drugi su pograbili kamenje i bacali na njega, ne bi li ga nekako otjerali. Kamenje je udaralo ovog jadnog čovjeka, ali ionako zbog svoje bolesti on nije osjećao nikakvu bol, jer mu je bolest uništila živčani sustav. Nije se dao smesti. Išao je naprijed pred Isusa, a ljudi kada su vidjeli što se događa, jednostavno su se razmaknuli, znajući da ga ne mogu spriječiti. Došavši pred Isusa, bolesni čovjek je kleknuo i znak poštovanja. Vjerovao je da je pred obećanim Mesijom i stoga je smatrao da mu takvo poštovanje i pripada. Tada je progovorio: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti.“

Izvješća evanđelista su napisana vrlo sažeto, rekli bi stenografski. Tek kada se unesemo duboko u to izvješće, vidimo svu ljepotu ovog teksta i ljepotu Kristovog djelovanja. Što je tada prolazilo kroz glavu ovog jadnog čovjeka, možemo samo nagađati. Pored teške bolesti, koja mu je bila ogroman teret, novi teret mu je bio odvojenost od obitelji. Također dodatni teret mu je bio nametnuta paradigma da je on pod Božjim prokletstvom. Posljedice tog prokletstva nisu bile samo na njemu, već na cijeloj njegovoj obitelji. Kako li je tog trenutka želio ozdravljenje da skine sa sebe te sve terete koje je imao, i koje su mu drugi nametnuli.

S druge pak strane, znao je da kleči pred Stvoriteljem koji mrzi grijeh. Nije se osjećao pravednikom i znao je da je uprljan raznim grijesima. Kako li će samo Isus reagirati. Hoće li njegov život biti dovoljno dobar da zasluži tu milost. Očito takva i možda neka druga pitanja su mu tog trenutka prolazila glavom.

Molba ovog čovjeka ganula je Isusa. Isus je mogao pročitati misli ovog čovjeka i ganula ga je ta ljudska nemilosrdnost koja je prelazila gotovo u bahatost, jer većina onih koji su to gledali su  se smatrali dostojnim Božje milosti, za razliku od ovog gubavca na kojem je po njihovom uvjerenju znak Božjeg negodovanja. Isus je ušao u um ovog čovjeka i shvatio da čak ni on ne razumije pravi karakter Mesije. S druge pak strane, u Isusovoj naravi bilo je milosrđe. Odgovorio je ovom jadnom čovjeku na poseban način koji je zaprepastio sve ostale očevice ovog događaja. Položio je svoju ruku na ovog čovjeka. Zatim mu je svečano izjavio. »Hoću, budi čist!« Božanska sila protekla je u svakom atomu tijela ovog čovjeka obnavljajući mu svaku stanicu njegovog organizma. Odjednom je osjetio toplinu sunca, a na ramenima je osjetio dodir Kristove ruke. Odjednom se sve promijenilo. Nestali su oni strašni smrdljivi čirevi, nestala je unakaženost koju je izazvala bolest. Sav u suzama radosnicama, ovaj čovjek je očito pao još niže i svoju glavu spustio do Isusovih nogu. „Hvala ti Isuse, puno ti hvala. „ bila je njegova molitva zahvaljivanja.

Isus ga je vjerojatno tada lagano podigao i dao mu uputu: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.«

Ovaj čovjek sukladno Mojsijevom Zakonu trebao je otići kod svećenika da ga pregleda. Svećenik bi tada utvrdio da se je guba povukla. Kao dar bi mu donio dvije ptice za žrtvu. Svećenik bi jednu pticu zaklao, i sa tom krvlju poškropio bivšeg bolesnika. Drugu bi pticu pustio da odleti u prirodu. Za svaki slučaj stavio bi ga još tjedan dana u karantenu. Nakon tjedan dana, svećenik ga je trebao proglasiti čistim. Tom priliko bi bivši bolesnik trebao donijeti jedno muško i jedno žensko janje staro do godine dana. I jedno i drugo janje je po posebnoj proceduri svećenik prinio na žrtvu. Sa krvlju tog janjeta bi ga pomazao i tada bi ga proglasio čistim. Ukoliko bi bivši bolesnik bio toliko siromašan pa da nije imao janje, tada bi donio dva goluba ili dvije grlice.

