Nedavno sam se preko facebook chata dopisivao s Velečasnim Davorom Kovačevićem, čiji ste tekst o 1. Korizmenoj Nedjelji imali prilike čitati na stranicama našega portala. Velečani Davor je župnik u Bačkom Brtegu u Vojvodini, njegova župa je udaljena svega 52 kilometara od Osijeka. Zanimalo me je kakvo je stanje u Vojvodini, ima li puno vjernika, jesu li predani svojoj župi, dakle Crkvi i kakav je općenito njihov trenutni položaj. Dobio sam slijedeći odgovor: “Naroda je sve manje i manje, ali ne mogu se potužiti vijernički je narod pa mi ga je žao ostaviti bez svečenika jedino mu je to ostalo u ovome svijetu, jer sve prolazi ali Crkva i vjera ostaju kad je teško onda je Crkva ta koja okuplja svoju dijecu ali znaš kad si svečenik po Srcu Isusovom onda ništa nije teško, nego mogu ti reći da sam radostan što me je bas stavio da mu služim tu u tome malome selu”
Nedavno sam pročitao knjigu DOMINUS EST (TO JE GOSPODIN), autor je Athanasius Schneider – biskup iz središnje Azije. U prvom dijelu pod nazivom “Euharistijske” žene i Sveta Pričest u sovjetskoj skrivenosti (potaji) autor opisuje situaciju u bivšem Sovjetskom savezu kada je Crkva bila potpuno zabranjena, tada su svečenici u tajnosti i ilegali obilazili mjesta i sela ogromnog prostranstva Sovjetskog saveza i u kućama mještana tajno održavali Svete Mise na kojima i nije bilo dovoljno hostija za sve koji su se željeli pričestiti. Vrlo često su morali bježati pred policijom i spašavati svoje živote, ali su ustrajali jer ih je narod trebao i u tim teškim uvjetima Crkva se održala.
Ova dva primjera nam jasno ukazuju da su vjernici jako vezani uz Crkvu, posebno u teškim uvjetima kada je sloboda ograničena. Ljudima je Crkva sve, u njoj traže utjehu i duhovnu i materijalnu.
No, što se događa s onom populacijom stanovništva koja živi u sređenim životnim uvjetima, gdje nema siromaštva, ratova, gladi, neizvjesnosti…..kakav je njihov vjernički život, koliko su oni vezani uz svoju župnu zajednicu, svoga župnika i Crkvu općenito. Trebaju li Boga oni koji žive u velikim i prostranim kućama, stanovima, oni koji voze skupe aute? Ovdje nije riječ o pojednincu, uvijek i svugdje ima zaista mnogo predanih vjernika koji daju cijeloga sebe za svoju Crkvu, ali ako promatramo globalne skupine ljudi dolazimo do zaključka da bogati od blještavila novca ne vide Boga, ne priznaju njegovu slavu, nego svoj životni uspjeh objašnjavaju prvenstveno svojim “sposobnostima”, a ne Božjim djelovanjem.
U Papinom izvjeću o stanju katolika u svijetu stoji da je broj katolika u laganom porastu, no broj vjernika se smanjuje u bogatoj Europi i Americi, a raste u siromašnoj Africi, te Aziji.
Tako su postupili i Izraelci u starom Zavjetu, kada su došli u obečanu zemlju i kada im je sve bilo dobro i kada su lijepo živjeli, tada više nisu trebali Boga. Tako postupaju i ljudi današnjice, traže Boga kada su u nevolji, ali kada im život postane uspješan tada su dovoljni sami sebi, ne trebaju više Boga, i baš se tu može vidjeti sva veličina Božjega milosrđa i ljubavi, kada mi dignemo ruke od Njega, On nas još uvijek zove, strpljivo čeka na nas, naše novo obraćenje i povratak njemu, Stvoritelju. I kada nam život ponovno loše krene naš Gospodin će biti tu uz nas i pružiti će nam ruku pomirenja i spasa.
Kao član caritasa u svojoj župi imam prilike obilaziti naše siromašne župljane i zaista mogu posvjedočiti koliki je broj siromašnih ljudi na rubu gladi, koji žive u starim, trošnim i vlažnim kućama. Mnogo je ljudi u potrebi, kojima je prijeko potrebna pomoć, na žalost svakim danom sve je više i više takovih slučajeva.
Caritas, a time i Crkva pokušava na sve moguće načine pomoći tim ljudima, iako je to danas u vrijeme ove gospodarske krize jako teško. Mnogi požrtvovni pojedinci, župni suradnici, osobe velikog srca aktivno sudjeluju u pomaganju, oni su mali ljudi koji rade za javnost neprimjetno, za njih se nikada neće čuti, jer je danas u medijima vijest o pomaganju svome bližnjemu nebitna i neatraktivna, te takve vijesti ne dobivaju ili dobivaju vrlo malo medijskog prostora.
No unatoč svemu Crkva nastavlja svoju misiju djelotvornog pomaganja potrebitima, jer drugog puta za nas nema, pomoći svome bližnjemu koliko god možemo dolazi upravo iz Evanđelja. Oni koji trebaju pomoć prepoznaju Crkvu kao instituciju ljubavi i dobrote u kojoj će pronaći utjehu i dobiti potrebnu pomoć.
K.Ž.
