2. USKRSNA NEDJELJA
3. travnja 2016.
Ps 118 (117), 2-4. 22-24. 25-27a
2. Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19
Iv 20, 19-31
UVOD
Okupljeni na euharistijsko slavlje Bijele nedjelje ili Maloga Uskrsa, prisjećamo se poleta kojim su apostoli svjedočili vjeru u uskrsloga Gospodina. Želimo osobito danas, doživjeti plodonosni susret s Bogom. Možda nam izgleda da je tada, bilo lakše svjedočiti vjeru, nego li u današnjem vremenu i svijetu. Ali svako vrijeme, donosi svoje poteškoće i muke.
Na nama je danas da se otvorimo Bogu da nas očisti od naših grijeha i propusta, kako bi i naše svjedočanstvo bilo vrijedno i valjano. Otvorimo mu srce u jednostavnosti i iskrenosti. Pokajmo se za svoje grijehe.
HOMILIJA
Veliki ljudski umovi, bavili su se pitanjem ljudskoga postojanja i razumske spoznaje. Oni koji su željeli steći sigurnost te doći do uporišta i temelja ljudskoga postojanja oblikovali su kriterije, kao što je: „Mislim, dakle jesam“.
Mnogi se s time ne bi složili, držeći da ljudski um ma kako bio velik, ne može biti temelj. Nego da mu prethode drugi oblici spoznaje, koji imaju prednost ispred ljudske misli. Čovjek može misliti i nešto što je nestvarno i tražiti uporište umom u onome što nije, a ne što jest, što bi bio pad u ništavilo, pogodak u prazno, ili alkarskim jezikom: U ništa!
Gdje je u ovome svemu vjera i koja je njena uloga u spoznaji, jer je ona središnja tema današnjeg evanđeoskog odlomka? U svakom slučaju tamo gdje osjeti i razum ne mogu doprijeti, čiji zaključci ostaju upitni i dvojbeni, podložni sumnji. Je li prema tome u današnjem evanđeoskom izvješću, apostol Toma trebao vjerovati svojim prijateljima? Ili je opravdan njegov zahtjev da istinu provjeri opipom, koju su mu navijestili.
Koliko je zamjeriti apostolu Tomi što je želio provjeriti svojim rukama stvarnost Isusova uskrsnuća? Što je želio ne pouzdati se samo u promišljanje utemeljeno na priči drugih apostola, nego je htio steći sigurnost osobno provjeravajući. Zašto ga je Gospodin ukorio, ako je Tomin zahtjev i postupak bio logičan, rekavši mu da su blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju?! Kad znamo da je Toma želio, isključivo sigurnost spoznaje njegova uskrsnuća!
Tkogod razmišlja o značenju vjere u ljudskome životu, doći će do zaključaka da je odnos vjere prethodio i osjetilnoj i razumskoj spoznaji. Tko god postoji, postoji jer mu je netko podario život i jer je za njega skrbio i prije, nego je mogao o tome donositi umske zaključke te je uspostavio prema njima povjerenje. Zato se može oblikovati i princip: „Jesam, dakle vjerujem!“ I on nije ništa manje značajan za ljudski život od drugih.
Čovjek ukoliko želi biti dosljedan dok razmišlja o sebi, mora preokrenuti spomenute formule u: „Jesam, dakle spoznajem osjetima i razumom“. Isto shvati i kako je vjera bliska postojanju te će svoj hod dopuniti uvjerenjem, kako je odnos vjere sastavni dio života. Jer vjera nije znanje neke niže vrste, nego drukčija vrsta znanja. Ona postoji sukladno istim zakonima prema kojima postoji osjetilna i razumska spoznaja, koje isto tako jedna drugu ne dokidaju nego potvrđuju i dopunjuju.
Svaki čovjek koji spoznaje stvarnost oko sebe i o njoj razmišlja, ne može ne zaključiti kako postoji samo zato što mu je netko dao život i skrbio oko njega, a tome nekome duguje zahvalnost i povjerenje. Da nije imao povjerenje u one koji su skrbili oko njega, dok je njegova spoznaja i svijest bila na vrlo niskom stupnju postojanja, ne bi uopće mogao ni preživjeti ili se razviti. Zato čovjek paralelno s osjetilnom spoznajom i razumom, razvija i osjećaj vjere bez kojeg je nezamisliv ljudski život, pojedinca ili zajednice.