Sva ta ceremonija ukazivala je na Isusa Krista i Njegovu krv koja nas čisti od svakog grijeha. Mi svi smo zaraženi grijehom, i na nama je grijeh koji je kao guba kod ovih ljudi. Grijeh je nešto što razara naš duhovni život, uništava naša duhovna osjetila i time nas onečišćava pred Bogom. On na kraju uništava i naše tijelo. Da bi se mogli očistiti od grijeha, to ne možemo sami. Jedino susret sa Isusom Kristom, Njegov nježni dodir ljubavi može nas izliječiti. Tada nas krv njegova čisti. Sveti Ivan apostol je pisao: Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha. Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.1. Iv. 1,7-9. Krist nam se želi otkriti na više načina. Ako na sv. misu dolazimo sa otvorenim srcem i željom da nam Krist progovori, čut ćemo njegov tihi i tanki glas koji može čuti samo naša duša. U sakramentu sv. ispovijedi ako dođemo sa žalošću zbog učinjenog grijeha, jer naš je grijeh bio razlogom razapinjanja Božjeg sina, čuti ćemo tihi i tanko glas koji govori našoj duši, „Dijete moje, već sam ti oprostio. Također  susret sa Isusom u svako doba možemo realizirati kroz proučavanje Njegove riječi. Bog je sve stvarao svojom Riječju. Njegova Riječ zapisana u Evanđeljima i danas ima istu silu. Kao i onda kada je Isus hodao ovom zemljom, da nas Njegova Riječ mijenja, potrebna je vjera.

Ovo Isusovo čudo ozdravljenja je nešto što  nam svima vraća nadu, nešto što jača našu vjeru. Ipak jedna rečenica mi je izazvala čuđenje i pitao sam se zašto to Isus radi. On savjetuje ovog čovjeka: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj.“ Doživjeti ovako spektakularno ozdravljenje, nije li to razlog da ideš svuda i svjedočiš o Božjoj sili. To bi trebalo biti nešto prirodno. Ne bi li bilo prirodno , što je na kraju ovaj čovjek i učinio, da gdje god dođe da priča o susretu s Kristom i njegovim čudesnim dodirom koji mu je vratio zdravlje. Ne bi li bilo prirodno da svima onima koji su ga smatrali prokletim ode i kaže kako je Isus iz Nazareta s njega skinuo to prokletstvo. Da, sve bi to bilo prirodno

Međutim, Isus ipak od ovog čovjeka traži nešto suprotno. Kada sam tražio odgovor na ovo pitanje, mučio sam se s time. Čitajući sveto Evanđelje po Marku još više sam se iznenadio. U tom evanđelju se ta rečenica spominje gotovo nakon svakog čuda koje je Isus učinio. Gotovo da je to kao refren poslije svake strofe pjesme milosti koja je opjevavala Isusovo božansko djelovanje. Zar Isus nije rekao da svjedočimo ono što smo vidjeli i čuli. Zar nije rekao da odlazimo i naviještamo evanđelje svakome čovjeku koji živi na ovoj planeti.

Ono što me je posebno iznenadilo, a na neki način mi dalo odgovor na ovu enigmu bio je onaj slavni razgovor Isusa i Petra. Isus je hodao sa svojim učenicima i postavio im je pitanje: “Što govore ljudi, tko sam ja? Oni mu rekoše: “Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka. On njih upita: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar prihvati i reče: “Ti si Pomazanik – Krist! Mk. 8,27-29. Sada bi u najmanju ruku očekivali da Isus pohvaljuje Petra. U drugim evanđeljima on to i radi i kaže Petru da mu je to Duh Njegovog Oca rekao i na to osvjedočio. Ono što bi očekivali bi bilo da će Isus tražiti od svojih učenika da o tome svjedoče svakome s kime se sretnu. Umjesto toga Isus od učenika traži nešto suprotno. I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. Mk. 8,30.

Koji je razlog da Isus to zabranjuje učenicima, čak i da im prijeti. Kada nastavimo čitati dalje taj tekst, primijetit ćemo jednu nelogičnost kod razumijevanja Mesije među Njegovim učenicima. Izvješće evanđeliste glasi: I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! Mk. 8,31-33

Očiti problem Isusove zabrane je bio problem prvo kod učenika, a onda kod ostalih slušatelja. Njihov problem je bio što još nisu dozvolili da Duh sveti promijeni njihov um da razmišljaju isključivo na nebeski način. Njihovo zaključivanje, njihova duhovna dimenzija Mesije nije bila oslobađanje grijeha, već oslobađanje od Rimljana i vraćanje prijašnje slave i časti koji su imali u vrijeme Davida i Salamuna. Njihovo razmišljanje je bilo sebično. Mislili su samo o sebi. Prije pet minuta Petar daje značajno svjedočanstvo da je Isus Mesija, a sada ga odvraća od toga. Da je Petar otišao propovijedati, kakva bi njegova poruka bila. Ona bi bila ispunjena sebičnim nacionalnim ponosom. Nitko ne očekuje Mesiju koji će visiti na križu. Većina samo želi slavu. Upravo takva pogrešna paradigma Mesije, učenike će koštati teškog razočarenja.