Shvatiti da naše postojanje nije neki nevezani čin, nego ima svoje uzroke u drugome kojemu dugujemo poštovanje i kojemu trebamo pristupiti s povjerenjem. Zato će doći do trećega principa: „Jesam, dakle vjerujem.“
Isus ne prekorava Tomu jer je trebao vjerovati naslijepo, nego što ni nakon tri godine pouke nije uspio prihvatiti ni razumjeti bitno. Niti nakon toliko vremena što im je tumačio Božje istine, Toma nije bio kadar razumjeti! Niti nakon što mu je tri godine pružao prigodu da dotiče rukama otajstvo utjelovljenog Boga, i da o njemu razmišlja donoseći zaključke, nije bio kadar povjerovati u njegovu moć. Isus je morao prekoriti Tominu nevjericu i nevjeru, premda nije očekivao da bude lakovjeran te da vjeruje bilo kome. Jer im je Gospodin davao sebe tražeći da uz ono što vide i razumom promišljaju, dodatno i vjerom prihvate.
Jer im Isus nije tajio, nastupajuće događaje pa niti uskrsnuće. Naprotiv, u to ih je upućivao i poučavao. Nudeći im da upoznaju Boga, nudio je da bolje upoznaju sebe. A on niti nakon tri godine Učiteljeve pouke, nije došao do dubine svoga bića i otkrio u nutrini da je ono što je Isus navijestio božanska istina.
Zato je Toma čuo Gospodnji prijekor, jer je, nakon svega što je trebao iskusiti s Gospodinom, doveo u pitanje princip vjere, koji upotpunjuje osjetilnu i razumsku spoznaju.
Zahvaljujući Tominoj nevjeri naša vjera u Kristovo uskrsnuće može imati dodatno uporište da učvrsti naš razum i osjete, te da ih pokrene prema prihvaćanju vjere. Ali onaj tko istinski povjeruje u Kristovo uskrsnuće pozvan je napraviti i korak dalje, te ponovno, na drukčiji način, izmijeniti rezultate svojih zaključaka.
Ukrijepivši vjeru na hridi Kristova uskrsnuća, vjera postaje središnja stvarnost života, bez koje ne prihvaćamo živjeti, jer bi nam nedostajala samo središte, smisao i cilj življenja.
Tek kad u konačnici budemo ljudi izgrađene vjere, spoznati ćemo da je vjera u uskrsnuće kruna i bit našega života. Te ćemo moći kliknuti s Tomom: „Gospodin moj i Bog moj!“ Tada ćemo biti uvjereni i uvjerljivi, spremni na konačni zaključak: „Vjerujem, dakle jesam!“
Prema želji pape sv. Ivana Pavla II., današnja Druga vazmena nedjelja, slavi Božansko milosrđe. Tradicionalno značenje ove nedjelje je u tomu da su novokrštenici skidali svoje bijele haljine. Nosili su ih od vazmenoga bdijenja do današnje nedjelje u vremenu vazmene osmine. Krv i voda koji su potekli s drva križa, znak su milosrđa koje djeluje u dušama vjernika.
Toliko puta razmatranu borbu apostola Tome da prihvati činjenicu uskrsnuće, opisanu u današnjem evanđelju, možemo promatrati pod vidom Božanskog milosrđa. Ova nas nedjelja ohrabruje da ne bježimo od svojih sumnji i manjkavosti, jer i one su put do susreta s Kristom.
Kao što je Božje milosrđe bilo strpljivo prema Tomi, tako vjerujemo da će biti i prema nama, sve dok otvorena srca tragamo za istinom i spremni smo je priznati. Koliko god osjećali da nas naši grijesi udaljavaju od Boga, uvijek se treba prisjetiti da je Bog onaj koji je veći i jači od svega što postoji. Veći je od naših sumnji i slabosti te nas čini novim ljudima.
fra Mate Tadić, OFM