Mislim da je to bio problem i ovog bolesnog čovjeka kojeg je Isus izliječio od gube. Isusu nije bilo teško izliječiti ovog čovjeka od ove strašne i umiruće bolesti, ali da bi ga izliječio od duhovne gube – grijeha, on ga je morao priznati kao Mesiju. On ga je morao priznati kao Mesiju koji će morati umrijeti da bi on mogao biti proglašen čist. Upravo zbog toga Isus šalje ovog čovjeka svećeniku, i upućuje ga na suštinu obreda kojim bi ga svećenik trebao proglasiti čistim. Gledajući prolijevanje krvi kod janjeta za žrtvu trebalo ga je prisjetiti da će Božji sin proliti svoju krv da s njega skine to prokletstvo grijeha. Za Krista nije problematično naše tijelo. On želi da nam dušu očisti od strašne zaraze grijeha.

Bez obzira na Isusovu preporuku, ovaj čovjek je vjerojatno pomislio da Isus ne želi nikakvu ovozemaljsku slavu. Mislio je kako iz svoje poniznosti Isus ne želi da se o Njemu priča. Ušao je u grad i pričao je i svjedočio je o onome što mu je Bog učinio. Umjesto da izazove radost i zahvalnost zbog Božjeg obećanja o dolasku Mesije, reakcija je bila drukčija. Priča koju je ovaj čovjek pričao izazvala je potpuno suprotan efekt i Isus nije mogao ući u grad.

Sada nakon ovolikog vremenskog odmaka, možda mislimo kako nam je sve jasno. Možda mislimo kako u potpunosti razumijemo Isusovu Mesijansku misiju. To samo mislimo, i opet se pokušavamo samospašavati. Stvorili smo čitavu paradigmu o nekom mjerljivom kršćanstvu. Smatramo se ispravnim kršćanima samo za to što povremeno dolazimo u crkvu na Sv. Mise, primamo sv. Pričest i vršimo neke religiozne obrede. To je sve mjerljivo i ako to činimo mislimo da smo pravi kršćani. Postoje neki koji cijelo vrijeme razmišljaju dali određenu formu provode ispravno.Sve to je važno, ali suština Isusove mesijanske misije je ljubav i milosrđe. Sva naša pobožna forma, koliko god ona bila važna i značajna, ona je treće razredna. Na prvom mjestu mora biti naš osobni odnos sa Isusom i Bogom Ocem. Tada će na drugom mjestu biti naš odnos ljubavi i milosrđa prema bližnjima. Tek na trećem mjestu bit će sva naša pobožna forma koja će tada zvučati kao predivna glazba u Božjim ušima. Ona će biti rezultat našeg ispravnog odnosa s Bogom.

Pitanje koje bi postavio je, koje su naše glavne životne vrednote. Isu je naglasio što bi trebalo biti glavno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Mt,6,33. Čak i Isusovi učenici su s time imali problem. Evanđelist Ivan piše: No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku. Iv. 2,24.25. Problem izbora pogrešnih vrijednosti bio je razlogom zbog čega se nije Isus mogao očitovati ljudima, pa čak u određenom trenutku ni svojim učenicima. Mi često materijalizam stavljamo na pijedestal naših životnih vrednota. Božja milost nas toliko zaljeva kao da smo ispod slapova Nijagare. Ukoliko na prvo mjesto u našem životu bude materijalizam ili neka druga vrijednost, a ne Kraljevstvo nebesko, tada ni nama se Isus neće moći očitovati. Ne da nam se neće moći očitovati, već jednostavno nećemo biti u stanju to razumjeti. Isus je rekao jednu tešku rečenicu svojim učenicima koja je još uvijek aktualna. “Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas. Mt. 7,6. Kada god pročitam ovaj tekst, tada mislim da se to uvijek odnosi na nekog drugog. Ali ako je nešto drugo na mojoj ljestvici životnih vrednota osim Kraljevstva nebeskog, tada jednostavno sam sebe stavljam u ovu kategoriju. Bez Isusa Krista u mom životu nisam u stanju odrediti što je sveto a što nesveto. Tada se ni meni Isus ne može povjeriti.

Ono što Isus želi je da predefiniramo naše vrijednost. On bi želio da Kraljevstvo nebesko bude nam na prvom mjestu. Tek tada naučit ćemo što je milost i milosrđe. Mi ne možemo biti milostivi ako nismo svjesni i nemamo iskustvo u milosti koju dobivamo od Gospodina. On već danas želi u biti nastanjen u našem srcu. Svoju poruku milosti objavio je preko sv. Ivana apostola koja kaže: Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Otkr. 3,20.Isus želi ući u naše srce, Želi se nastaniti u njemu. To je ponuda milosti. Utišajmo se malo kako bi to kucanje čuli i otvorili mu vrata. On nas želi kraj sebe kroz čitavu vječnost. On nam se želi povjeriti i biti s nama prijatelj. Uskladimo naše životne vrednote sa Njegovima, te ćemo tako moći biti široki kanali Njegove milosti.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

 

Zvonko Presečan

PODIJELI